Skip to main content

BIA je psihički uništavala političke protivnike režima želeći ih ušutkati ili natjerati na odlazak

Građani 20. nov 2026.
7 min čitanja

Ono za što je istočnonjemačkom Stasiju nekoć bio potreban razgranat aparat doušnika, danas se dobrim dijelom može postići znatno jednostavnije

Jednoga dana, supruga i ja smo izašli u kratku šetnju s bebom. Po povratku, trebalo je nahraniti dijete pa je supruga otvorila ormarić u kojem su stajale bočice, kašice i druge dječje potrepštine da uzme što joj je trebalo. Police su bile prazne.

Poslije njenog napada panike koji ne bih opisivao, odvezao sam nju i dijete kod njene majke, gdje je bilo rezervne hrane i vratio se da pregledam stan i da vidim ima li još nekih tragova koji bi mogli biti interesantni.

Ormarić je bio otvoren, kao što smo ga i ostavili, ali su u njemu ponovo stajale uredno poredane sve bočice, teglice i dude, složene točno kao što su bile i toga jutra.

Jasna poruka

Poruku sam razumio: kada god poželimo, možemo doći do tvoga djeteta, do tvoje žene, do bilo koga iz tvoje okoline. Možemo zamijeniti sadržaj u teglici. Možemo umočiti dudu u bilo što. Ti i tvoja obitelj ste živi samo zato što nam još nije zapovijeđeno da ne bude tako. Ti si ništa. Mi smo sve.

Isječak je ovo iz knjige »Zersetzung ili Operativna obrada uma«, autora Nenada Čanka, srpskog političara i opozicionara koji je godinama bio jedan od najglasnijih protivnika vlasti, od vremena vladavine Slobodana Miloševića do Aleksandra Vučića. Čovjeka koji se godinama nalazio pod nadzorom obavještajnih službi Srbije. Knjiga je to koju se nitko u Srbiji nije usudio objaviti, a svjetlo dana je prije nekoliko dana ugledala tek u BiH, u izdanju Art Rabica iz Sarajeva.

»Zersetzung«, što u prijevodu s njemačkog znači razgradnja, razaranje, dezintegracija, bila je jedna od najpodmuklijih metoda psihološkog ratovanja koju je razvijala i sustavno primjenjivala istočnonjemačka tajna policija Stasi. Tehnika koju, sudeći po knjizi, već desetljećima primjenjuje i srbijanska Bezbjednosno-informativna agencija (BIA). Osnovna ideja te metode je vrlo jednostavna i izuzetno zastrašujuća. Uništiti čovjeka psihološki, društveno i profesionalno, a da pri tome nikada ne bude uhićen ili osuđen, te da nitko oko njega ne bude svjestan kakva se operacija na njemu primjenjuje.

Čanak je došao do deklasificiranih arhiva Stasija, a njihovom analizom postalo je sasvim jasno kako srpske sigurnosne strukture upravo taj model primjenjuju već godinama na svojim nepoćudnim sugrađanima. I to već desetljećima, još od vremena Jugoslavije, kada je tajna policija djelovala pod imenom Služba državne sigurnosti. BIA, koja je osnovana 2002. godine, samo je nastavila s ovom praksom. Praksom koja nije strana ni dijelu ostalih zemalja istočne Europe, poput Rusije i njenog FSB-a.

Knjiga, međutim, nije suhoparni »priručnik« o metodama psihološkog uništavanja političkih protivnika. Njezinu okosnicu čine iskustva četvero stvarnih ljudi, četvero pojedinaca koji su se, svaki na svoj način, našli na udaru sigurnosnih struktura država u kojima su djelovali. Ljudi različitih profesija, životnih putova i političkih uvjerenja, ali s jednom zajedničkom karakteristikom. Nisu pristajali šutjeti.

