Kapitalno djelo, knjiga “Banja Luka u ratu: Etnopolitika i svakodnevica (1990 – 1995)” moje sugrađanke Armine Galijaš, predstavlja jednu od najvažnijih studija o društvenoj transformaciji gradova u ratovima tokom ubijanja Jugoslavije. Iako se bavi Banjalukom između 1990. i 1995. godine, ova knjiga daleko prevazilazi lokalni ili regionalni značaj: ona je istovremeno istorijska analiza, politička anatomija etnonacionalizma i studija svakodnevice u uslovima nasilne promjene društvenog poretka.

Polazeći od činjenice da Banja Luka nije bila poprište direktnih ratnih dejstava, Armina Galijaš postavlja ključno pitanje: kako je moguće da jedan grad bude duboko obilježen ratom iako rat formalno „nije stigao“ do njega? Odgovor na to pitanje autorka pronalazi u procesu koji naziva uspostavljanjem „etničke matrice“: veoma planskim, brzim i sistematskim preoblikovanjem institucija, prostora, jezika, kulture i svakodnevnog života u skladu s ideologijom velikosrpskog kleronacionalizma.

Bolna dimenzija

Najveća vrijednost knjige jeste upravo u tome što rat ne posmatra samo kroz vojnu ili diplomatsku istoriju, nego kroz mikroprocese društvene transformacije. U fokusu nisu samo političke elite nego i škole, mediji, nazivi ulica, radna mjesta, stanovi, rituali, crkva, jezik i simboli. Time autorka pokazuje da etničko nasilje nije samo rezultat oružanih operacija nego i posljedica administrativnih mjera, propagande, institucionalne diskriminacije i svakodnevnog nasilnog disciplinovanja društva.

Posebno su upečatljiva poglavlja o „nivelaciji radnih mjesta“ i „racionalizaciji stambenog prostora“, iza kojih se krio sistemski progon nesrpskog stanovništva. Riječ je zapravo o otkazima za nesrbe i izbacivanjima iz stanova.

I upravo kroz analizu birokratskog jezika i administrativnih procedura knjiga pokazuje kako nasilje često djeluje prikriveno, pod maskom legalnosti, tehničkih odluka ili „racionalizacije“. U tom smislu, ova studija slučaja podsjeća na klasične radove o banalnosti zla i administrativnoj prirodi modernog nasilja.

Jedan od najvažnijih doprinosa knjige jeste analiza uloge Srpske pravoslavne crkve u procesu etno i klero nacionalizacije društva. Autorka veoma precizno pokazuje kako su religijski rituali, crkveni simboli i politički diskurs postepeno postajali dio novog identitetskog poretka. Pri tome, analiza nikada ne sklizne u pojednostavljivanje niti u publicističku retoriku: sve je potkrijepljeno bogatom arhivskom građom, dokumentima, medijskim izvorima i literaturom.

Knjiga je metodološki impresivna upravo zato što uspijeva spojiti političku istoriju, urbane studije, sociologiju svakodnevice i analizu diskursa. Banja Luka se ovdje pojavljuje kao svojevrsna laboratorija etnonacionalizma: grad u kojem je rat proizveo radikalnu promjenu demografske, kulturne i simboličke strukture čak i bez fronta i opsade.

Za čitaoce koji dolaze iz same Banjaluke, ova knjiga ima i dodatnu, bolnu dimenziju. Ona pokazuje kako je grad koji je vijekovima bio izrazito multietnički i urbani prostor veoma ubrzano pretvoren u homogenizovanu etno i klero nacionalnu teritoriju. U tom smislu, knjiga nije samo analiza prošlosti nego i objašnjenje sadašnjosti.

U vremenu kada se širom Evrope i svijeta ponovo normalizuju autoritarni i etnonacionalistički diskursi, studija Armine Galijaš djeluje izuzetno savremeno. Njena najveća snaga nije samo u dokumentovanju jednog istorijskog procesa nego u upozorenju da nasilje ne počinje pucnjem, već promjenom jezika, institucija, simbola i svakodnevnih društvenih odnosa.

