„Pitam vas jasno i glasno, hoće li pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, kada izađe iz kasarne Kozara u Banjaluci sa oznakom puka koji baštini tradiciju Armije Republike Bosne i Hercegovine, biti sproveden u zatvor? Hoće li ga policajac RS-a zaustaviti i reći: „Skidaj to sa rukava, to je krivično djelo“, pa će država Bosna i Hercegovina morati objašnjavati samoj sebi i jednom svom entitetu zašto njena vojska nosi obilježja koja taj isti entitet proglašava prijetnjom javnom redu?“

Na prvi pogled pitanje iz naslova zvuči kao satira, još jedna balkanska pravna groteska koja pokazuje dokle politika može otići u vlastitoj apsurdnosti. Međutim, ovdje nema ni satire ni pretjerivanja. Pitanje proizlazi iz vrlo, vrlo konkretnog prijedloga dopuna Krivičnog zakonika Republike Srpske kojim Vlada RS uvodi novo krivično djelo pod nazivom „Javno isticanje i promovisanje zastava i simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine“.

Prema tom prijedlogu, svako ko javno ističe, prikazuje, nosi, proizvodi, umnožava ili na drugi način stavlja u promet zastave, simbole, oznake, pozdrave ili parole kojima se promoviše ili veliča Armija Republike Bosne i Hercegovine mogao bi biti kažnjen zatvorom do tri godine, odnosno do pet godina ukoliko vlast procijeni da su nastupile teže posljedice po javni red ili zajednički život.

Drugim riječima, zakon ne govori o nekakvoj apstraktnoj raspravi o prošlosti i simbolima kao takvim, nego o sasvim konkretnom javnom nošenju simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine na teritoriji RS-a. Upravo zato i pitanje koje slijedi prestaje biti puka retorička figura i postaje vrlo ozbiljan pravni problem.

Šta će vojnik u Banjaluci?

Hoće li pripadnik Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, kada izađe iz kasarne Kozara u Banjaluci sa oznakom puka koji baštini tradiciju Armije Republike Bosne i Hercegovine, biti sproveden u zatvor? Hoće li ga policajac Republike Srpske zaustaviti i reći: „Skidaj to sa rukava, to je krivično djelo“, pa će država Bosna i Hercegovina morati objašnjavati jednom svom entitetu zašto njena vojska nosi obilježja koja taj isti entitet proglašava prijetnjom javnom redu?

Na tom pitanju raspada se cijela konstrukcija ovog zakona ili sa druge strane-ako bude sprovođen, pada Ustav BiH.

Podsjećam Vlada Republike Srpske odlučila je u isti zakon smjestiti dva nova krivična djela. Prvo se odnosi na javno promovisanje i veličanje ustaštva i ideologije NDH, drugo na javno isticanje i promovisanje zastava i simbola Armije Republike Bosne i Hercegovine. Prvi dio zaslužuje punu podršku. Nezavisna Država Hrvatska bila je kvislinška, zločinačka tvorevina nastala pod patronatom nacističke Njemačke i fašističke Italije, režim koncentracionih logora, rasnih zakona, masovnih ubistava i sistematskog progona Srba, Jevreja, Roma i svih protivnika ustaške ideologije. Civilizovan svijet nema razloga pokazivati bilo kakvu toleranciju prema veličanju NDH; naprotiv, zabrana ustaške ideologije predstavlja elementarni civilizacijski minimum.

Zašto se sramna NDH izjednačava sa Armijom BiH???

Upravo zato drugi dio ovog zakona predstavlja moralni, historijski i pravni sunovrat. Kako je moguće u istu zakonsku odredbu staviti Nezavisnu Državu Hrvatsku i Republiku Bosnu i Hercegovinu? Kako je moguće izjednačiti jednu fašističku kvislinšku tvorevinu sa međunarodno priznatom državom koja je 22. maja 1992. godine primljena u Ujedinjene nacije? Kako je moguće simbol pod kojim je Bosna i Hercegovina postala članica UN-a tretirati u istoj pravnoj ravni sa simbolima režima odgovornog za Jasenovac?

Tu pravo ustupa mjesto sramotnoj političkoj manipulaciji.

