Klerikalna kontrarevolucija koju je u Crnoj Gori uspješno sproveo Amfilohije otkrila je šta je taj čovjek vidio kao svog ultimativnog neprijatelja. Ne liberalni zapad, koji je znao žestoko kritikovati. Ne – liberalni zapad za Amfilohija bio je poželjan i voljan saveznik u kontrarevoluciji. Istinska njegova meta bio je komunizam, odnosno njegovi posmrtni ostaci u Crnoj Gori.

Crna Gora se – sa svojom manjinskom vladom – danas batrga (preostaje da se vidi jesu li to znaci života ili tek samrtni ropac) samo zahvaljujući činjenici da je Amfilohije umro. Cinično, u dovršenju njegovog antiprosvjetiteljskog projekta spriječila ga je vlastita neprosvijećenost – masovno lizanje iste kašike, masovna okupljanja i masovna cjelivanja u vrijeme pandemije.

Nakon dvije uspješne kontrarevolucije – one iz 1989. i one iz 2020. – u Crnoj Gori od komunizma nije ostalo ništa.

Nije, međutim, u svakom vremenu odnos svake crkve prema komunizmu istovjetan.

U ranu zimu godine 2009. mogli smo pročitati sljedeću novinsku vijest: “Sveta stolica je revidirala svoj stav o socijalističkom misliocu koji je svojevremeno religiju nazvao opijumom za mase, tvorcu naučnog komunizima Karlu Marxu”. Zaokret je obznanjen u tekstu koji je objavio list Svete stolice, L’Osservatore Romano. Rane Marxove kritike kapitalizma, smatra taj list, pravilno su “naglasile socijalno otuđenje koje osjeća veliki dio čovječanstva koji, čak i danas, ostaje isključen i van tokova procesa donošenja ekonomskih i političkih odluka”.

Doznali smo, takođe, “da je papa Benedikt poprilično zauzet revidiranjem stava Crkve prema savremenom kapitalizmu te da je, motivisan recesijom, ocijenio da je globalni kapitalizam na stranputici i da bi učenje crkve, fokusiranjem na pravdu za slabe i tešnjom regulacijom tržišta, moglo da obnovi ekonomsko zdravlje sveta”.

U međuvremenu je Benedikt otišao a zamijenio ga je Franjo – koji o Marxu, čini se, misli jednako dobro kao i ja, samo se to ne usuđuje reći.

Uostalom, ako ćemo pravo… Nema ničeg inherentno konzervativnog, još manje desnog u hrišćanstvu. Hrišćanstvo je, izvorno, revolucionarno i samo revolucionarno. Za sva desna skretanja kriva je crkva, koja ima ozbiljan problem sa vlastitim utemeljujućim tekstom – Otkrivenjem Ivanovim.

(Ne)sveti Marks

„Demokratski čovjek gubi strpljenje pred svakom kompetencijom što podrazumijeva i ljekarsku i advokatsku kompetenciju koja dovodi u pitanje njegovu vlastitu suverenost. Odnosi koje on gaji s drugima gube svoj politički ili metafizički obzor. Sve se profesionalne prakse pokušavaju banalizovati…

Ljekar tako postaje plaćenik društvene sigurnosti; sveštenik društveni radnik i distributer sakramenata…“, piše Dominique Schnapper u La Démocratie providentielle. Drugi francuski mislilac mladog čovjeka demokratije opisuje ovako: „Srednjoškolac koji se pred Platonom ili Kantom poziva na vlastito mišljenje“. Kako u Mržnji demokratije primjećuje Ranciére, „glazba tih rečenica“ nam je poznata.

Doista: jeste. Prije više od vijek i po ona je odzvanjala sa stranica Komunističkog manifesta:

„Buržoazija je sa svih dotada uvažavanih profesija, na koje se gledalo sa strahopoštovanjem, skinula svetiteljski oreol. Ona je ljekara, pravnika, sveštenika, pjesnika i naučnika pretvorila u plaćene najamne radnike“.