Jedan od njih je Luke Harding, britanski novinar i nekadašnji dopisnik Guardiana iz Moskve, koji je godinama izvještavao o režimu Vladimira Putina, a kasnije pisao i o slučaju Edwarda Snowdena. Drugi je Dinko Gruhonjić, novosadski novinar i sveučilišni profesor, godinama izložen prijetnjama i kampanjama diskreditacije, čovjek o čijim je idejama i sam Aleksandar Vučić javno govorio s neskrivenim neprijateljstvom. Gruhonjić se već neko vrijeme nalazi izvan Srbije, na tajnoj lokaciji jer je za njim još uvijek raspisana važeća tjeralica.

Treća je Ana Lalić Hegediš, istraživačka novinarka i predsjednica Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, koja se svojim izvještavanjem o korupciji, ljudskim pravima i političkim prilikama u Srbiji također našla na meti napada i pritisaka. Četvrti je sam Nenad Čanak, političar koji je desetljećima bio među najglasnijim protivnicima vlasti u Beogradu, bez obzira na to tko je u tom trenutku sjedio u predsjedničkoj palači.

Uništavanje života

Četvero ljudi, četiri različite životne priče. I jedno pitanje koje se provlači kroz cijelu knjigu. Što se događa kada država, umjesto da štiti svoje građane, odluči protiv njih upotrijebiti vlastiti sigurnosni aparat?

»Zersetzung« nije, kako piše Čanak, zbirka pakosti niti katalog trikova koje operativac nasumično bira. Riječ je o sistemu rada čija polazna točka nije krivično djelo, već procjena da je neka osoba, veza ili grupa politički »negativna«. A cilj nije nužno priznanje, osuda ili zatvor, već pasivizacija. Cilj je da meta manje govori, rjeđe se sastaje, da izgubi podršku, da prestane organizirati druge. Cilj je da odustane od putovanja ili objavljivanja, da prihvati izolaciju ili da napusti zemlju.

Cijeli postupak detaljno je razrađen, a provodi se u nizu od tridesetak detaljno opisanih koraka. Od samog označavanja osobe kao cilja, preko izrade sociograma i psihograma, prikupljanja podataka o obitelji, prijateljima, ambicijama, zdravlju, novcu i navikama. Drugim riječima, prije nego što počne uništavati nečiji život, služba mora saznati gotovo sve o njemu. Ne samo što radi i s kim razgovara, nego i čega se boji. Kada služba jednom dobije cjelokupan uvid u život, prilike i navike pojedinca, operacija može početi.

Provodi se cijeli niz mjera, koje osoba pod nadzorom može, ali i ne mora vidjeti. Od tajnog tehničkog nadzora, preko demonstrativnog praćenja i fingiranog nadzora, tajnih ulazaka i pretresa bez klasične krađe. Neke od metoda toliko su jezovite i strašne da mogu čovjeka gurnuti preko granice razuma.

– U iznajmljenom stanu uslijedili su događaji koju su obilježili te godine. Jednoga jutra probudio sam se u poplavljenom stanu. Vode je bilo posvuda, tepisi su bili potpuno natopljeni, parket dobro nakvašen. Panično sam krenuo tražiti odakle voda dolazi i shvatio sam da debeli mlaz šiklja ispod sudopera, s mjesta gdje se nalazi ventil kojim se voda zatvara. No, ventila nije bilo. Tražio sam ga rukama po podu klečeći u vodi, i tek poslije nekog vremena sam ga sasvim slučajno ugledao. Ležao je uredno složen na kuhinjskom stolu. Sanirao sam poplavu i prvo što mi je palo na pamet je bilo da provjerim ulazna vrata. Bila su zaključana, piše Čanak o događaju kojega je osobno iskusio u vrijeme ranih devedesetih, za vrijeme vladavine Slobodana Miloševića.