Zastava sa ljiljanima nije nastala ad hoc kako se nekom ćefnulo, nije proizvod ratne propagande, niti simbol jedne političke opcije ili jednog naroda. Bila je zvanična zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine, baš kao što Armija Republike Bosne i Hercegovine nije bila nikakva paravojska, nego legalna i legitimna oružana sila međunarodno priznate države. Ovdje se, dakle, ne radi o političkim interpretacijama nego o historijskim činjenicama, zbog čega pokušaj da se simboli Armije Republike Bosne i Hercegovine pravno izjednače sa simbolima NDH predstavlja jedan od najopasnijih pokušaja revizije historije kojem svjedočimo posljednjih godina.

Ali pravi apsurd tek počinje.

Oružane snage Bosne i Hercegovine nastale su reformom odbrane kao jedinstvena državna vojska čiji identitet počiva na baštinjenju tradicija Armije Republike Bosne i Hercegovine, Hrvatskog vijeća odbrane i Vojske Republike Srpske. Tradicija Armije Republike Bosne i Hercegovine zato nije privatna uspomena nekolicine veterana, nego sastavni dio zakonom uređene tradicije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Pitanje sa početka ove kolumne tako prestaje biti provokacija i prerasta u ozbiljan ustavnopravni problem: Ako jedan entitet, dakle, kriminalizuje simbole Armije Republike Bosne i Hercegovine, kriminalizuje li onda i dio tradicije Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, a time i dio vlastite države? Ako pripadnik Oružanih snaga BiH nosi obilježje koje država priznaje, a entitet zabranjuje, čiji zakon važi i ko će prvi dati odgovor – policajac, vojni policajac, sudija ili Ustavni sud Bosne i Hercegovine?

Bajrićev poučak

Sličan pokušaj već smo gledali. Osnovni sud u Banjaluci pravosnažno je naložio vraćanje zastave Republike Bosne i Hercegovine Adnanu Bajriću, kojem je ona oduzeta još 2015. godine. Jedanaest godina bilo je potrebno da pravosuđe potvrdi ono što je svakome ko poznaje historiju, pravo i vlastitu zemlju odavno bilo jasno – zastava sa ljiljanima bila je zvanična zastava međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, sud Republike Srpske potvrdio je zakonitost simbola koji ista ta Republika Srpska danas pokušava pretvoriti u predmet krivičnog gonjenja.

Takav paradoks teško je pronaći i u udžbenicima pravne teorije. Jedan organ Republike Srpske vraća zastavu kao zakonit simbol, drugi pokušava donijeti zakon po kojem bi zbog njenog javnog isticanja građanin mogao završiti u zatvoru. Kada vlast dođe u sukob sa vlastitim sudovima, više ne govorimo o zaštiti pravnog poretka, nego o pokušaju da politička volja postane izvor prava, a upravo tu počinje najopasniji dio cijele priče.

Jer ovo odavno nije pitanje jedne zastave. Ovo je pitanje može li jedan entitet zakonom kriminalizovati dio državnog kontinuiteta Bosne i Hercegovine.

A šta je sa četnicima da prostite?

Ako je namjera zaista bila obračun sa fašizmom, zakon je morao izgledati sasvim drugačije. Fašizam nema nacionalnost. On nije ni hrvatski, ni srpski, ni bošnjački, nego univerzalno civilizacijsko zlo, zbog čega svako društvo koje drži do sebe mora jednako osuđivati svaku njegovu manifestaciju, bez obzira pod kojim se simbolom pojavila. Upravo zato zabrana veličanja NDH jeste ispravna, ali onda ostaje pitanje koje niko u RS-u nije želio postaviti, gdje je u cijeloj priči četnički pokret?

Kako je moguće da zakon detaljno propisuje sankcije za ustašku ikonografiju, a da u njemu nema niti riječi o četničkom pokretu, koji je tokom Drugog svjetskog rata također sarađivao sa okupatorima, iza sebe ostavio hiljade pobijenih civila i počinio masovne zločine nad Bošnjacima, Hrvatima, ali i Srbima koji nisu pristajali uz njegovu ideologiju? Upravo zato je, sjetimo se, Ramiz Salkić tokom skupštinske rasprave predlagao da se rezolucija proširi i na četnički pokret, da obuhvati osudu svih zločinačkih ideologija i svih zločina, ali njegov prijedlog tada biva odbačen gotovo bez rasprave.