Zbog svega toga, “Banja Luka u ratu: Etnopolitika i svakodnevica (1990 – 1995)” nije samo važna knjiga o Banjaluci niti samo važna knjiga o ratu u Bosni i Hercegovini. To je važna knjiga o načinu na koji društva lako i brzo pristaju na nasilje. I o tome kako se gradovi, ljudi i identiteti mogu preoblikovati pod pritiskom etnonacionalističke politike.

Vlastita biografija

Postoje knjige koje čitate kao istraživanja. Postoje i one koje čitate kao vlastitu biografiju, čak i onda kada niste njihov glavni junak. Ova knjiga pripada upravo toj drugoj vrsti.

Za mene ona nije samo važna istorijska i sociološka studija, nego i knjiga o gradu kojeg više nema. O gradu mog djetinjstva i rane mladosti. O Banjaluci koja je bila istovremeno provincijska i kosmopolitska, uspavana i živa, socijalistički uređena, ali puna razlika, kontradikcija i spontanosti. O gradu koji je vjerovao da je normalnost prirodno stanje stvari, sve dok se nije pokazalo da nije.

Upravo zato ova knjiga boli. I upravo zato je važna.

Čitajući je, neprestano sam imao osjećaj da se preda mnom odvija svojevrsna rekonstrukcija atmosfere. Atmosfere koju nisam živio, jer sam iz Banjaluke otišao 1989. godine. Ali su živjeli moji roditelji, moja sestra, moje drugarice i drugovi. I ja sam sve to živio i preživljavao kroz njih i sa njima.

Teško da ima ičega u knjizi što meni kao Banjalučaninu nije i prije čitanja bilo poznato. Ali rijetko se može sresti tako precizno analizirana i dokumentovana istorija beščašća, istorija nevjerovatnog nasilja. Ono što se u stvarnom vremenu često činilo kao niz nepovezanih događaja – od promjena imena ulica, “nestajanja” komšija, drugačijeg tona televizijskih dnevnika, novih simbola, nove retorike, novih „pravila pripadanja“ – ovdje dobija jasnu unutrašnju logiku.

I to je možda najpotresniji aspekt: knjiga pokazuje da se raspad jednog grada može dogoditi praktično preko noći. Gradovi ne nestaju samo pod granatama. Na prvi pogled paradoskalno, ali uopšte nije: gradovi koji su bili žrtve i koji su bili pod granatama i snajperima zadržali su u sebi daleko više humanog nego li moj rodni grad. Jer su iz mog grada krenuli tenkovi prema Okučanima već u septembru 1991, a potom 1992. i svugdje po našoj Bosni i Hercegovini. Gradovi-žrtve i gradovi-počinioci. U gradovima-žrtvama, bez obzira na to koliko je ljudi pobijeno, preživjelo je više ne samo urbanog duha, već i daleko više Ljudi.

Armina Galijaš je Banjalučanka. Teško mi je i da zamislim koliko joj je bilo strašno dok je, recimo, čitala arhivu “Glasa” preimenovanog u “Glas srpski” u ratnim godinama. Ona, dakle, knjigu nije pisala kao neko ko Banjaluku posmatra spolja, egzotično ili hladno akademski. Ona osjeća, voli i razumije grad o kojem piše. Ona poznaje njegov mentalitet, njegov urbani kod, njegove tišine, njegove teferiče. Ali je uspjela u nemogućoj misiji. Njena je knjiga istovremeno naučno rigorozna i duboko humana.

U centru pažnje su ljudi i njihove sudbine, intervjui s njima, upitnici i ankete. Ljudi koji su otjerani. Ljudi koji su platili skupu cijenu za ostanak u gradu. Ljudi koji traže opravdanje za saučesništvo koje su sami odabrali.

Iskre ljudskosti

A taj naš grad je čudan sa svim tim svojim rijekama, potocima i banjama. Sa tom divnom prirodom i smaragdnim Vrbasom. Da li je zato u 20. vijeku već dva puta bio na meti fašizma? Ustaški poglavnik i glavni koljač Ante Pavelić proglasio je simbolički Banjaluku za glavni grad NDH. Partizanska porodica moje majke jedva je preživjela rat pod ustašama. Baka se u zadnji čas spasila od logora u Staroj Gradiški.