Ovakvi upadi imaju najčešće dvojaki učinak na žrtvu. Prije svega, dom je posljednja granica između pojedinca i vlasti. Na ulici čovjek očekuje pogled, kameru, policajca ili protivnika. U stanu pak očekuje prostor u kojemu može spustiti glas, skinuti oklop i vjerovati vlastitom redu stvari. I zato tajni ulazak u stan, posebice kada se namjerno ostavljaju tragovi, ima puno snažniji psihološki učinak od samog praćenja. Jer cilj nije krađa, već poništavanje osjećaja da postoji mjesto gdje čovjek može biti sam. Da postoji dom u pravom smislu riječi.

Bez dokaza

No postoji i druga, možda još pogubnija posljedica. Žrtva o onome što joj se događa često nema nikakvih dokaza. Za ovakva događanja nema službenih zapisa niti dokumentacije. I malo tko će povjerovati žrtvi da se tako nešto događa i da takve pojave prolazi s vremena na vrijeme. Ljudi nad kojima se ovakve metode provode nerijetko se povlače u sebe. Jer ako o tome govore, riskiraju da ih se doživi preosjetljivim, paranoičnim, nestabilnim ili željnim pažnje. I kako obrazlaže Čanak, upravo na toj pukotini između doživljenog i dokazivog gradi se ta toliko učinkovita nevidljiva represija.

No još je strašnije što se »Zersetzung« ne provodi samo na čovjeku koji je meta obrade, već se postupak širi i na njegovu obitelj, prijatelje i okolinu. Kako obrazlaže autor knjige, služba ne vidi obitelj kao privatnu zajednicu, već kao kartu ranjivosti. Supružnik zna za navike, strahove, kontakte i trenutke slabosti. Dijete pak predstavlja emocionalnu granicu preko koje je čovjeka lakše natjerati da odustane. Ljubavna veza može pružiti pristup prostoru, informacijama i odlukama, a seksualnost se može pretvoriti u poniženje, kompromitirajući materijal ili glasinu.

U knjizi se navodi iskustvo Luka Hardinga kada mu je tijekom boravka u Moskvi, pored bračnog kreveta, ostavljen seksualni priručnik. Bila je to jasna poruka napada na intimu Hardinga i njegove supruge koja je u tom trenutku, zajedno s njihovom djecom živjela u Moskvi.

U slučaju Ane Lalić prijetnje koje je dobivala izričito su obuhvaćale njenog supruga i obitelj, a prijetnje su nerijetko bile i rodno usmjerene. Seksualizirane uvrede, pozivanje na klanje, spaljivanje i vađenje očiju nisu bile rijetkost. A o kolikom se broju prijetnji radi govori i podatak kako je Lalićeva tijekom ožujka 2024. primila oko 1.200 prijetećih i uvredljivih poruka.

»Zersetzung« se nerijetko fokusira i na posao žrtve. Jer kada se čovjeku oduzme vrijeme, prihod, radno mjesto ili pristup publici, oduzima mu se volja. Čovjek bez stana, prihoda i instrumenata kojima radi ima puno manje snage za javno djelovanje. I služba to zna. A pri tome su profesionalna i financijska razgradnja čovjeka posebice efikasne jer njihove posljedice izgledaju normalno, uobičajeno. Tvrtka se »reorganizira«, ugovor se ne produžuje, dozvola kasni. Napredovanje dobiva netko drugi, a kredit postaje problem. Sve je ovo često dovoljno da slomi duh čovjeka koji se nalazi pod obradom tajne službe.

Ono za što je istočnonjemačkom Stasiju nekoć bio potreban razgranat aparat doušnika, operativaca i tehničkih sredstava, danas se dobrim dijelom može postići znatno jednostavnije. Dovoljna je jedna manipulirana snimka, nekoliko medijskih objava i organizirana kampanja na društvenim mrežama. U nekoliko sati čovjek može postati predmet javnog linča, izgubiti profesionalni ugled i početi primati prijetnje. A da pritom nikada ne sazna tko je kampanju pokrenuo.

