Brano Mandić je objavio kolumnu „O čemu govorimo kada govorimo o sisama“. Za slabije upućene čitaoce, naslov je referenca na naslov zbirke priča američkog pisaca Rejmonda Karvera – „O čemu govorimo kada govorimo o ljubavi“.

Karver je književni gigant i Mandić naslovom kolumne uspostavlja neku vrstu komunikacije sa njegovim djelom. Što je važnije, Mandić naslovom markira referentni okvir vlastita teksta i nedvosmisleno obznanjuje njegovu literarnu prirodu. Ovom ću vam prilikom ispričati anegdotu koja je tek prividno ekskurs.

Jednom smo, nakon što smo popili sve što smo ponijeli na ulcinjsku Veliku plažu – bila je zima a ta je plaža najljepša tada; između ostalog, ili prije svega zato što tada na njoj nema ljudi – Ognjen Spahić i ja bauljali obližnjim samoposlugama, u namjeri da kupimo bocu, vratimo se na pijesak i u tišini gledamo zimsko more. Ognjen je na polici ugledao bocu „Four Roses“ burbona, zgrabio je i uputio se ka kasi. Rekao je: „Ovo je odvratan viski, ali istovremeno i piće nesumnjive kulturne relevantnosti: to je, naime, viski koji je ubio najvećeg američkog pisaca XX vijeka, Rejmonda Karvera“.

On, Rejmond Karver, umro je u Americi koja je običavala za predsjednika birati čovjeka čiji je fond riječi veći od 200, sa koliko raspolaže njen današnji vođa. Riječi su, šta da vam kažem – važne.

Država Crna Gora je zbog riječi odlučila da na sud pozove Brana Mandića. Biće saslušan 16. aprila, u 16 sati i 15 minuta. Na teret mu se stavlja da je svojom kolumnom remetio javni red i mir.

Evo pasusa kojim je Brano Mandić prekršio zakone i običaje lijepoga ponašanja države Crne Gore.

„Kakva sreća za jednu novinarku da bude cilj ili po grčki telos, a ne po srpski telo, odnosno objekat žudnje jednog matorog jarca koji omladini pokazuje kako bez njega nema udarca niti emisije bez kafanske dosjetke kojom ćemo relaksirati atmosferu pošto smo još napeti od trodecenijskog antisrpskog proganjanja. Ako nam napetost dalje naloži, možemo reći i da je to ispod suknje cilj, a ne objekat, pa pohvaliti i oko gaća, i ispod kaiša i oko struka, jer tako to mi na Palama po Grigoriju Palami tumačimo, a u Nikšiću po svetom Nilu Sorskom.” Izvolite: https://normalizuj.me/praxis/o-cemu-govorimo-kada-govorimo-o-sisama

Tekst se, inače, bavi odlukom Etičkog odbora Univerziteta Crne Gore koji je donio etički odvratnu, kukavičku i besramnu odluku da profesor tog nesretnog Univerziteta, Aleksandar Stamatović, nije na odvratan način, nedostojan kamiondžije, a kamoli profesora, u televizijskom programu govorio o voditeljki. A jeste. I to je jasno svima, osim našim profesorima hipokrizije.

Država u kojoj na slobodu puštaju ubice, kao nedavno u Nikšiću; država koja kao olakšavajuću okolnost čovjeku koji je vozio preko sto na sat i ubio osobu uzima to što se našmrkao kokaina, brani javni red od pisca Mandića.

Ljudska bijeda nema granice. Dno ne postoji. U kakvoj pravoslavno-talibanskoj vukojebini su odrasli i obrazovali se ljudi koji imaju potrebu da Brana Mandića saslušavaju i kažnjavaju zbog navedenog pasusa?

Ovo pitanje je retoričko – više, ono je lažno. Jer okruženje je tek isprika. Svako od nas bira ko će i kakav će postati. Svako od nas je jedini i apsolutno odgovoran za sebe. Kako u lucidnom prepjevu Koena kaže Arsen Dedić – jer dijamanti su mrtvog sjaja a na smetlištu raste cvijeće.

U parametrima onih koji su nešto u životu čitali, Branov citirani pasus je, na ljestvici „vulgarnog“, „uvredljivog“ i „šokantnog“ negdje oko dvojke – neka bude i cijelih 2+. To, međutim, ne znači ništa onima koji bi da kaznama i zabranama pokušaju da stvore vještačku stvarnost. Takav trud je uvijek znak slabosti, ako ne i očaja. To što je neka država odlučila da je kažnjivo smeće nazvati smećem, nipošto ne znači da smeće nije smeće. Ali znači da smeće vlada, donosi i sprovodi zakone.

Da ne bi bilo zabune, nekoliko nedvosmislenih iskaza za kraj. U Mandićevom tekstu nema ničeg pogrešnog, još manje kažnjivog. Njegov tekst može narušiti jedino javni red i mir kupleraja, i to onog koji radi pod firmom predškolske ustanove. Kao i u slučaju Bobana Batrićevića, oni koji su Mandića pozvali na odgovornost zloupotrijebili su funkciju. Njihovo djelovanje nije samo u suprotnosti sa standardima slobode govora zapadne civilizacije, nego i u oštroj suprotnosti zdravome razumu. U pitanju je, dakle, gnusan čin. Za koji bi oni koji su ga poduzeli morali biti pozvani na odgovornost. To se, naravno, neće desiti, kao ni u Batrićevićevom slučaju.

Građanima Crne Gore, stoga, preostaje jedino da uvijek i na svakom mjestu iskažu javni prezir prema ovakvom tužilaštvu, sudovima i policiji. A kako od toga nema ništa, preostaje im jedino da trpe.

(CdM)