Šta te 1848. Marx i Engels pišu o za kapitalizam nužnom procesu globalizacije? „Nezavisne, gotovo samo savezom povezane provincije s različitim interesima, zakonima, vladama i carinama sabijene su u jednu naciju, jednu vladu, jedan zakon, jedan nacionalni klasni interes, jednu carinsku granicu“.

Imamo svjetsku ekonomsku krizu, imamo zdravstvenu krizu izazvanu pandemijom, imamo ratne krize, poput one u Ukrajini? Ništa novo. Evo šta Manifest kaže o tome čime kapitalizam nadvladava krize: „S jedne strane, prisilnim uništavanjem mase proizvodnih snaga; s druge, osvajanjem novih tržišta i temeljitijom eksploatacijom starih tržišta. Dakle, čime? Time što izaziva svestranije i silnije krize, a smanjuje sredstva za sprječavanje kriza“.

Šta se iz Manifesta, možemo pretpostaviti, najviše dopada Crkvi? Sljedeći redovi: „Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose… nije ostavila između čovjeka i čovjeka nikakvu drugu vezu osim golog interesa, osim bezdušnog plaćanja u gotovom. Ona je u ledenoj vodi sebičnog računa utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti… Sve što je čvrsto i ustaljeno pretvara se u dim, sve što je sveto skrnavi se… Jednom riječi, buržoazija stvara svijet po sopstvenom liku“. Pa ne bi li citirane retke potpisao bilo koji hrišćanski sveštenik?

Šta Manifest kaže o kapitalističkoj državi i njenom političkom sistemu, predstavničkoj demokratiji? Ono očito, što se pokušava prikriti neprekidnim ideološkim brainwashom: buržoazija je u modernoj predstavničkoj državi osvojila isključivu vlast. „Moderna državna vlast samo je odbor koji upravlja opštim poslovima cijele buržoaske klase“.

Kada naš savremenik Alain Badiou piše kako „Ne, mi nećemo dopustiti da jedina institucija istine-misli bude monetarizam slobodne trgovine i njegov mediokritetski politički pandan, kapitalistički parlamentarizam, koji svojom prigodnom riječju – demokratija – sve slabije prikriva vlastitu bijedu“, ne čujemo li tu odjek Manifesta, između ostalog i onog mjesta gdje Marx i Engels pišu kako je buržoazija „lično dostojanstvo pretvorila u trgovinsku vrijednost i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i izvojevanih sloboda stavila jednu besavjesnu slobodu trgovine“?

Crkva nije mogla u Marxovom radu ne prepoznati univerzalizam njenoga osnivača, Svetoga Pavla. Za Marxa, istorija je gola klasna borba, neprekidni rat ugnjetača i ugnjetenog. Kao što je Pavlova Crkva tu da objedini vjernike, bez obzira na njihove rodne, rasne i nacionalne identitete, tako je i Marxova revolucija tu da, bez obzira na sve ostale, nametnute im identitete, objedini ugnjetene. „Nema više ni Jevreja ni Grka, nema više ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog“, kaže Pavle (Gal 3,28). Marxova klasna borba „s početka je nacionalna po formi, iako nije to po sadržini“. Proleteru je moderno robovanje kapitalu oduzelo svaki nacionalni karakter: „Zakoni, moral, religija za njega su samo buržoaske predrasude iza kojih se kriju buržoaski interesi“.

Kapital na ovo odgovara stalnim rasparčavanjem/umnožavanjem identiteta i svođenjem politike na bezbroj identitetskih politika, koje trebaju prikriti temeljni, klasni društveni konflikt. Savremeni je svijet, kaže Badiou, neprijateljski spram procesa istine. Sistem umjetnost-nauka-politika-ljubav: to su Badiouove procedure istine. Ali danas se na mjesto umjetnosti postavlja „kultura“, na mjesto nauke „tehnika“, na mjesto politike „rukovodstvo“ i, konačno, na mjesto ljubavi „polnost“.

