Skip to main content

BORIS VARGA: Čekajući studentskog premijera i kultura sećanja na dve oktobarske revolucije

Stav 20. nov 2026.
4 min čitanja

Kulturu sećanja demokratskih promena u Srbiji briše propaganda Kremlja

Period između pobede na izborima Studentske liste i konstituisanja novog sastava Narodne skupštine Srbije protekao je u strmoglavom raspadu, kao kule od karata, autokratske hijerarhije Srpske napredne stranke i Aleksandra Vučića.

Iako je Srpska napredna stranka formalno bila na vlasti, odmah nakon izbora krenuo je talas procesuiranja, privođenja, smena i ostavki čelnih ljudi u državnim i javnim institucijama, posebno onih koji su bili u fokusu medija, poput policije i javnih medijskih servisa.

Zarobljena država je naglo oslobođena. Kao da je pre formiranja „studentske vlade“ počeo da se sprovodi prvi zahtev sa studentskih i građanskih protesta još iz novembra 2024. godine, da – „institucije moraju da počnu da rade svoj posao“.

Međutim, da li su zaista institucije u Srbiji profunkcionisale i počele da „rade“ ili je reč o pozicioniranju čelnika u tim institucijama pred novom vladom i međusobnim razračunavanjima unutar dotadašnjeg sistema u vakuumu političkog autoriteta? Pre da je u pitanju ovo drugo. Prizor naglog i masovnog „preletanja“ na stranu „pobednika“ viđen je u svim velikim političkim promenama u Srbiji: od pada komunizma, preko rušenja Slobodana Miloševića, pa do dolaska na vlast bivših radikala i Srpske napredne stranke.

Znači, u interregnumu uklanjanje tragova, dokaza i veza sa „gubitnicima“, dok se političke novajlije spremaju da preuzmu totalno razrušene institucije u inficiranom klijentelizmom i korupcijom društvu. Drugo je strah „bivših“ od revanšizma, koji mnogi birači Studentske liste očekuju u vidu neke vrste civilizovane lustracije.

Eksperiment direktne demokratije

Prema saopštenjima, studenti vredno rade na sastavljanju nove vlade, a već duže vreme piše se  stotine stranica programa, od kojih smo u predizbornoj kampanji videli samo kratku verziju „Studentskog plana od 11 tačaka“.

Dolaskom na vlast Studentske liste, peščanik je okrenut i vreme je počelo da teče na štetu pobednika. Prevelika su očekivanja njihovih birača da vide rezultate, a presudni će biti prvih 6 do 12 meseci od formiranja vlade.

Problem je i to što Srpska napredna stranka drži vlast skoro u svim lokalnim samoupravama u Srbiji, bez čega je veoma teško sprovoditi ekonomske reforme. Aleksandar Vučić još uvek nije pobegao u Moskvu, zato što računa da je na ovim vanrednim parlamentarnim izborima osvojio ne mnogo manje glasova od 2023. godine.

Izborom premijera „studentske vlade“ završiće se bezliderska faza delovanja Studentske liste. Sudeći po informacijama da se nova srpska vlada sastavlja više na studentskim plenumima, nego u konsultaciji sa poslanicima Studentske liste, očigledno se kod pobednika izbora radi o dva tela moći: društvene – gde su studenti i političke – gde su njihovi poslanici.

Prema Ustavu Srbije, poslanički mandat pripada narodnom poslaniku, a ne izbornoj listi ili političkoj organizaciji koja je listu predložila. Teoretski, ako su studenti hteli da poslaničke mandate prepuste najboljima i najpametnijima, onda i vladu i ministre treba da izaberu sami poslanici, bez studnetskih plenuma.

Međutim u praksi, univerzalna je i stara narodna mudrost da „vlast kvari čoveka“. U državama u tranziciji sa dubokim društvenim lomovima, kakva je Srbija, demokratski proces se ne može prepustiti spontanom delovanju čak ni grupe od 140 najobrazovanijih ljudi koji su pobedili na izborima. „Revolucionarna pravda“ podrazumeva da te poslanike studenti i dalje „nadziru“, iako je takva praksa u parlamentarnom životu potpuno nedemokratska kategorija.

