Većina tzv. opozicije u RS-u poput Trivićeve i Stanivukovića izrastao je iz istog neočetničkog ideološkog rasadnika kao i Vučić. U toj igri on je postao politički i ideološki capo srpskog sveta, a bliskost s njim najvrjednija valuta u RS. Ko je bliže Beogradu, bliže je i vlasti u Banjaluci, zbog čega predsjednici stranaka djeluju tek kao regionalni tragikomični upravnici jednog većeg političkog projekta koji se odaziva na ime srpskog sveta.

Kada bi neko političku scenu RS-u posmatrao sa strane, bez poznavanja lokalnih odnosa, teško bi povjerovao da je Milorad Dodik vlast, dok su Jelena Trivić, Draško Stanivuković i gotovo cijela opoziciona scena nekakva opozicija. Još teže bi objasnio paradoks prema kojem ljudi koji godinama obećavaju smjenu jednog autokrate gotovo svu političku energiju ulažu u njegovanje odnosa sa drugim u Srbiji.

Druže Aco, mi ti se kunemo

Povod za ovo pisanje dala je Jelena Trivić gotovo panegiričkom porukom podrške Aleksandru Vučiću nakon prijetnji koje su mu upućene. Svaka prijetnja smrću zaslužuje jasnu i nedvosmislenu osudu, međutim, između osude nasilja i političkog idolopoklonstva prostire se ogroman prostor, a upravo je njega Jelena Trivić ispunila riječima o dugogodišnjoj „satanizaciji“ Vučića i željama za njegov „još veći uspjeh“.

Ni Draško Stanivuković godinama ne odstupa od istog obrasca. Podrška Vučiću stizala je kroz javne nastupe, zahvalnice, susrete, političke poruke i prijedlog da predsjednik Srbije dobije „Ključ grada“ Banjaluke. Svaka važnija politička etapa obilježena je demonstracijom bliskosti sa Beogradom, zbog čega su čak i pojedini opozicioni političari, prije svih Nebojša Vukanović, upozoravali da se po političke instrukcije više odlazi u Vučićev kabinet nego među građane Banjaluke.

Zbog toga vrijedi postaviti jednostavno pitanje: zašto opozicioni političari iz RS toliko vole Vučića?

Odgovor ima nekoliko slojeva.

Ideološka Šešeljeva djeca

Veliki dio političke elite u RS izrastao je iz istog ideološkog neočetničkog rasadnika. Razlikuju se po godinama, marketinškom pakovanju i nijansama retorike, ali zajednički politički korijen vodi prema radikalnom nacionalizmu devedesetih. Šešeljeva politička škola ostavila je mnogo dublji trag nego što njeni današnji baštinici žele priznati. Aleksandar Vučić predstavlja njen najuspješniji proizvod, on je čovjek koji je radikalsku matricu presvukao evropskim odijelom, zadržavajući gotovo čitav politički DNK.

Takav politički model prirodno izaziva divljenje kod ljudi koji dijele iste vrijednosti da ne kažem propasti. Zato se razlike između Dodika i najvećeg dijela opozicije unutar RS-a često i jedino svode na pitanje ličnog rivalstva, dok oko ključnih nacionalnih mitova, historijskih interpretacija, odnosa prema Srbiji i koncepta „srpskog sveta“ vlada gotovo potpuna saglasnost.

Borba se vodi za vlast, mnogo manje za vrijednosti, a Vučić je duhovni, ideološki i politički capo.

Drugi razlog zove se moć.

Capo di tutti i capi srpskog sveta

Politički život u RS godinama funkcioniše prema jednostavnom pravilu: Ko je bliži Vučićevom kabinetu, da ne kažem anusu, ima veće šanse da jednog dana sjedne u Palatu Republike ili preuzme vlast u Banjaluci.

Beograd je postao politički centar gravitacije. Fotografija sa Vučićem vrijedi više od deset tribina širom RS. Osmijeh sa Andrićevog venca vrijedi više od ozbiljnog političkog programa. Bliskost sa predsjednikom Srbije pretvara se u političku valutu koja se kasnije unovčava pred biračima.

Takva logika poništava samu ideju političkog pluralizma u RS.

