Skip to main content

ALEKSANDAR POPOV: Civilni sektor je esencija procesa pomirenja

Autonomija 29. окт 2021.
5 min čitanja

Organizacije civilnog društva, kako u Srbiji tako i one iz drugih postjugoslovenskih zemalja Kosova, koje istrajavaju na idejama normalnosti moraju ostati konstanta koja će biti tu da radi na procesima pomirenja, da podseća javnost i vrši pozitivan pritisak na nosioce vlasti kako bi se odgovornije ponašali u odnosima sa susedima, ali i na međunarodnom terenu, ocenio je u intervjuu za Autonomiju direktor Centra za regionalizam i dugogodišnji kopredsednik Igmanske inicijative Aleksandar Popov.

Komentarišući drastično pogoršanje odnosa u regionu tokom proteklih nekoliko godina, posebno sa Kosovom, Popov je podsetio da je Igmanska inicijativa, koja u novembru puni 21. rođendan, svoj najveći uspeh postigla okupljanjem ljudi iz četiri države Dejtonskog sporazuma (Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore) predane vrednostima mira, koji su još devedesetih godina bili antiratni aktivisti i koji čine čvrsto jezgro tog pokreta za normalizaciju odnosa zemalja Zapadnog Balkana i obnovu razumevanja i poverenja među državama regiona.

Značajni rezultati zabeleženi su tokom prve decenije, kada se ta mreža nevladinih organizacija nametnula kao relevantan akter što je, dodao je Popov, zapazila i Evropska unija koja je u nekoliko izveštaja o napretku zemalja regiona i napomenula da je Igmanska inicijativa regionalni civilni faktor normalizacije odnosa. Nažalost, poslednjih godina imamo pogoršanje odnosa među državama regiona, te opet uloga civilnog sektora postaje važnija i ponovo smo u situaciji da svetli primeri saradnje i pozitivnih procesa budu nevladine organizacije koje već više decenija rade na pomirenju i tranzicionoj pravdi.

– Mi smo još 2002. godine pokrenuli jedan projekat „Civilni dijalog“, koji je bio usmeren na obnovu saradnje nevladinih organizacija iz Srbije i sa Kosova, koja je bila prekinuta 1999. godine, i uspeli smo da u taj naš projekat uvučemo preko 250 organizacija iz Srbije i sa Kosova. Tu su posebna ciljna grupa bili mladi, a kroz te projekte smo potencirali pomirenja, suočavanja sa prošlošću i mnogo toga je postignuto.
Posebno je važno što smo radili sa mladima jer su neki od njih koji su učestvovali u našem dijalogu tada kao omladinci sada postali zreli ljudi koji su došli na neke funkcije. Na primer, bivši pomoćnik ministra spoljnih poslova na Kosovu, koji je zatim postao i ministar, Petrit Selimi, je kao omladinac učestvovao u „Civilnom dijalogu“ i sa velikim respektom se odnosio prema nekim stvarima i mislim da je doprinosio tome da se ide u pravcu normalizacije odnosa između Srbije i Kosova, odnosno da to, bez obzira kakav status se tu bude dogovorio, bude zona saradnje i neke normalizacije – naveo je Popov.

Da li je procena na početku ovog procesa bila da je neophodno krenuti od komunikacije jer je ona ključna za sve druge procese?

– Važna je obnova komunikacije između ljudi, jer je komunikacija abeceda normalizacije odnosa. Kada ljudi ne komuniciraju, onda imamo stereotipe koje preovladavaju i stvaraju loš ambijent. Mi smo uspeli da kroz ove naše projekte obnovimo komunikaciju, mladi sa Kosova su dolazili ovamo, mladi odavde su išli na Kosovo i mislim da je tu stvorena jedna dobra baza ljudi koji kasnije ipak dolaze na neke važne pozicije u društvu. Mislim da je to jedno dostignuće koje je ostvareno. Taj projekat i dalje traje i sada nam je namera da napravimo civilni dijalog mladih, uz podršku misije OSCE u Srbiji i na Kosovu.

Napomenuli ste da se ljudi koji su u jednom trenutku bili u civilnom sektoru nađu i na pozicijama odlučivanja. Koliko je to značajno za proboj ideja za koje su se prethodno zalagali, olakšava li to onda rad celokupnog civilnog društva?

– Mi pomažemo tome da ljudi koji učestvuju u našim projektima, u ovome šta mi radimo, kada dođu u poziciju da odlučuju imaju jednu drugačiju svest o svemu tome i daju progresivan doprinos. Nije to direktan uticaj, mi ne vršimo vlast, ali možemo da doprinosimo menjanju javnog mnjenja i ujedno da neke ljude edukujemo, da ih uvlačimo u našu priču da budu naši ambasadori na bilo kom mestu odakle mogu da utiču na društvena zbivanja.

Ipak, za razliku od vlasti, civilni sektor je taj koji održava kontinuitet?