Takva situacija bila je i nakon 5. oktobra 2000, kada je omladinski i studentski pokret Otpor pokrenuo kampanju „Samo vas gledamo“, imajući u vidu kontrolu vlasti iz široke koalicije Demokratske opozicije Srbije, koji su tada na izborima pobedili Slobodana Miloševića i njegovu Socijalističku partiju Srbije.

Da li će u svetu posredničke demokratije pobediti eksperiment direktne demokratije, koju već drugu godinu uspešno testiraju srpski studenti? To je ključno pitanje, jer do sada su nas studenti samo fascinirali svojim legalnim metodama direktne demokratije, od studentskih plenuma, do zborova građana u lokalnim samoupravama koji će nakon protestnih okupljanja sada moći da prerastu u javne zahteve i predloge, kao i građanske inicijative.

Crne rupe u kulturi sećanja

Tu se vraćamo na studente iz Otpora i priču o savremenim srpskim revolucijama, kao poremećenoj kulturi kolektivnog sećanja u Srbiji. Reč je o temi, koja počinje od opšteprihvaćene „antibirokratske“, odnosno „jogurt revolucije“, koja se odigrala kontra emancipativnom demokratskom talasu iz 1989. u jugoistočnoj socijalističkoj Evropi.

Politička kultura i kultura sećanja u Srbiji ne prepoznaje moderne demokratske revolucije, poput „petooktobarske“ 2000. godine, jer su narativi iz Kremlja o „obojenoj revoluciji“ uspeli da je predstave kao državni udar srpskih „plaćenika“, koji su je izveli uz pomoć CIA-e i drugih zapadnih tajnih službi.

Srpski Otporaši svake godine 5. oktobra svoju brilijantnu nenasilnu pobedu nad opasnim balkanskim neosuđenim ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem slave u krugu prijatelja i u nelagodi da će morati da se pravdaju da nisu „izdajnici“. Umesto da se ponose time što su pomagali gruzijskim, ukrajinskim, moldavskim, beloruskim i drugim studentima da takođe nenasilno sruše svoje postkomunističke diktatore.

Zbog naprednjačkog i proruskog medijskog narativa, ni građani Srbije nisu više sigurni da li su sami na izborima masovnom izlaznošću srušili Miloševića i odbranili izbornu volju građana, ili je to bio dogovoreni „policijski prevrat“. Crne rupe u kulturi sećanja, koje prete da sutra i ovaj novi studentski pokret pretvore u neki „izdajnički“.

U Ukrajini ne samo da se više sećaju srpskih Otporaša nego kod kuće, već je 21. novembar „Dan dostojanstva i slobode“, zvanični državni praznik kao sećanje na dve ukrajinske revolucije – „narandžastu“ 2004. godine „Revoluciju dostojanstva“ 2014. godine.

Studenti u Srbiji ne samo da su se dve godine stalno pravdali da ne žele „obojenu revoluciju“, za šta ih je svakodnevno optuživao Vučić i ruska propagndna mašinerija, već ne postoji svest da se 25. oktobra 2026. odigrala upravo druga srpska „izborna revolucija“.

A ona to i jeste po definiciji: masovna mobilizacija birača protiv autokratskog lidera, pojačano posmatranje izbornog procesa i sprečavanje izborne krađe, referendumska atmosfera i aktivnost mladih uz metode nenasilne borbe.

Ne postoji jasno razgraničenje u političkoj svesti Srbije na vreme „do“ i „posle“ tirana. Pomešaju se „žrtve“ i „nasilnici“. Normalizuju se „stalni preletači“ i oni bez ikakvih posledica samo „prelete“ iz starog „gubitničkog“ tabora, u novi „pobednički“…

Tek kada oktobar u srpskom državnom kalendaru postane mesec revolucija i deo kulture sećanja, Srbija će izaći iz „dana mrmota“ u kom se već decenijama vrti u krug – od ulice do autokratskog lidera i nazad.

(CWBS/foto: Autonomija)