"Nakon svake dugotrajne prisile uvijek slijedi otpor i neizbježna je neka revolucija"
Purifikacija kulture, društva i države uvijek jasno govori o onima koji u njoj vrše vlast. Ona je oduvijek bila prvo i posljednje pribježište svih loših vladara, autokrata, diktatora i njihovih ideologa. U ,,ruskom i srpskom svetu“, recimo, upravo na strategiji marljivog čišćenja sopstvenih, ali i okolnih država od svega što bi bilo potencijalno ugrožavajuće po projektovanu, ideološku homogenost i političku ambiciju, zasnovana je i sama projekcija budućnosti.
Još je 2015. godine, u tekstu Jezik i politika, koji je objavio Frankfurter Allegemeine Zeitung, a koji je prenio Peščanik, publicista Nikolaj Klimeniouk ukazao da su kratke periode napretka, kada je riječ o potiskivanju ukrajinskog jezika uvijek pratile decenije njegove rusifikacije, da čak i regionalno obojeni ruski jezik koji se govori u Ukrajini važi za iskvareni ruski jezik, da su predrasude o ukrajinskoj kulturi brojne i da ,,prema tim predrasudama, ukrajinska kultura nije ništa više od folklora, ukrajinski nije pravi jezik, a Ukrajinci nisu pravi narod“.
Prema setu ovih, kako se pokazalo, opasnih predrasuda, piše Klimeniouk, ,,oni koji se drže ukrajinskog jezika i Ukrajine, čine to iz čiste arogancije, a oni koji sebe nazivaju Ukrajincima, iako govore ruski, naročito su pokvareni i nije ih malo (…) Ovaj nesklad je ključ za razumijevanje modernog ruskog identiteta“.
Čini se da se proces projektovane kulturne asimilacije u Crnoj Gori odvija dosljedno u svim svojim fazama, a upravo prema zamislima neimara ,,ruskog i srpskog sveta“, građenim po gotovo identičnim ideološkim matricama – ,,srpski i ruski svet“, naime, dijele iste vrijednosne sisteme, sklonosti ka nasilnoj purifikaciji političkih prostora, kultura, društava i pojedinačnih egzistencija.
U tom smislu bi se na pitanje zbog čega bi nekome bilo važno ne samo ideološko, političko i teritorijalno osvajanje, već i osvajanje i potčinjavanje jezika, moglo odgovoriti da je upravo pokoravanje jezika posljednji čin – sveukupnog pokoravanja.
Iako je Ustavom Crne Gore definisano da je njen službeni jezik crnogorski, iako je urađen Pravopis crnogorskog jezika, kao zvanični dokument tadašnjeg Ministarstva prosvjete i nauke Crne Gore, koji je publikovan i u Službenom listu Crne Gore, iako su u ovom dokumentu obje varijante, jotovana i nejotovana, ravnopravne, novinaru RTCG urednik je zabranio da u informativnim emisijama koristi jotovanu verziju crnogorskog jezika. Nekoliko dana kasnije novinar i crnogorska javnost su obaviješteni da je jotovana verzija crnogorskog jezika ipak dozvoljena, ali u emisijama namijenjenim manje brojnim narodima u Crnoj Gori. Dakle, manjinama.
Da nije riječ o uznapredovaloj fazi kulturne asimilacije, ovakav incident bi zapravo bio nemoguć. Da nije riječ o ideološkom remodelovanju crnogorskog društva, koje je od izbora 2020. godine ušlo u svoju zrelu fazu, reakcija nezavisnih intelektualaca i nevladinih organizacija, novinara i kritičke javnosti bila bi masovna i žestoka.
Među onima koji su na ovaj najnoviji, očigledno ideološki motivisan skandal u Crnoj Gori reagovali bila je i Jelena Šušanj, saradnica u nastavi iz oblasti lingvistike na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost, koja je u tekstu u kojem brani još jedno Ustavom zagarantovano pravo, dakle, korišćenje jezika u jotovanoj i nejotovanoj varijanti, građankama i građanima Crne Gore poručila: ,,Imamo izbor između demokratije i autoritarnosti, između ravnopravnosti i elitizma, između činjenica i pseudonauke, između znanja i inferiornosti. Izbor je na nama. Pokažimo da smo pametni. Ne dozvoli da te lažu. Budi svoj. Govori crnogorski“.
Autoritarni vladar, diktator ili, kako Karl Poper formuliše, utopijski inženjer, u svojoj potrebi rekonstrukcije društva, tj. prilagođavanju proklamovanom, poželjnom modelu države, suočen je, međutim, sa problemom posljedica društvenog inženjeringa, suzbijanja kritičkog mišljenja i problemom kontinuiteta: „Naići će vrijeme revolucija, političkih i duhovnih, novih eksperimenata i iskustava u politici.
Opravdano je, prema tome, očekivati da će se ideje i ideali promijeniti“. Da bi se postojeći državni poredak sačuvao i održavao stabilnim, neophodna je primjena Platonove metode metaforično nazvane „čišćenje platna“, odnosno čišćenje države kao slikarskog platna od svega suvišnog, potencijalno ugrožavajućeg. Čišćenje platna, dakle, podrazumeva da umjetnik-političar-vladar mora da iskorijeni postojeće institucije i tradicije: „On mora da očisti, pročisti, izbaci, izgna i da ubije“.
Poper, međutim, upozorava i da svaki pokušaj rekonstrukcije društva na osnovu detaljnog, unaprijed zadatog plana ima suštinski problem sa individualnim slobodama, te je kao takav, prije ili kasnije, suočen sa sopstvenom neodrživošću. Čini se da nikada nije dovoljno podsjećati da se, upravo kao ni metode ideoloških i političkih inženjeringa, ne razlikuju ni njihove posljedice, jer nakon svake dugotrajne prisile uvijek slijedi otpor i neizbježna je neka revolucija.
Makar se ona dogodila „samo“ u jeziku.