Ne znam, kako hoćete, ali možda bi trebalo još jednom razmisliti o ovoj tendenciji da se nebitnim likovima zabranjuje ulazak u Crnu Goru.

Mislim – ovdje se tražila zabrana za Desingericu, sa istom optužbom koju je Atina svojevremeno digla protiv Sokrata: da kvari omladinu.

Da ne bude sutra: kakva država, takav joj i Sokrat. Ako je – a jeste – došlo do toga da ovdje Desingerica ima moć koju je među Grcima nekad imao Sokrat – džabe ste krečili. Ne pomaže zatvor majko. Ovdje će onda trebati mnogo više od zabrane i represije. Omladina koju može pokvariti Desingerica je kao jogurt koji je 30 dana stajao na julskom suncu, nakon što mu je u maju istekao rok trajanja: to je radioaktivni otpad. Ko se tome primakne dobije zelenu auru i rak, kao Tarkovski na snimanju „Stalkera“.

Drugo: postavlja se i pitanje kriterija. Zašto u Crnu Goru ne može Desingerica a može Baka Prase? Zašto ne može onaj hobit koji je bio žrtva zubarskog zločina, onaj iz „Informera“, a može Marić? Kako je krenulo, sutra ćemo se pitati zašto može Tijana Ajfon a ne može Maca Diskrecija? Zašto može Jovana Jeremić a ne može ebola?

Ćutite, sve je dobro dok nam Vučić ne pošalje najnoviju megazvijezdu jedinstvene kulture srpskog sveta – Faraona.

Kako bilo, Desingerica je, valjda, šišao neku djecu na nastupu. Zar onda ne bi trebali protestvovati frizeri, jer njima uzima hljeb? Osim toga, on u usta pljuje mladim djevojkama, koje zbog toga osjećaju vidno seksualno uzbuđenje (uticaj PornHuba na odrastanje u tehnofeudalizmu) i likove iz prvog reda udara cipelom/patikom po glavi – što je nehotična referenca na Hruščova, koji je cipelom lupao po govornici Ujedinjenih nacija, pa je to dakle već performans, i to ne sa manje smisla od onih koje izvodi Marina Abramović ili bilo koji drugi umjetnik čiji rad ne sadrži techne.

Nije moje da pričam, ali umjesto što se pribjegava zabranama, trebalo bi razmisliti da se Desingerica pošalje kao predstavnik Crne Gore na Venecijansko bijenale. Jeste li sigurni da ovo njegovo retardirano sranje za omladinu neupoznatu sa konceptom ukusa i inteligencije ne bi tamo imalo uspjeha? Jeste li sigurni da tamošnje dame i gospoda odjeveni u toalete ne bi uživali u tome da im ćelavi tip go do pasa pljuje u usta i tuče ih cipelom? Jer ja sam siguran da bi.

Desingerica je abominacija, ali nije jedini. On je dio mozak-eliminatornog kulturno-medijskog kompleksa koji je u Beogradu razvijen krajem osamdesetih i devedesetih jer je bio nužan za ratove koje je vodila Miloševićeva Srbija, da bi u međuvremenu metastazirao i proširio se na region. Sad je kasno. Ništa više ne pomaže: čak ni amputacija. Ako neko ne razumije da su Matija Bećković i Aleksandar Tijanić, Voja Šešelj i Kiki Golubović, Desingerica i Danica Crnogorčević, Zmaj od Šipova i Maca Diskrecija dio istog, rekoh li kulturno-medijsko-imperijalnog kompleksa, taj ne razumije ništa. U svakom slučaju, Beograd je tim ružičastim rakom kolonizovao region.

A taj je region, zaludu, imao visoke standarde kada su doista šokantni nastupi u pitanju. Ovdje je, jebiga, svirao, rezao se žiletima i na bini tako da krv prska po publici i spaljivao nailonske kese na glavi Satan Panonski. Ali zaboravlja se, zaboravlja… Desingerica može biti šokantan samo osobama koje ne mogu dobaciti do amnezije, jer nema ničega što znaju, pa samim tim nema ničega što bi mogli zaboraviti. Ako je Satan bio litarska boca džeka i 20 lajni koke na stolu, Desingerica je deci soka od aloa vere sa čia sjemenkama.

Hoćete nešto ozbiljno, hoćete hardcore? I to hardcore od one vrste koju vam ne pada na pamet da zabranite, nego vam sjedi na čelu parlamenta i razmjenjuje komplimente sa EU izaslanicima? Izvolite, evo je progresivna studentska Srbija, kako u ekstazi o leševima koje nosi Drina pjeva na mjestu gdje je Drina nosila hiljade leševa zaklanih na Andrićevom mostu u Višegradu.

(CdM/foto: Gradski.me)