I upravo u tom odbijanju sadržana je cijela politička filozofija ovog zakona. Jedna ideologija zaslužuje kaznu, druga prešutnu zaštitu; jedna obilježja predstavljaju prijetnju društvu, druga se predstavljaju kao dio tradicije ili folklora. Tako danas u entitetu Republika Srpska bez većih problema možete gledati kokarde, četničke zastave, ikonografiju Ravnogorskog pokreta, pjesme koje veličaju Dražu Mihailovića i skupove na kojima se četništvo predstavlja kao antifašizam, dok zastava pod kojom je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije postaje predmet krivičnog gonjenja.

Takva selekcija nema nikakve veze sa antifašizmom. To je nacionalizam obučen u antifašističko odijelo.

Nema ovo veze sa NDH i prošlošću, nego sa BiH i vremenom sadašnjim

Budimo jasni, ovaj zakon nije pisan zbog prošlosti, nego zbog sadašnjosti. Vlastima Republike Srpske danas mnogo više smeta Bosna i Hercegovina nego Nezavisna Država Hrvatska koja ne postoji. NDH u ovoj priči služi kao politička kulisa iza koje se krije pravi cilj – ljiljani. Svako ko pažljivo pročita prijedlog zakona lako će to uočiti, jer se njime ne zabranjuje samo veličanje Armije Republike Bosne i Hercegovine, nego i javno isticanje njenih simbola. Drugim riječima, više nije važno da li neko nekoga veliča; dovoljno je da nosi zastavu, pokaže grb, razvije transparent, nalijepi ljiljane na automobil, obuče majicu ili kao povratnik obilježi Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Dovoljno je čak i da navijač proslavi pobjedu reprezentacije Bosne i Hercegovine pod zastavom pod kojom je ta ista država postala članica Ujedinjenih nacija.

A iskustvo već govori kako takva politika izgleda u praksi. Vidjeli smo je u Doboju, gdje policija skida ljiljane sa automobila, privodi građane, oduzima zastave i piše prekršajne naloge. Ono što je do juče predstavljalo policijsko zastrašivanje sada bi trebalo dobiti i krivičnopravni okvir, pa bi sutrašnja kazna mogla biti zatvor.

Istovremeno, Republika Srpska godinama živi sa muralima posvećenim zločincima Ratku Mladiću i Radovana Karadžića na javnim površinama, odlikovanjima, manifestacijama i političkim govorima u kojima se presuđeni ratni zločinci pretvaraju u nacionalne heroje, dok nekažnjeno negiranje genocida u Srebrenici postaje gotovo svakodnevna politička disciplina. Sve to traje godinama, proizvodi mržnju, vrijeđa žrtve i razara svaku mogućnost normalnog zajedničkog života. Pa ipak, zakon ne nastaje zbog toga. Nastaje zbog ljiljana.

Tu dolazimo do same suštine.

Ovdje se, naime, ne štiti javni red, niti mir među ljudima, a najmanje se vodi borba protiv ekstremizma. Pravi cilj mnogo je dublji i mnogo opasniji – državnost Bosne i Hercegovine pokušava se predstaviti kao sigurnosni problem. Ljiljan nije sporan zato što poziva na mržnju ili nasilje, nego zato što podsjeća na činjenicu koju nacionalistička politika ni poslije tri decenije nije uspjela izbrisati: Bosna i Hercegovina jeste međunarodno priznata država, zastava sa ljiljanima ostaje njen historijski simbol kontinuiteta državnosti, a Armija Republike Bosne i Hercegovine bila je njena jedina legalna i legitimna vojska u trenutku kada je svijet priznao njenu nezavisnost.

Rat RS-a sa historijom i zdravim razumom

O tome ne odlučuje Vlada Republike Srpske. O tome se ne glasa u Narodnoj skupštini Republike Srpske. O tome ne mogu presuditi ni dnevna politika ni predizborni marketing. To su historijske činjenice, a činjenice imaju jednu nezgodnu osobinu, one nadžive svaku propagandu, svaki pokušaj revizije i svaki zakon donesen protiv njih.