Upravo to je i opis onoga što je prošao Dinko Gruhonjić, čija je jedna montirana snimka iskorištena za pokretanje potpune diskreditacije. Naime, Gruhonjić je u travnju 2023. sudjelovao na tribini festivala Rebedu u Dubrovniku, gdje je, govoreći o nacionalističkim ispadima kojima je bio izložen, spomenuo kako mu protivnici pokušavaju osporiti identitet pripisujući mu ime Sabahudin. Tada je, u samoironičnom tonu, rekao da već ima ime Dinko, kao Dinko Šakić, ratni zločinac i nekadašnji zapovjednik Jasenovca, pa mu ne trebaju izmišljati muslimansko ime.

Montirana snimka

Jedanaest mjeseci kasnije, u ožujku 2024. na internetu se iznenada pojavila video snimka montirana od dijelova njegova nastupa, montaža kojom se stvara dojam kako Gruhonjić izražava ponos jer nosi isto ime kao Šakić. Desetak dana kasnije počele su prijetnje smrću. Na zgradi u kojoj je stanovao osvanuli su grafiti u kojima je proglašen ustašom, a dio studentskih predstavnika na fakultetu na kojemu je Gruhonjić predavao tražili su njegovo sankcioniranje. Skupine prosvjednika su blokirale fakultet tražeći njegov otkaz. Pritisci su s vremenom postali toliko žestoki da je Gruhonjić s obitelji napustio Srbiju i otišao na tajnu lokaciju.

No »Zersetzung« kod Gruhonjića, iako je otišao u izgnanstvo, nije u potpunosti polučio uspjeh. Gruhonjić se i danas obraća javnosti, piše, komunicira s novinarima. A krajnji i vjerojatno najvažniji cilj »Zersetzunga« je autocenzura, i vjerojatno upravo u tome i leži njegova možda najstrašnija dimenzija. Krajnji cilj nije zatvoriti čovjeka iza rešetaka, već ga natjerati da sam izgradi rešetke oko sebe, prestane govoriti, pisati i postavljati pitanja. Da se odrekne vlastitih uvjerenja kako bi zaštitio sebe i svoju obitelj. Kada država uspije čovjeka uvjeriti da ni u vlastitom domu nije siguran, više mu ne mora zabranjivati slobodu. Dovoljno je da ga nauči bojati je se.

Navedene metode i ciljevi samo su dio procedura koje je razvio Stasi, a koje BIA, prema nalazima iz knjige, i dalje prilično revnosno provodi. Posebice na političkim protivnicima režima u vrijeme vladavine Aleksandra Vučića. Sve te procedure Čanak prilično detaljno opisuje u svojoj knjizi, raščlanjujući njihove učinke na ljude nad kojima se »Zersetzung« provodi.

Izdavači u Srbiji odbili tiskati knjigu

Sama knjiga podijeljena je u dvije odvojene cjeline. Prvi dio obuhvaća iskustva četvoro aktera koja se protežu od početka devedesetih, pa sve do današnjih dana u slučaju Ane Lalić i Dinka Gruhonjića. Drugi pak dio knjige strogo je dokumentaristički. U njemu su prikazani i objašnjeni originalni dokumenti iz arhive Stasija do kojih je Čanak uspio doći, pri čemu je jasno vidljivo kako su metode koje BIA i danas provodi potekle upravo iz istočnonjemačkih izvora.

»Zersetzung« tako otvara pitanje koje daleko nadilazi iskustva četvero ljudi opisanih u Čankovoj knjizi. Koliko je zapravo slobodno društvo u kojemu novinari, političari i građani mogu govoriti što žele, ali pritom moraju razmišljati o cijeni koju će zbog izgovorenoga možda platiti? Jer granica između slobode i represije ne prolazi uvijek kroz sudnice, zatvore i policijske postaje. Ponekad, samo ponekad prolazi i kroz sasvim ljudsku dilemu čovjeka je li ipak pametnije šutjeti ili zastupati svoje ideale. Sudeći po činjenici kako su izdavači u Srbiji odbili tiskati knjigu, čini se da su se odlučili za prvo rješenje.

Bernard Karakaš (Novi list)