Crna Gora danas slavi. Ima što i slaviti. Dvije decenije poslije obnove nezavisnosti, ova je zemlja pred ulaskom u EU. U istorijskom vremenu koje je sporo i dugačko, to je tek treptaj.

Slave i oni koji nisu slavili: to je najbolje od svega. Ako je nekome zbog toga krivo: taj ništa nije razumio.

Priče o tome šta je i kako je bilo ne znače ništa đeci koja će danas pjevati ogrnuta crnogorskim zastavama. Danas je prije svega dan onih rođenih poslije 2006. Niko toj đeci neće uzeti 21. maj, jer oni će ga braniti. Nikakve bapske priče o „amanetu đedova“ neće izmijeniti njihov osjećaj da je ovo njihov dan i njihova zemlja. Neka gusala na zidu.

Danas, 21. maj je faktor kohezije. On je centripetalna sila: ono što vuče ka središtu i drži na okupu. Ne radi se o tome ko je bio prije, ko je bio srčanije, niti o tome čije je bilo važnije. Važno je samo da svi jesmo Crna Gora.

Dvije decenije kasnije, jasno je da 21. maja 2006. niko nije poražen. Svi smo pobijedili. Nije to bila pobjeda jedne grupe ljudi, niti poraz druge. Niko nikada nije privatizovao istoriju: ima, tako, stvari koje niko ne može posjedovati – i baš to su jedine važne stvari na ovome svijetu. Nismo mi bili protiv njih, nego za to da svi budemo slobodni. Nismo namirivali račune iz prošlosti, nego otvarali budućnost za sve.

Ne postoje trajne pobjede niti trajni porazi. Niti se ovdje radi o pobjedi i porazu. Ne možeš pobijediti brata ili dijete. Osim toga: „Pobjedom se poslije čini izgubljeni neki rat“, kaže Arsen u „Takvim sjajem može sjati“.

Bez 21. maja ne bi bilo ulaska u EU: da bi negdje ušao, najprije te mora biti. Uzalud imaš gdje ući ako tebe nema. Kao što nema u Crnoj Gori danas nikoga ko zaista vjeruje da bi bilo bolje da o ovoj državi ne odlučuju njeni građani, Vlada i Parlament, da bi bilo bolje da umjesto naše volje ovom zemljom upravljaju tuđe iluzije.

Dan nezavisnosti Crne Gore dan je pobjede slobode i nade.

Crna Gora je crveno ime za slobodu i nadu.

21. maj je crveno slovo.

Tog dana svi smo pobijedili. Samo što to neko razumije, a neko će tek prihvatiti.

Kažu da je Nils Bor, danski fizičar i jedan od očeva-osnivača kvantne teorije, iznad ulaznih vrata u svoju šumsku kolibu držao konjsku potkovicu: za sreću. Zbunjeni posjetioci bi pokazali na potkovicu i pitali: „Ali vi ste naučnik, nije valjda da vjerujete u ovo“ ?

Bor bi tada kazao: „Naravno da ne vjerujem, ali rečeno mi je da djeluje iako ne vjeruješ“.

Tako je i sa slobodom: djeluje iako ne vjeruješ u nju.

(CdM/foto: Autonomija)