Skip to main content

A-N-T-I-K-O-R-U-P-C-I-J-A: hm, kako čudno pišu riječ “krađa”

Stav 10. okt 2022.
4 min čitanja

"Ministri koji su uhvaćeni u kupovini glasova, primanju mita i, moguće, švercu cigara, smjenjuju šefa ANB-a, čiji je posao da ih uhapsi"

OK: znao sam da postoje privatne vojske. Da postoje korporacije koje za, recimo, SAD obavljaju vojne zadatke – to sam znao. Ali nisam bio svjestan da već postoji i privatna policija.

U Francuskoj, čitam, privatnici obavljaju posao saobraćajnih patrola. Navodno su privatni presretači vozila uvedeni još 2017. godine. Državni presretači dnevno rade tek sat, dok privatnici nakucaju više od pet sati dnevno. Znate kako to ide: državni rade manje, da bi privatni naplatili više. Privatluk radi svaki dan, naročito praznicima, jer tad najbolje zaradi. U Francuskoj, piše, postoji oko 400 privatnih presretača, koji u prosjeku uhvate 20 puta više počinilaca nego tradicionalna policija. Privatni saobraćajci, piše dalje, “samo snimaju vozače, a podaci se dostavljaju policiji koja zatim kažnjava prekršioce”. Sad ide najbolji dio: vozačima privatnih presretača nisu potrebne posebne kvalifikacije, već samo vozačka dozvola. Da bi policirao, dakle, ne moraš biti ni normalan: niko ti ne traži ljekarsko uvjerenje. Samo moraš biti divno ljudsko biće koje uživa u snimanju i kažnjavanju drugih ljudi.

Budući da su privatizovana takozvana “ministarstva sile”, ona stara, prevaziđena definicija koja veli da “država ima monopol na upotrebu sile” očito više ne važi.

Privatna vojska i privatna policija: pa nije li to raj za manijake? Tip koji čitav život želi da nekoga ubije, ali ga malo jebe to što je ubistvo kažnjivo, napokon će imati ispunjen život: prijavi se u privatnu vojsku, do mile volje ubija i još za to bude plaćen od američke vlade.

Ili tip koji po čitav dan policiji prijavljuje komšije, njihovu djecu i migrante koji zalutaju u njegov kvart: znate te ljude, ima barem po jedan u svakoj našoj zgradi. Do juče, milicija ga je mrškala kada bi ih, dvaesčetvrti put tog dana, nazvao da prijavi nešto sumnjivo. Danas, radi za privatnu policiju, koja je plaćena po broju dojava (“kvantitet rađa kvalitet”, staro je korporativno pravilo). Po čitav dan prijavljuje susjede i još ga francuska vlada plaća za to.

Uz rizik da se ponavljam… O čemu je ovdje riječ?

Kapitalizam do neviđenih granica razvija doušnički mentalitet građana. Koji je, kao što znamo, ovjekovječen u „Balkanskom špijunu“. Čiji su autori bili preoštri prema nama Balkancima. Nijedan Ilija Čvorović u špijunstvu ne može opepeliti austrijskim i švajcarskim babama, koje po čitav dan stoje na prozorima svojih stanova i vrebaju hoće li uočiti da je neko na ulici učinio nešto nelegalno, pa pozvati inspekciju ili policiju. Prijatelj mog prijatelja, mislim da je momak rodom iz Zenice, prvi mjesec svog boravka u Beču radio je kao konj – čistio je snijeg. Pola plate otišlo mu je na kaznu. Nekakva ga je baba prijavila da je u pola šest ujutro kod Naschmarkta prošao kroz crveno.

U Švajcarskoj vas babe „u ulozi komunalnih inspektora“ sprječavaju da smeće bacite u kontejner koji se ne nalazi u vašem kvartu. Valjda su opremljene detektorima lica i nepogrješivo znaju ko su im komšije – ko, dakle, ima pravo smeće odložiti u kvartovskom ekskluzivnom kontejneru. Probajte u Švajcarskoj dijete povesti u nasumice odabrani park-igralište. Nema trika: švajcarske babe ne dopuštaju bespravnu igru djece iz drugih krajeva grada ili, ne daj bože, drugih krajeva svijeta.

Tako vam je to u liberalnoj demokratiji, u kojoj je antikorupcijska borba, kao i čistke u staljinizmu, permanentna. Ako liberalna demokratija neprekidno istrajava na borbi protiv korupcije, to je zato što je korupcija inherentna liberalnoj demokratiji. Zato što je inherentna, antikorupcijska borba nikada neće biti dovršena: korupcija nikada neće biti, niti može biti pobijeđena.

