Baš kao u ratu razmišljam o prijateljima u Srbiji, neki su profesori na fakultetu, neki su u nevladinim organizacijama, neki su novinari, svi izloženi hirovima opasnog režima protiv kojega se na svoj način bore, mislim o mojim curama s beogradskog portala Peščanik koje se decenijama trude ukazivati na važnost suočavanja srpskog naroda sa zločinima 90-tih, tupe li tupe tekstovima o zloćudnosti svakog kleronacionalizma. Uzalud! Jer crkvena zvona brekću, dok se fašizam valja crkvama i jednim grobljem.

Mislim o dragim prijateljima u Sarajevu koji su svi redom, s brojnim posljedicama, osjetili strahote četiri godine opsade svoga grada, o bezizlazu Sarajeva zgrčenog pod brdima kojima je gospodario vojskovođa jedne sumanute politike, a čiji su vojnici kroz nišan snajpera s užitkom promatrali preplašenu sarajevsku djecu na ulici i potom ih ubijali. Njih više od tisuću. Mislim na mučenja i silovanja u bosanskim gradovima i konačno na onaj trodnevni masakr u Srebrenici, da bi taj grad „vratio u srpske ruke“, kako je dijeleći bombone dječacima prije pogubljenja govorio zapovjednik Vojske Republike Srpske. Mislim na Knin, Vrliku, Kijevo… mjesta u takozvanoj Srpskoj Krajini iz koje su 91. Hrvati masovno protjerivani, s ciljem stvaranja Velike Srbije. Mislim kako sam te 91., kao reporterka HTV-a, dobro prošla, jer sam uspijevala instinktivno izbjeći susret s njim, naročito nakon što mi je poručio: „Dovedite mi je da joj ja objasnim što rade njene ustaše.“ Donosilac poruke, kolega snimatelj, samo koji mjesec kasnije ubijen je snajperskim hicem nekog bijednika koji je vidio kameru na ramenu. I svejedno pucao.

Mislim na nemilosrdno bombardiranje mjesta Vrlika, muškarce, žene, djecu, prestrašene, zbijene u podrumima prije bijega, vlastiti užasni strah prije odlaska iz grada kojega će netom preuzeti srpska vojska, jer je tako naredio On, zapovjednik Kninskog korpusa. Nosila sam se nekako tih ratnih godina s Milanom Martićem, vođom srpske pobune u Kninu, kasnije osuđenog u Haagu zbog ratnog zločina, eno ga još u zatvoru u Estoniji, a da nikada nije postao heroj, niti ušao u srpsku mitološku heroiku. Zato jer je bio Srbin iz Hrvatske i tko da ga slavi kad je većina srpskog stanovništva protjerana iz Hrvatske 95. I još je kriv, onima u Srbiji, jer je izgubio rat protiv Hrvata.

Ali onaj s početka teksta, „Ratko general“, kako mu je nad odrom potreseno tepao patrijarh SPC Porfirije, druga je priča. Ratko Mladić borio se i izborio za srpsku stvar, bez njega ne bi Srbima pripao dobar dio BiH, takozvana Republika Srpska, njegov prelazak iz Hrvatske u Bosnu značio je početak krvoprolića, sve do pokolja više od osam tisuća Bošnjaka u Srebrenici, oslobodio je „taj dio Bosne od Turaka“, postao mitološko biće. I ratni zločinac, osuđen u Haagu na doživotni zatvor gdje je nedavno i umro. A onda se Srbija opet sunovratila u krvavu politiku 90-tih. U državnom aranžmanu organiziran sprovod „Ratku generalu“, s državnim avionom prenesen kovčeg iz Haaga, uz policijsku pratnju, uz opijelo predvođeno patrijarhom Porfirijem, masovno prisutstvo ljubitelja ratnog zločinca, suđenog prvenstveno za genocid u Srebrenici – i Srbija je još jednom potonula u gusti mrak fašizma.

Zlostavljač one druge, bolje Srbije i stanovnika Sarajeva i Bosne i preživjelih žitelja Srebrenice, poricatelj svake mogućnosti ozdravljenja srpskog društva, otvoreni zagovaratelj ratne politike u ime velikosrpstva bio je upravo duhovni vođa Porfirije. On je u besramnoj besjedi nad odrom Mladićevim, ukrašenim mačem i generalovom šapkom, zločinca proglasio herojem, on je „Ratka generala“ – sve u smradu tamjana, okružen bulumentom popova i mahnitih pristaša krvi i tla – rehabilitirao jer da „postoji iskustvo čitavih naroda da zemaljski sud i zemaljska pravda nisu uvijek mjerili svima istom mjerom. I naš narod nosi takvo gorko iskustvo, nijedan zemaljski sud nije nepogrešiv, niti njegova presuda može iscrpiti istinu ni o jednom ljudskom životu. Zato je posljednji sud Božji jedini pravedan“.

Jebo Haški sud i žrtve i fakte, Porfirije je taj koji je u ime Boga presudio kako se u srpskoj mitologiji, u svijesti Srba ima vrednovati notorni zlikovac „Ratko general“. Koji da je bio kršćanin, što su „svjedočili svećenici koji su ga pohodili i koji se ispovijedao i pričešćivao, vjerujući i nadajući se u milost i ljubav Božju“. Za razliku od onih dječaka i očeva im koji su u kaosu Srebrenice jedinog boga vidjeli u liku svoga ubojice Ratka Mladića. U atmosferi natopljenoj tamjanom, suzama, mačevima, šapkama i zastavama Srbije i Republike Srpske, Porfirije je održao političko-pedagoški govor, kazavši kako se „zna da će ime Ratka generala ostati duboko utkano u pamćenje i molitve najvećeg dijela srpskog pravoslavnog naroda koji prema njemu osjeća duboku zahvalnost jer ga vidi kao vojnika i komandanta koji je u jednom teškom i tragičnom vremenu stajao na čelu vojske svoga naroda, nosio veliku odgovornost i teret, podnio žrtvu i položio život za slobodu, obranu i opstanak svoga roda.“ Uvaljao je tako u blato kolektivne krivnje čitav jedan narod u strašnoj ceremoniji slavljenja najgoreg od svih tolikih ratnih zločinaca s ovih prostora.

Pješčani se sat pokvario. Vrijeme se mjeri unatrag. I ne samo u Srbiji.

(Tačno.net)