Bangladeš je jedna od najsiromašnijih zemalja, s nekim od najnižih plata na svijetu. Naširoko se izvještava o opasnim radnim uvjetima u industriji odjeće, ali jedan drugi sektor uzrokuje još veću zabrinutost.
Reporter Al Jazeere Rob Reynolds dobio je pristup gusto naseljenom sirotinjskom dijelu glavnog grada, u kojem se nalazi više od 200 štavionica kože.
Od svih teških, prljavih i opasnih poslova koje ljudi u Bangladešu rade kako bi preživjeli, jedan bi mogao biti najgori: zaposlenici u štavionicama, koji rade iz dana u dan, okruženi odvratnim smradom otrovnih hemikalija i trulog životinjskog mesa. Mohammed Rashid kaže da ima 14 godina, ali izgleda starije.
„Imam jake bolove. Uvijek imam posjekotine na rukama i nogama. Ozljedama nema kraja.“
Porasla prodaja
Zarađuje blizu dva dolara dnevno. Voda u kojoj gazaju, bez zaštitne odjeće, puna je arsena i sulfata hroma. Od tih hemikalija koža postaje meka i savitljiva. No, također, izazivaju gnojne čireve, bolesti disajnog sistema i rak.
Khalilur Rahman, radiolog na Univerzitetu u Dhaki, objašnjava moguće posljedice po zdravlje: „Rak pluća, rak nazofarinksa, što znači rak nosa, rak mokraćnog mjehura…“
U dijelu Dhake zvanom Hazaribagh postoji više od 200 štavionica kože, a prošle godine obim prodaje dostigao je gotovo milijardu dolara.
„To je materijal koji se koristi širom svijeta za luksuzne proizvode, ali ni vlasnici fabrika, ni Vlada se brinu o zdravlju i sigurnosti radnika koji ga izrađuju“, otkriva Abdul Malek iz Sindikata kožarskih radnika.
Istraživanje jedne grupe za zaštitu okoliša iz Bangladeša utvrdilo je da 90 posto radnika u kožarama umire prije 50. godine života.
Obećanja Vlade
„Godinama Vlada Bangladeša daje obećanja da će izmjestiti štavionice iz ovog gusto naseljenog dijela grada u moderni pogon. Ali, do sad su sva ta obećanja ostala neispunjena“, izvještava Rob Eeynolds iz Dhake.
Vladini zvaničnici nisu odgovorili na ponovljene zatjeve Al Jazeere za intervju. Uprkos prljavštini, opasnosti i smradu, Mohammed Rashid se pomirio sa životom u štavionicama.
„Nisam obrazovan, nemam ništa. Moram ovo raditi, nema drugog načina.“
Jeftina radna snaga u Bangladešu umanjuje cijenu kožnih proizvoda koji se prodaju u bogatim zemljama, ali ta cijena plaćena je ljudskom bijedom u dalekom mjestu zvanom Hazaribagh.
(Al Jazeera)