A kako bi i bila, kad u središtu civilizacije koja je u stalnoj borbi protiv korupcije stoje banke, najkorumpiranije institucije u istoriji čovječanstva?

U borbi protiv korupcije nije dovoljno da učestvuje država. Ne: za konačan uspjeh potrebno je da se uključe građani, potrebna je lična inicijativa. Stoga sistem novinskim oglasima, bilbordima, tv, radio i internet reklamama građane poziva da uoče i prijave korupciju. Sad građanima dopuštaju i da budu policajci. Gradovi su prepuni javnih poziva na doušništvo. Tako se formira nova verzija Hristove zapovijesti: prijavi bližnjeg svog.

Građani snimaju korupciju i snimke dostavljaju policiji. NVO otkrivaju mahinacije i zahtijevaju akciju tužilaštva. Mediji otkrivaju afere i alarmiraju javnost. Svi oni funkcionišu kao ekstenzija represivnog sistema, koji mobiliše čitavo društvo. Na djelu je neprekidno vanredno stanje, permanentni rat protiv korupcije. Čitav javni prostor pretvara se u bojno polje. Neprekidno se traže nova hapšenja – evropski zvaničnici u svojim staljinističkim poslanicama građanima balkanskih država pozdravljaju svako hapšenje, ali dodaju da to nije dovoljno i da očekuju još. Ako nema hapšenja, to ne znači pad stope kriminala, ne znači da je korupcija suzbijena, nego da nedostaje „antikorupcijska inicijativa“.

Cilj nije društvo u kojem se neće hapsiti, jer nema zbog čega, nego upravo suprotno: društvo koje će neprekidno hapsiti, jer uvijek ima zbog čega. U krajnjem, hapšenja nikada ne smiju prestati, proces samopročišćenja sistema nikada ne okončava, jer čitava antikorupcijska mreža kao neprozirni veo prekriva suštinsku korupciju, crno srce sistema. Ne postoji nekorumpirani, corruption free kapitalizam. Drugo ime kapitalizma je korupcija. Tačka.

Ovdje, naravno, nije riječ o tome da političke elite nisu korumpirane. Tvrdim upravo suprotno: one su apsolutno korumpirane.

Riječ je o tome da je korumpiran i sam sistem borbe protiv korupcije. Da vam objasnim to ovako: čovjek koji je snimljen kako kupuje glasove u Ulcinju, koji dan kasnije postao je ministar u Vladi Crne Gore. Niti jedna zapadna ambasada nije negodovala zbog toga. Zašto? Zato što je to vlada koju su upravo te ambasade sastavile. Dalje: ministar koji je snimljen kako se prodaje za keš i televizor i dalje je ministar – svako malo on pred novinarima govori o nekim principima. Niti jedna zapadna ambasada ne negoduje zbog toga što on još nije smijenjen a tužilaštvo, kao i kolegu mu koji je kupovao glasove, svojim nečinjenjem štiti. Zašto je to tako? Zato što je to, ponavljam, vlada koju su upravo te ambasade napravile.

Tu je dakle vlada čiji su ministri i funkcioneri uhvaćeni u krađi i švercu cigara, krađi glasova, primanju mita… Uhvaćeni no ne i kažnjeni, jer ih štite policija i tužilaštvo. Ministri koji su uhvaćeni u kupovini glasova, primanju mita i, moguće, švercu cigara, smjenjuju šefa ANB-a, čiji je posao da ih uhapsi. Možete li, uopšte, zamisliti nešto korumpiranije od toga?

Premijer te vlade šeta po zapadnim prijestonicama i svoju vladu predstavlja kao antikorupcijsku. A zapadne ga diplomate hrabre da nastavi sa svojim „antikurupcijskim inicijativama“. Što članovi vlade, dakako, posve ispravno, shvataju kao dozvolu da smiju nastaviti krasti, dokle god su oni i vlada poslušni. Što je načelo koje je važilo i za sve prethodne crnogorske vlade.

Ljudi dragi, pa moramo li zarad demokratije i progresa trajno suspendovati mozak? Ima li demokratije bez lobotomije? Napokon… mi govorimo o sistemu koji je toliko korumpiran da je privatizovao, dakle korumpirao, policiju – dakle samu borbu protiv kriminala i korupcije. Što bi rekao Bajaga: sve vas vidi, sve vas vidi, privatna policija… Govorimo o sistemu koji je, time što ga je privatizovao, uspio korumpirati čak i rat, pa time ubijanje ljudi u ime države, a za korist privatnog kapitala, učinio još odvratnijim i sramnijim no što oduvijek jeste.

(CdM/Gradski.me)