– Mi održavamo ono što je u našoj moći. Mi i dalje povezujemo ljude, dižemo naš glas, a ovde je najvažnije što predstavljaju, na primer Igmanska inicijativa ili ljudi iz nevladinih organizacija sa Kosova i Srbije, to je jedno bratstvo koje svoje ideje širi. Oni daju taj kontinuitet ovoj priči i mislim da je važno što tu ulaze i mladi, jer s tim dobijamo i na kontinuitetu u daljoj normalizaciji odnosa. Stanje nije sjajno, ali koliko je u moći nevladinih organizacija, mi činimo da stanje ne bude gore.

Decenija pogoršanih odnosa

Aleksandar Popov upozorava da su poslednju deceniju odnosi u regionu u značajnoj regresiji, pre svega zahvaljujući tome što se u Srbiji na vlast vratila opcija koja je vladala i tokom devedesetih godina, a zatim se to desilo i u Hrvatskoj povratkom na vlast HDZ-a.

– Od tada je krenulo pogoršanje odnosa, prvo na relaciji Beograd-Zagreb, a onda i između ostalih država regiona, tako da faktički sada nemamo normalne odnose ni između jedne od zemalja Dejtonske četvorke – napominje Popov.

Dodaje da Igmanska inicijativa kao nevladina organizacija i dalje može da deluje na javno mnjenje s ciljem da stvari budu manje loše nego što bi bile bez tog delovanja.

– Bez obzira da li nas vole ili ne, ipak vlasti u svakoj od četiri zemlje imaju respekt prema nama jer znaju da nikada nismo pravili trule kompromise ni sa kim. I kad mi pokrećemo neke inicijative bude i negativnih reakcija, kao kada smo prošle godine obeležavali 20 godina Igmanske inicijative i 25 godina od Dejtonskog sporazuma, pa smo dali inicijativu da se promeni Dejtonski ustav BiH – bilo je negativne reakcije u vrhu vlasti u Beogradu. Ali to samo znači da bez obzira da li nas vole ili ne vole, respektuju naše stavove i da znaju da smo mi ostali uticajan faktor u regionu – napomenuo je Popov.

Podsetio je i da Igmanska inicijativa završava „shadow report“ o indeksu regionalne saradnje na Zapadnom Balkanu, koji će na nepristrasnoj osnovi dati ocenu koliko koja od zemalja doprinosi regionalnoj saradnji, a koji bi trebalo da bude prezentovan i u Evropskom parlamentu, te zatim uzet u obzir prilikom sastavljanja godišnjeg izveštaja o napretku zemalja regiona.

Ipak, u Srbiji je najveći antagonizam prema Albancima. Koliko je teško raditi bilo šta po pitanju normalizacije odnosa i saradnje na bilo kom nivou u takvoj situaciji?

– Mimo ovog našeg civilnog dijaloga, imamo aktivnosti drugih nevladinih organizacija koje na kulturnom planu pokušavaju da se obnove veze i da se prevazilaze ti antagonizmi. Imamo festival „Mirdita – Dobar dan“ koji se održava u Beogradu. Poslednjih godina svaki put kada se održava morala je da ga obezbeđuje i policija, tako da to govori o jednoj opštoj atmosferi. Ali je dobro da ima pojedinaca i organizacija, a to nije nerespektabilan broj, i sa Kosova i odavde, koje ipak uprkos svemu tome deluju u pravcu pomirenja i to je ta svetla tačka koja je esencija onoga što će kroz neko vreme sigurno dati neke rezultate. Mora se posejati seme da bi se kasnije moglo nešto i požnjeti.

Koliko mislite da će još vremena proći pre nego što konačno državni, ili pokrajinski organi, postanu ti koji će da predvode pomirenje, saradnju i dijalog umesto da to radi samo civilni sektor? Da ne zavisi sve samo od dobre volje pojedinaca, već da se dobri odnosi podrazumevaju?

– Jedina konstanta su organizacije civilnog društva koje istrajavaju na ovoj ideji normalnosti. One su konstanta, ali to u mnogome zavisi od tri faktora. Jedan nivo je unutar svake države i zavisi kakve će političke opcije dolaziti na vlast i kako će se one ponašati prema svojim susedima; drugi je nivo regiona, kakva će atmosfera biti u celom regionu, a treći je međunarodni faktor i značajna dešavanja na međunarodnoj sceni. Videli smo da Evropska unija, i generalno svet, prolazi kroz niz kriza, od ekonomskih, migrantskih preko ove pandemije, koje su veliki izazovi i onda teško može čovek da projektuje šta će se dešavati za nekoliko meseci, a kamoli za nekoliko godina. Ovde je važno da nevladine organizacije i akteri civilnog društva ostanu ta konstanta koja će biti tu da radi, da podseća i da vrši pozitivan pritisak prema javnosti, ali i na nosioce vlasti da se odgovornije ponašaju i na domaćem terenu i u odnosima sa susedima, ali i na međunarodnom terenu u pravcu kretanja ka EU, te i da budu faktor stabilnosti u odnosima sa drugim zemljama.

Dalibor Stupar (Autonomija)

Tekst je objavljen uz podršku regionalnog projekta jačanja mehanizama tranzicione pravde koji finansira Vlada Ujedinjenog Kraljevstva, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sadržaj teksta je isključivo odgovornost portala Autonomija i ne odražava nužno stavove Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) ili Vlade Ujedinjenog kraljevstva.