Skip to main content

ALEKSANDAR RADOMAN: Koliko košta dostojanstvo!?

Stav 27. мар 2023.
3 min čitanja

"Hoćemo li ostati upamćeni kao najsramotnija generacija koja je dozvolila da država padne bez otpora ili ćemo se projektantima nestanka Crne Gore, duhovnim potomcima bjelaško-četničkih falangi, oduprijeti smijehom u lice poput Ljuba Čupića, viđećemo već 2. aprila"

Kad ovih dana čujem od dobronamjernoga svijeta da je svakako bolje to što bi predśednik umjesto Andrije Mandića mogao postati Jakov Milatović, odmah mi se vrati film godinu unazad kad su me isti ti ubjeđivali da je od jurodivoga Zdravka udbougodni Dritan neuporedivo bolje rješenje na mjestu premijera.

Danas kušamo plodove te slijepe vjere da između predstavnika Vučićevih falangi što su od 2020. godine krenule u realizaciju projekta uništenja Crne Gore ima ideološke razlike. Nakon tri godine sistematskoga satarisanja crnogorske države i društva vidimo da ideološke razlike između Andrije, Alekse, Dritana i Jakova zapravo nema. Njihove razlike nijesu ideološke, već taktičke. Svode se na pitanje ko je podesniji da crnogorske građane umjesnije „izvoza“, kako bi rekao Abazović, da im – obećavajući visok standard i put u Evropu – uvali raspad države te duhovnu i materijalnu bijedu u čeljustima Srpsko-ruskog svijeta.

Duboko frustrirajuće je saznanje da u Crnoj Gori danas ne živi 51% mrzitelja ove države koji bi je utopili u mutnu Moravu, a da ipak svi skupa sve dublje tonemo. Da živi, rekao bih – aferim! Ne podnosim ekstremnu desnicu, a ako ima nešto što me ćera na otpor, to su asimilacijske strategije i imperijalni projekti. No ako je to „većinska volja građana“, ne velim da joj se ne bih odupirao, ali bih svakako planirao život neđe daleko od društva u kojem dominira mržnja i ksenofobija.

Znam da Crna Gora ipak danas nije takvo društvo, što ne znači da nije na putu da to i postane. I to je vraški uznemiravajuća spoznaja. Mnogo je razloga i ne da mi se sad da ih nabrajam što prozapadna politička elita danas nema snage niti znanja da građanima objasni prilično jednostavnu stvar da je ideologija Jakova Milatovića zapravo ideologija Andrije Mandića i da je glas za Jakova isto što i glas za Andriju. S tom razlikom što Andrija ni uz sva šavivovska šminkanja ne bi bio u stanju uvjeriti birače da više nije četnički vojvoda koji je zakopao oružje, već promoter pomirenja koji otkopava krtolu, ali Jakovu Milatoviću, iako ga je oblikovala ista ideologija kao i Mandića, to polazi za rukom.

E sad da vam ispričam jednu priču.

Bio jednom jedan ministar, ohol i svemoćan, koji je običavao za kafanskih bestijanja ponavljati kako može kupiti svakog iz svojeg resora, po cijeni od 20€ do 2000€. Međutim, bilo je i onih na koje se nije mogla primijeniti ministrova mantra. Jedan od njih bio je moj beskrajno daroviti prijatelj, koji mi je i prepričao „razgovor“ s ministrom u kojem mu je ovaj nudio nekakav angažman uz svoju omiljenu doskočicu.

Iako je u to vrijeme živio kao socijalni slučaj, mog je prijatelja krasilo nepokolebljivo dostojanstvo koje ga je nagnalo da ministrovu nepristojnu ponudu isprati uz arsenal biranih kvalifikacija. Nedugo potom, śeđeli smo u bašti tada kultne kafe-knjižare Karver kad se odnekud pojavi ondašnji predśednik države u pratnji jednoga od ministara. Tek što je predśednik s ministrom śeo nedaleko od nas, moj je prijatelj pozvao konobara i poslao im turu. Premda sam bio uvjeren da u džepu nije imao novca za tu turu i da je i ona pošla „na crtu“, bio je to njegov gest otpora, demonstracija nesalomivog dostojanstva, kez u lice onima koji su vjerovali da svakoga mogu kupiti.

Jakov Milatović danas u svojoj kupovini duša može računati na mnoge. Ponajprije na one koji će glasati ne za Jakova, nego protiv Đukanovića. Da je Vučić umjesto Jakova kandidovao konja, vjerujem da bi i taj Kaligulin konj bio jednako prihvatljiv kandidat za one koje su zaslijepljeni mržnjom prema Đukanoviću.

Ideja da će svi problemi nestati kad Đukanović ode, priča je za političke idiote, dimna zavjesa za realizaciju plana Velike Srbije, o kojem otvoreno pričaju Vučićevi glasnogovornici i ministri. Oni pak koji imaju još zeru dostojanstva neće sebi dozvoliti da biraju Šešeljeva favorita za transformaciju Crne Gore u duhovno i ekonomski opušćelu Republiku Srpsku na moru. Njegov je zadatak da privrši ono što je brat Dritan započeo skrivajući svoje nečasne namjere iza grehova Đukanovića i njegova režima.

Hoćemo li ostati upamćeni kao najsramotnija generacija koja je dozvolila da država padne bez ikakva otpora ili ćemo se projektantima nestanka Crne Gore, duhovnim potomcima bjelaško-četničkih falangi, oduprijeti smijehom u lice poput Ljuba Čupića, viđećemo već 2. aprila.

(tekst i foto: Portal analitika)