Umjesto razvoja vlastitih institucija i vlastitog političkog autoriteta, čitava scena čeka signal iz Beograda, pogled, klimanje glavom ili poziv na razgovor. Tako nastaje politička hijerarhija u kojoj predsjednici stranaka iz RS djeluju kao regionalni gaulajteri jednog mnogo većeg projekta.

Treći razlog ima gotovo antropološku dimenziju.

Čipuljići, srpski Kumrovec

Aleksandar Vučić porijeklom je iz Čipuljića kod Bugojna. Taj podatak godinama služi kao emocionalna kopča između Srbije i RS. Dio političke elite u tome vidi dodatni razlog za bliskost, kao da zajedničko porijeklo automatski proizvodi političku obavezu.

Riječ je, naravno, o simbolici ali simboli na Balkanu često upravljaju političkim ponašanjem snažnije od činjenica.

Četvrti razlog zadire mnogo dublje.

Dobrovoljna provincijalizacija: Banjaluka od Grada do kasabe za tri decenije

On govori o psihologiji Banjaluke.

Grad koji je decenijama predstavljao kulturni i intelektualni centar Krajine, otvoren prema Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani i Evropi, polako je pretvoren u provincijsku ispostavu političkog projekta koji sebe naziva srpskim svetom.

Takva transformacija počiva na dubokoj malograđanskoj fascinaciji Beogradom.

U toj psihologiji sve što dolazi iz glavnog grada Srbije automatski dobija veću vrijednost. Lokalni političar osjeća se važnijim ukoliko ga primi predsjednik Srbije. Fotografija iz Beograda, kažem, vrijedi više od uspjeha u vlastitom gradu. Pohvala iz Srbije važnija je od poštovanja građana koji su ga birali.

To je dobrovoljna provincijalizacija.

Banjaluka tada prestaje biti politički centar vlastitog prostora i postaje kasabica srpskog sveta, periferija tuđe političke moći.

Najveća ironija krije se u činjenici da upravo oni koji najglasnije govore o zaštiti RS pristaju da njen politički autoritet bude podređen volji jednog čovjeka iz druge države.

Teško je pronaći jasniji primjer podaničke političke svijesti.

Vukan sam u majke

Jedini ozbiljniji izuzetak na opozicionoj sceni ostaje Nebojša Vukanović. Njegovi politički stavovi često izazivaju polemike, ali odnos prema Vučiću nikada nije gradio kroz podaništvo. Upravo zato ostaje usamljena pojava u političkom pejzažu RS, gdje gotovo svi ostali pažljivo odmjeravaju svaku riječ koja bi mogla zasmetati predsjedniku Srbije. Od podrske studentima, prema jasnih ukazivanja na kriminogenist beogradskog režima on je makar tu jasan. Ali je i cijena jasna-u tako indoktriniranom društvu- on se bori za mrvice glasova.

Različita lica iste ideologije

Pitanje iz naslova zato mnogo govori o RS, a mnogo manje o Aleksandru Vučiću.

Vučić se ponaša onako kako se ponaša svaki političar koji raspolaže velikom moći. Mnogo zanimljivija djeluje spremnost gotovo kompletne političke elite zapadno od Drine da tu moć prihvati kao prirodni poredak stvari.

Takav odnos razotkriva duboku krizu političkog samopouzdanja.

Narod koji neprestano govori o ponosu bira političare koji vlastiti politički legitimitet traže u tuđim kabinetima. Grad koji je nekada imao vlastitu političku težinu danas čeka sažaljivi pogled iz Beograda. Opozicija koja obećava promjene utrkuje se oko toga ko će uvjerljivije pokazati odanost čovjeku protiv čijeg političkog modela bi, po logici vlastitog opozicionog statusa, morala voditi najdosljedniju borbu.

Dok god Vučićev osmijeh bude predstavljao najvrjedniju političku preporuku u RS, razlika između vlasti i najvećeg dijela opozicije svodiće se na raspored fotelja. Ništa više. Vrijednosni okvir ostaće isti, a građani će na izborima birati između različitih lica iste političke škole.

(Radio Sarajevo, foto: lična arhiva)