Tokom prošle godine na deponijama širom svijeta završila je rekordna količina elektronskog otpada. Najviše su ga proizvele zemlje koje se izuzetno hvale svojom razvijenom ekološkom sviješću.
„Svet se davi u sopstvenom otpadu – tačnije elektronskom otpadu. Cena tehnološke revolucije dolazi i u obliku o kom se malo govori, a to je smeće. A njegova lavina preti da nas sve zatrpa“, izvještava Marko Pavlović.
Samo tokom prošle godine gotovo 42 miliona tona tzv. e-otpada, koji uglavnom čine frižideri, veš-mašine i drugi kućni uređaji na kraju svog roka trajanja, završilo je na deponijama.
Riječ je o 1.150.000 velikih kamiona, koji bi, kada bismo ih poredali jedan iza drugog, činili kolonu dugu 23.000 kilometara.
Prema istraživanju Ujedinjenih naroda, nešto manje od šestine ovog otpada je reciklirano.
U poređenju sa 2013. godinom, kada je generisano 39,8 miliona tona e-otpada, prag od 50 miliona ovim tempom mogli bismo dostići do 2018.
Prođimo sada kroz listu najvećih globalnih proizvođača e-smeća. Na prvom mjestu je Norveška sa 28,4 kilograma po glavi stanovnika.
Slijede je Švicarska, Island, Danska, Britanija, Holandija, Švedska, Francuska, SAD i Austrija.
Urbani rudnik
Regija sa najmanje elektronskog otpada po glavi stanovnika je Afrika. Samo 1,7 kilogram po osobi.
Čitav kontinent je proizveo manje od dva miliona tona otpada.
U kontekstu količine, najviše ovog otpada nastalo je u Kini i Sjedinjenim Američkim Državama, dakle ukupno 32 posto elektronskog otpada čitavog svijeta. Potom slijede Japan, Njemačka i Indija.
Ironično, iako koristimo riječ otpad, ovdje, zapravo, govorimo i o neiskorištenom profitu. Da je recikliran i obrađen, vrijedio bi 52 milijarde dolara.
To uključuje i 300 tona zlata, što je ekvivalent 11 posto globalne godišnje proizvodnje ovog dragocjenog metala.
Gotovo 60 posto elektronskog otpada stiglo je iz velikih i malih kuhinja i kupatila, a sedam posto od odbačenih mobilnih telefona, računara i štampača.
Zamjenik generalnog sekretara Ujedinjenih naroda David Malone je globalni e-otpad nazvao urbanim rudnikom zbog količine neiskorištenog potencijala, ali i moguće opasnosti, jer koliko god da u tom rudniku ima dragocjenosti toliko ima i toksičnih materijala koji nikada nisu stavljeni pod kontrolu.
(Al Jazeera)