Zato se cijela priča na kraju vraća tamo odakle je i krenula, na kapiju kasarne. Svaki zakon, prije ili kasnije, mora sići sa papira u stvarni život. Neko ga mora primijeniti, neko protumačiti, a neko provesti.

Šta će uraditi, ponavljam se, policajac Republike Srpske kada zaustavi pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine koji na uniformi nosi obilježje puka što baštini tradiciju Armije Republike Bosne i Hercegovine? Hoće li ga legitimisati, narediti mu da skine oznaku sa uniforme, sastaviti službenu zabilješku i protiv njega podnijeti krivičnu prijavu ili će ipak neko u međuvremenu shvatiti da je nemoguće hapsiti vojnika zato što izgleda kao vojnik vlastite države?

Pitanje za državu

Na to pitanje neće moći izbjeći odgovor ni Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, ni Predsjedništvo Bosne i Hercegovine kao vrhovni komandant Oružanih snaga, a na koncu ni Ustavni sud Bosne i Hercegovine. Jer ovdje više nije riječ o zastavi, nego o sudaru dva pravna poretka. Jedan priznaje tradiciju Armije Republike Bosne i Hercegovine kao sastavni dio identiteta Oružanih snaga BiH, drugi upravo tu tradiciju pokušava pretvoriti u krivično djelo. Država u kojoj jedan njen dio kriminalizuje institucije te iste države ulazi u zonu pravnog apsurda iz koje više nema jednostavnog izlaza.

Zbog toga ova priča odavno nije priča o ljiljanima. Ljiljani su samo povod. Prava meta jeste državnost Bosne i Hercegovine, njen kontinuitet i 22. maj 1992. godine, dan kada je Bosna i Hercegovina primljena u Ujedinjene nacije upravo pod zastavom sa ljiljanima. Meta je i historijska činjenica da je Armija Republike Bosne i Hercegovine bila legalna vojska međunarodno priznate države, jer dok god te činjenice stoje, propada svaki pokušaj da se Bosna i Hercegovina predstavi kao privremena greška historije.

Zato se danas ne vodi borba protiv jednog komada platna. Vodi se borba protiv sjećanja, protiv historijskih činjenica, protiv međunarodnog prava i protiv kontinuiteta jedne države. Ako ovaj zakon bude usvojen, ostaće upamćen kao prvi ozbiljan pokušaj da se na teritoriji Bosne i Hercegovine krivičnim djelom proglasi simbol Bosne i Hercegovine. Takav presedan teško je pronaći bilo gdje u Evropi, jer nijedan ozbiljan pravni sistem ne može opstati na logici prema kojoj je državni simbol zakonit u jednoj instituciji države, a nekoliko stotina metara dalje predstavlja osnov za krivično gonjenje. Takav sistem ne proizvodi pravo, nego strah.

I zato pitanje sa početka ove kolumne i dalje lebdi nad cijelim ovim političkim eksperimentom: hoće li policija Republike Srpske hapsiti pripadnike Oružanih snaga Bosne i Hercegovine zbog grba sa ljiljanima? Ako hoće, neka to otvoreno kažu i neka građanima objasne da će vojnik njihove države biti osumnjičen zato što nosi obilježje koje mu je propisala ta ista država. Ako neće, neka objasne čemu zakon koji upravo takvu mogućnost ostavlja širom otvorenom. Zakoni postoje da bi se primjenjivali, a ne da bi služili kao instrument zastrašivanja.

A ljiljani? Njihova istorija odavno govori više od svake političke parole. Vraćali su se poslije carevina, okupacija, logora i progona. Vratili su se iz policijskog depoa u Banjoj Luci, vratili na automobile, stadione, trgove i u ruke mladih ljudi. Vraćali su se u Kozarac, Prijedor, Doboj, Zvornik, Janju, Bratunac, Foču, Višegrad i Banju Luku, jer ljiljani ne rastu iz odluka vlada, nego iz historije jedne zemlje.

A historiju, koliko god je pokušavali kriminalizovati, još niko nije uspio uhapsiti.

(RadioSarajevo.ba, foto: privatna arhiva)