Ako neko ko tvrdi da je Crnogorac i antifašista djecu krsti i vjenčava a roditelje ukopava koristeći usluge organizacije koja sistematično i nepokolebljivo potire crnogorski identitet te promoviše i brani fašiste, to nije crkveno, nego pitanje karaktera.

Naknadne istorijsko-etnološko-sociološke interpretacije zapravo su interpretativno nasilje.

Kao što bi, da je u pitanju književnost a ne stvarnost višak bila svaka rasprava o promjeni imena biblioteke u Podgorici. Jer priča je jednostavna i glasi ovako: čovjek koji je snimljen u aktu koji neobično liči na krađu telefona i koji je – u proceduri koja je neobično ličila na najbjednije šibicarske fore i ostale forme niskog uličarskog kriminala – dobio nagradu za knjigu za koju su postoje jake indicije da u trenutku odluke o nagradi nije postojala, odlučio je da ukloni ime heroja koji je iz najuzvišenijih ideala otišao u Španiju i tamo, ratujući protiv fašista, poginuo. Time je sve rečeno. To je priča. Sve ostalo je kao naknadno pojašnjenje vica kojemu pribjegava onaj koji je vic ispričao pa shvatio da se niko ne smije.

Time je sve rečeno, rekoh. Sve ostalo; botovski udarnički rad na mrežama, medijski spinovi, slaganje laži na laž, silne relativizacije i insinuacije, sve je to prdež na vjetru: zbog njega možeš začepiti nos ili okrenuti glavu na drugu stranu, ali brzo mine a ono što stvarno jeste priča ostaje netaknuto. Ostaje zauvijek.

Mi neprekidno trošimo mnogo riječi na očit i banalan gadluk. Neprekidno dokazujemo aksiome i nastojimo biti inventivni u tome. To je razumljivo, jer vladavina najgorih proizvodi beskrajne količine gadluka. Jeste razumljivo, ali nije mudro.

Da, što bi rekao pokojni Bojan Tončić, u nedostatku boljih izvora citiram sebe, ovoga puta iz „Safarija u Sarajevu“:

Riječi, napokon, za razliku od metka, ne znače ništa, svakako ne više od očajničkog cvrkuta vrapca, u januarskom danu kada led okuje sve dokle pogled seže – i iza toga. Ne: riječi ne vrijede više od zapomaganja vrapca koji stoji na zatvorenom prozoru iza kojega nema nikoga kome je stalo. Zato ih tako nonšalantno rasipamo.

Dosadi čovjeku to pisanje o stvarima koje nisu jasne samo onome ko ne želi da mu bude jasno – mnogima, dakle.

Onda sjedneš i pišeš o umjetnosti. Koja dosita jeste utjeha. I koja, za razliku od stvarnosti, mora imati smisla.

Zato ćemo danas o muzici.

Većina pjesama koje volimo sastoji se od 3-4 akorda. Ponekad je to upakovano tako da nam se čini da je pjesma zapravo kompleksna, a ponekad je autoru stalo da kroz neprikrivenu repetitivnost ogoli jednostavnu muzičku strukturu. Kao u jednoj od najboljih ikada napisanih pjesama, Iggy Popovoj „The Passenger“.

Tu su pjesmu napisali Popov gitarista čijega se imena ne mogu sjetiti a ne da mi se da guglam: on i David Bowie, koji će iz „The Passenger“ uzeti vlastiti stih „The stars are out tonight“ i bezmalo 4 decenije kasnije iskoristiti ga za refren i naslov svoje posljednje velike pjesme.

U „The Passenger“, repetitivnost muzike savršeno dočarava zaludnost, ispraznost besciljnog putovanja o kojoj pjesma govori. Brutalno repetitivna je i, recimo, Trickyjeva „Piano“, koja koristi još manje muzičkih sredstava. Što se muzičke teorije tiče, teški sam amater. Što bi rekli: nisam ginekolog, ali mogu da pogledam. Koliko ja čujem, „Piano“ ima dva akorda i dvije bas note. Toliko. To je sve. Ali pjesma ipak funkcioniše.

Ako Trickyjevu pjesmu ubrzate na 130 do 160 BPM, razvučete je da traje tri dana, dodate najgluplju skraćenu verziju ionako hipermegagiga glupe New Age ideologije/religije, začinite to spikom o ekologiji i doćerate 4 šlepera sintetičkih droga i dovoljno flaširane vode, dobijete EXIT.

Tehno obično ima jedan do 4 akorda. Kad ima 1, to je dark ili dub. Kad ima 4, to su već barokne tendencije. Kao što ste razumjeli, nemam ništa protiv repetitivnosti – ali 4 akorda razvučena na tri dana mi je ipak previše/premalo. Stigle me godine.

Kada bi u književnosti postojao ekvivalent tome, to bi bio roman koji se sastoji od 4 rečenice i tri riječi. Glasi ovako: „Jeste. Nije. Možda jeste. Možda nije“. I tako 600 stranica. Iz nekog razloga, niko ne bi platio ulaznicu da prisustvuje javnom čitanju takvoga romana. To je zato što je književnost najmanje demokratska i najkonzervativnija umjetnička forma – a to važi i za njenu publiku. Naime: iako ne znate naslikati čiča Glišu, možete biti gigant vizuelnih umjetnosti. Iako ne znate note, možete tvrditi da komponujete i možete tvrditi da svirate pred pola miliona ljudi. Ali da biste napisali roman, morali ste znati slova. Tako je bilo donedavno. Sad se možete književno izraziti tako što će AI pisati umjesto vas.

Ja vam, da prostite, mislim ovako. Nema ničeg strašnijeg od besmrtnosti. Jer vječnost je tek beskrajna praznina. Tu su, naravno, probrani užici. Na početku, novi užitak vidiš kao obećanje. No sve, ubrzo, postane pusta dosada: svaki delikatni miris, svaki upečatljivi ukus, svaka seksualna transgresija – sve to, ako nije singularno, a nije jer koliko god živiš, predugo je, a svega je, ma kako ga malo bilo, zapravo previše – postane konfekcija. Ma koliko inventivno dekadentna bili, sve se neminovno svede na ponavljanje i varijacije. Na egzistencijalni ekvivalent umjetnosti fuge, takoreći. Progresija je moguća samo ako je ograničena. Ponavljanje je forma promjene jedino ukoliko postoji kraj. U suprotnom, promjena je tek ponavljanje.

Umjetnost postoji, smisao postoji, zato što postoji smrt, zato što nam je podaren kraj čije prisustvo pogrešno vidimo kao kaznu, a ne kao ultimativni blagoslov, što on jeste.

Struktura beskrajnoponavljajućeg loopa o kojoj smo danas govorili (a koju nalazimo kako u Popovoj i Trickyjevoj pjesmi te u technu, tako i u istoriji, gdje je na loopu fašizam, pa je ruka koja je pucala na Radosava Ljumovića bila vođena istom ideologijom kao ruka koja danas briše njegovo ime) istovremeno je zavodljiva i užasavajuća. Ona je izraz loše, najgore od svih beskonačnosti. To nije zvuk ekstaze, vriska i ruku dignutih uvis u svjetlo stroboskopa, nego autentična prijetnja beskrajnom prazninom i patnjom.

(CdM)