Skip to main content

ALEKSANDRA BOSNIĆ ĐURIĆ: Čemu je zaista kraj?

Stav 21. nov 2026.
3 min čitanja

O kraju Vučićevog režima, politici mržnje, zarobljenim institucijama i izazovima demokratizacije Srbije i regiona

Svi oni kojima je bilo životno važno da Srbija iskoristi poslednju šansu za oslobođenje od hronične otrovanosti radikalskom politikom mržnje, strukturnog nasilja i organizovane pljačke, svih ovih dana delili su gotovo identičan, ponešto ambivalentan osećaj – čiste radosti i, do sada, nepoznatog umora. Taj umor je morao biti tu, zbog ukupno pređenog puta u borbi protiv dva tiranska režima i njima prikladnih, visokotoksičnih ideologija. I taj put je za mnoge od nas, posebno za one koji u iskustvu imaju i borbu devedesetih godina prošlog veka i onu nakon 2012. godine, bio mučan i težak, opasan i svečano lep. Moguće ga je opisati ovako jednostavnim označiteljima jer je u podudarnosti neodstupne individualne borbe i epske borbe kolektiva, sadržan arhetipski i gotovo manihejski obrazac, prema kojem se dobro bori protiv zla. Ipak, onaj racionalniji, a neophodni, preduslov koji se odnosi na sanaciju štete i oporavak od siline društvene, etičke i vrednosne destrukcije, nalaže neophodnost artikulacije i odgovora na pitanje – čemu je, zaista, u Srbiji kraj i da li će se i kako ova faza oslobađanja jedne države odraziti na susedne zemlje?

Nakon trodnevnog psihološkog maltretiranja građana koji su pomno pratili konstituisanje novog saziva Skupštine, poraženi autoritarni režim je opet primenio svoje omiljene metode – inverziju i verbalnu agresiju. Trećeg dana zasedanja, posle niza primenjenih opstruktivnih radnji, poslanica liste Aleksandar Vučić-Srbija pobeđuje Ana Brnabić izjavila je: “U ovoj zemlji koju vode, valjda, oslobodioci sa Studentske liste i pravi oni oslobodioci, kao što je Ivanka Popović rekla, iz 1945. godine, nema pravde, nema prava, nema institucija, nema Ustava, nema zakona, nego kako oni kažu tako će biti. Na smrt – na smrt. U zatvor – u zatvor. Ti imaš ljudska prava – ti nemaš ljudska prava. Ti imaš građanske slobode – ti nemaš građanske slobode. I treba da se pomirimo da ćemo u narednom periodu, nažalost, živeti u takvom društvu. Ne mislim da su ljudi za to glasali. Zato sam stalno govorila, i danas govorim, da smatram da su ljudi prevareni. Do koje mere su prevareni kada im je obećavana transparentnost, kada im je obećavana pravda. Kada im je obećavana vladavina prava, vladavina zakona, jače institucije. A onda, kada su za sve to glasali, ponuđeno sve suprotno tome. To će ljudi tek uvideti i trebaće neko vreme. Ali zbog toga je važno da o tome pričamo, da na to ukazujemo i da postoje dovoljno hrabri ljudi koji se neće plašiti da se bore i da o tome slobodno i iskreno pričaju. Ja sam ponosna što je naša poslanička grupa, Aleksandar Vučić-Srbija pobeđuje, grupa takvih hrabrih ljudi. Ako treba da nas hapse, kao što su nam to danas najavili ponovo u Skupštini, kako kaže budući ministar unutrašnjih poslova Jovo Bakić, neka nas hapse, borićemo se i tada. Svi treba da se pomirimo u kakvom društvu ćemo, u narednom periodu, živeti. Tako su ljudi glasali, bili su prevareni. Kada shvate, verujem, biće razočarani zato što ljudi ovo nisu želeli. Niti su želeli da Srbija bude ovakva zemlja”.

Tokom ovog fantazmagoričnog izlaganja (a nije bilo jedino), građani Srbije mogli su da se uvere kojim će putem krenuti nova opozicija koja, još uvek, ima izvesne poluge državne moći. Ovaj bizarni govor bio je svojevrsna simulacija i sažetak onog protiv čega su se građani Srbije borili prethodnih četrnaest godina. Na prvi pogled, nekom potpuno neupućenom prolazniku, ovo izlaganje bi možda moglo da zaliči na potpuni sumrak slobode, nestanak ljudskih prava i definitivni kraj demokratije.

Međutim, ono čemu je u Srbiji zaista kraj jesu beskrupulozna korupcija na svim nivoima, kriminalizovani državni aparat, nesankcionisana crna propaganda, obesmišljene i uzurpirane institucije, tabloidizrani mediji i razvaljena pravna država. Kraj je i autoritarnim politikama (unutra i spolja), kraj je i koruptivnom ideološkom pseudorodoljubivom i asimilitarskom konstruktu srpskog sveta. U narednom periodu, pred novom Vladom, Studentskom listom i Studentskim pokretom, biće teški izazovi – ne samo oslobađanje građana koji su, de facto, bili taoci državno organizovanog kriminala, već i detektovanje svih marioneta režima Aleksandra Vučića u regionu, budući da je jasno da su upravo oni nastavljači političkih strategija “mi protiv njih” i da će onoliko dugo koliko ne budu prepoznati i imenovani upravo oni doprinositi daljoj destabilizaciji Zapadnog Balkana i njegovog održavanja kao zone neprolaznih konflikata.

Kraj je i politici kojoj je neprijatelj uvek neophodan. Ako ga nema, izmisli ga – Hrvati, Albanci, Crnogorci, Bošnjaci, strane službe, nevladine organizacije – potpuno je svejedno. Kraj je i praksi da istina ne postoji, postoje samo “narativi”, u kojim se danas tvrdi jedno, sutra nešto potpuno suprotno – važno je samo da služi očuvanju vlasti. Kraj je i korišćenju straha kao političkog alata – ukoliko mi izgubimo vlast, dogodiće se rat, siromaštvo, haos… Konačno, kraj je jednog apsurdnog samovlašća u kojem je, poslednjih četrnaest godina, jedan čovek uspevao da ubedi veliki broj ljudi da, na sopstvenu odgovornost – a u njegovu korist, donose i potpisuju nezakonite odluke i tako sebe izlože pravnoj odgovornosti i koji je uspevao da ih ubedi da je on sam, ni manje ni više – Država.

Sada više nije.

(Antena M)