Danas, niti ima proletera, niti bi on bio u stanju strgnuti veo bačen preko istine. U tački gdje odbacuje zakon, da bi zbacio okove, Marxov proleter približava se Svetom Pavlu koji, posve revolucionarno, sprovodi nemilosrdnu kritiku i jevrejskog i grčkog Zakona. Štaviše, on Zakon svodi na jednu zapovijest: ljubi bližnjeg svog. Pavle ne može biti jasniji: „Hrist je svrha i svršetak Zakona“, a „Ljubav je ispunjeni Zakon“. Kao Jevrej, Marx je znao značaj Zakona: kao protestant, znao je da se spasenje ne zadobija po Zakonu i djelima, nego po milosti.

U tački gdje odbacuje zakon, proleter se pridružuje beskrajnoj koloni milenarista koji su, ne bi li ubrzali Hristov Drugi dolazak i Apokalipsu koju on treba donijeti, dali sve, pa i svoje živote, za kršenje Zakona.

Crkva, dodajmo i to, nije mogla ne uočiti da Marx svoju koncepciju istorije i vremena naslanja na Svetoga Augustina. Ovdje nam je od velike pomoći izvrsni esej Žarka Paića – „Pregorijevanje povijesti? Marx – Heidegger u ‘novom vremenu’“. Paić ističe kako je, još od Augustinove koncepcije vremena, povijest u znaku napredovanja linearnih struktura: „Utoliko su kršćanstvo i historijski materijalizam na istoj liniji“.

On piše kako iz razumijevanja vremena nastaje projekt i koncept svijeta. Marx od Svetog Augustina preuzima ideju o „dva carstva, nužnosti i slobode“. Iz Augustinove „koncepcije povijesti vremena kao povijesti svijeta u razdvojenosti na dvije temeljne ideje – ljudsku, prolaznu, vremenitu, te božansku, neprolaznu i vječnu – proizilazi moderno shvaćanje povijesti kao beskrajnog napretka“. Koji manevar sprovodi Marx? On pretpostavlja da je svrha povijesti ostvarenje ideje o idealno uređenoj zbilji, u kojoj će se dogoditi istovjetnost ljudskog i božanskog. Njegova komunistička revolucija, njegov apokaliptični projekt, ne čekajući više Hrista koji nikako da ponovo stigne, ovdje i sada treba uspostaviti Milenijum. Umjesto jednakosti na nebu, Marx želi jednakost na zemlji. Zato je religija za njega opijum koji uspavljuje narod, a Crkva monopolista koji je prisvojio sredstva za proizvodnju boljeg svijeta. Kao i svi milenaristi, Marx je nestrpljiv i djelatan.

Paić zaključuje: „Iza svih revolucija i preokreta bîti tehnike stoji apokalipsa i nihilizam“. Revolucija je, kaže on, rezultat nemogućnosti prebolijevanja/pregorijevanja povijesti. Zaključak, nedvojbeno, liči na povratak Svetome Augustinu: „Prepustimo stoga svijet vlastitom pregorijevanju!“. Bitno je razumjeti sljedeće: taj iskaz nije nihilistički. Naprotiv, pozicija koju predlaže Paić naša je, moguće posljednja, odbrana od nihilizma.

Zbogom svemu tom

Crkva je, dakle, rehabilitovala Marxa-filozofa, tumača svijeta i vremena, ali i dalje ostala čvrsta u osudi Marxa-ispravitelja svijeta i upravitelja vremena.

Od Hrista i njegovih svetaca do svetog Marksa vodi tanka, ali neraskidiva crvena linija. Crkva vezu između Marksa i Hrista nije iznova otkrila: ona je priznaje samo zato što je više nema smisla kriti. Hrišćanstvo je danas napušteno i nemoćno, jednako kao i marksizam. Hrišćansko-marksistički savez je moguć, i on se dešava, ako ništa na marginama političkog polja, u tekstovima uticajnih kulturalnih teoretičara i filozofa: uzalud. Promjena je neizbježna, pregorijevanje nezaustavljivo. Pitanje je trenutka kada će neko, bilo ko, saopštiti jedini mogući ishod: nakon Boga, i Čovjek je mrtav.

(CdM, foto: gradski.me)