Skip to main content

ANDREJ NIKOLAIDIS: Imati i nemati

Stav 13. jun 2022.
3 min čitanja

Znam siromaštvo.

Znam ga iz memljive podstanarske sobe na Vracama, u kući Osme i Fate. Tu smo zajedno dobili hronični bronhitis. Znam ga iz Lenjinove 117, gdje smo zajedno gledali golubove kako na krovu garaže kljucaju kore kruha, pitajući se – znam, znam, smiješno je danas i meni, no šta ću: djeca smo bili – kako to izgleda biti „slobodan kao ptica“; znači li to biti još slobodniji od nas, koji odrastamo u krvlju stečenoj slobodi.

Znam ga iz Milentija Popovića 5 odakle smo, godina je, mislim, bila 1983, svakoga dana, čitavog ljeta, ljubičastim „Rog“ biciklom odlazili u ekspedicije koje su nas vodile kroz nezavršeno naselje kojim su tumarali umorni građevinski radnici a vjetar kotrljao izlomljene table stiropora i prazne vreće cementa, sve do ruba Dobrinje, koji je tada bio kraj našeg svijeta – jer tada još uvijek nismo obaviješteni da su stvarne granice našeg svijeta, zapravo, granice našeg jezika.

Znam ga iz male kuće u ulcinjskom maslinjaku, gdje smo zajedno jeli paštete pakovane u limenke od pola kilograma i kocke sira od mlijeka u prahu, što dobili smo ih dobrotom Crvenog krsta i polumjeseca. Znam ga iz djedove kuće u Pinješu, gdje smo zajedno pisali naše prve novinske tekstove, ručali kuvani krompir preliven maslinovim uljem a večerali kuvani krompir preliven uljem i sirćetom – jer raznovrsna i uravnotežena ishrana temelj je dobrog zdravlja, a ono, opet, temelj dugog i sretnog života.

Bogatstvo ne znam. Čak ni površno. U moju kuću nije ulazilo. Niti sam ja ikada ušao u kuću nekog doista bogatog.

Stoga: o bogatstvu neću. Stoga: da vam ispričam nešto o onome što poznajem.

Nema ničeg uzvišenog u siromaštvu. Ono, siromaštvo, neudobno je. Ono je teško. Ono vas tjera na socijalizaciju. A trpjeti ljude je, kao što je opštepoznato, još teže nego trpjeti siromaštvo. Čovjek može gladovati i sam. Gladovanje u grupi ima smisla jedino ako kanite pojesti nekoga iz te grupe pa tako gladovanje prekinuti.

Siromaštvo vas neprekidno gura ka prirodi – a to je najužasnija stvar koju čovjeku možete uraditi. U siromaštvu se, kao i u prirodi, sve svodi na jedno: na opstanak.

Siromaštvo vas tjera da djelujete. Ono je neprijatelj kontemplacije, za koju, kada si siromah, prosto nemaš kad, jer tvoja potraga nije ona za dobrom idejom, nego ona za dobrim kontejnerom u kojem ćeš pronaći obrok. Siromaštvo je neprijatelj ljudskog dostojanstva. Nije istina da je siromaštvo kolijevka vrline. Nedostatak bilo kakve vrline je hronično stanje siromaštva. U kojemu nema čak ni solidarnosti – ona je buržujska izmišljotina, baš kao što je galantno dobrotvorstvo izmišljotina plemićâ.

Sobrino, veliki južnoamerički teolog, tvrdi kako izvan sirotinje nema spasenja. Kad ti katolički popovi hvale siromaštvo – pa može li ljepše od toga? Gotovo jednako lijepo je kad ti ruski i srpski popovi stanu ružiti nacionalizam, koji je njihova jedina religija. Doživotno si obezbijeđen unutar najmoćnije organizacije na svijetu, dok ne umreš imaćeš sve što ti treba, sve, pa i dječake, a ljudima koji se bore za svaki zalogaj sereš o tome kako su srećnici jer su siroti – jer samo će oni biti spašeni. Tako, dakle, izgleda biti duhovan…

Sve te dirljive pohvale siromaštvu nisu drugo nego poverty porn – moguće i najkvarnija forma pornografije siromaštva.

Za siromašne nikoga nije briga. Niko ne voli sirotinju – a najmanje je voli Bog.

Da vam to objasnim ovako, varijacijom jedne u Crnoj Gori dobro poznate priče koja se obično pripovijeda sa ponešto drugačijim detaljima od onih koje ću koristiti ja, a koja je opet varijacija jedne Rumijeve priče… Za jedne duge i gladne zime, rusko žito je stiglo na Cetinje. Dvorjanin kojega je crnogorski kralj Nikola zadužio da, kako bi danas rekli, „distribuira“ žito, pitao je: kako da dijelim?

„Podijeli po Božijoj pravdi“, rekao je kralj Nikola i otišao da ždere i loče sa ostalim dvorjanima.

Zabavu vladajućih je nedugo potom prekinulo negodovanje mase.

Kada je kralj shvatio šta se dešava, pozvao je djelitelja žita i pitao ga zašto je hranu podijelio bogatima a gladnima ostavio sirotinju.

„Podijelio sam po Božijoj pravdi, kako si mi naredio: kome je dao Bog, dao sam mu i ja“, rekao je ovaj.

Taj plemeniti čovjek, koji bi danas bio olako optužen za diseminaciju društvene nepravde, zapravo je sirotinju spasio od toga da se ne naždere i tako pred sobom, takoreći guzicom, i to punom guzicom, zatvori vrata raja.

Ipak… moj omiljeni argument hvalitelja siromaštva je ovaj: bogati robuju svom bogatstvu, dok su jedino siromašni ljudi uistinu slobodni.

Ah… Zakon ponude i potražnje je neumoljiv i odnosi sa na sve. Ono čega je malo, skupo je. Zato je sloboda najskuplja, zato je ona najveća vrijednost. Zato sloboda nema cijenu.

Zato što slobode nema.

Ništa što živi nije slobodno. Ništa, pa ni golubovi koji dan-danas na krovovima garaža u ulici koja se zvala po Lenjinu kljucaju udijeljeni im kruh. Ništa što je podložno zakonu Majke Prirode, najsurovijeg od svih okrutnih gospodara, nema ni najmanju šansu za slobodu. Koja, u prirodi, ne samo da nije najveća, nego uopšte nije vrijednost. Priroda, naime, ne poznaje vrijednosti.

(CdM, foto: Tanja Draškić Savić)