Ustaški zapovjednik u gradu bio je zloglasni Viktor Gutić. Odmah po okupaciji počeo je teror i zločini nad nevinim ljudima, posebno nad Srbima, Jevrejima, Romima i antifašistima. Zloglasni sistem logora Jasenovac bio je dovoljno blizu da u njemu završi puno Banjalučana.

Ali, čak i u takvim, nemogućim uslovima, probijale su iskre ljudskosti i solidarnosti među Banjalučanima.

U Ferhad-pašinoj džamiji, našoj Ferhadiji, 12. novembra 1941. godine, dakle u vrijeme kada je i Banja Luka bila pod vlašću NDH, 69 banjalučkih visokopozicioniranih muslimana sa velikim ugledom u svom narodu, poručuje Muslimanima da „žive u slozi sa svojim komšijama i sugrađanima“.

„Možemo i trebamo da živimo jedni pored drugih i jedni sa drugima kao braća koje je zla sudbina i neprijateljska promidžba zavadila“, naveli su u Rezoluciji. Zahtijevali su i da se svima sudi po zakonu, bez razlike kojoj vjeri pripadaju.

Ugledni muslimani Rezoluciju su poslali Paveliću. U njoj su upozorili na ubijanja, zvjerstva, uključujući i ubistva djece u Banjaluci.

„Ubijanje svećenika i drugih prvaka bez suda i presude, strijeljanje i mrcvarenje u gomilama često nevinih ljudi, žena pa i djece, gonjenje u masama od kuća i iz postelje čitavih obitelji s rokom od 1 do 2 časa za spremanje, te njihovo deportiranje u nepoznate krajeve, prisvajanje i pljačkanje njihove imovine, rušenje bogomolja, često njihovim vlastitim rukama, siljenje na prelazak na katoličku vjeru, sve su to činjenice koje su zaprepastile svakog istinitog čovjeka i koje su i na nas Muslimane ovih krajeva najneugodnije djelovale“, pisalo je u rezoluciji.

Slične su tad bile i rezolucije sarajevskih, mostarskih, tuzlanskih, prijedorskih uglednih Muslimana. A Banjalučku rezoluciju prvi je potpisao tadašnji gradonačelnik Hakija Bešlagić.

Teško je i zamisliti koliko je građanske hrabrosti bilo potrebno da se stavi potpis ispod ovakve rezolucije i da se uputi kvislinškim nacističkim vlastima.

No, gdje je nestao taj čin u udžbenicima istorije? Gdje je nestao u tom mračnom entitetu koji se zove Republika Srpska a čiji je Banjaluka najveći grad? Kakvu je rezoluciju potpisao ratni gradonačelnik Banjaluke Predrag Radić u periodu o kojem knjiga govori?

Zašto su minirali i uništili Ferhadiju u kojoj je Rezolucija usvojena? Zašto su tjerali svjetski poznate ljekare da čiste ulice umjesto da liječe?

Zašto je penzionisanog muftiju Mehmeda Zahirovića u martu 1993. godine jedan na ulici u Banjaluci napao nožem? Zahirović je tokom Drugog svjetskog rata bio među prvim potpisnicima Rezolucije.

I zašto ovaj put nije bilo niti jedne jedine rezolucije, niti jednog jedinog ORGANIZOVANOG pokušaja da se, makar u tragovima, dokumentuje i sačuva ljudskost? Sem u hrabrim pojedincima, kojih jeste bilo, ali malo, premalo.

Kada sam, nakon rata, pitao sestru da mi kaže ko ih je najviše dobrim zadužio tokom rata, ko im je najviše pomogao, da ga upišem u svoj tefter u mozgu i čuvam ga kao malo vode na dlanu ako mu ikad zatreba bilo šta, ona se zamislila na minut. Rekao sam joj, dovoljno si mi rekla. Ali, jeste, nastavila je, bilo je ljudi koji su nam ponekad pomagali. Slaba utjeha, ako se na prvu ne možeš sjetiti, dodao sam…

Jako tužno.

Možda je zato, zatvarajući ovu knjigu, najteže suočiti se s jednostavnom činjenicom: Banja Luka iz mog sjećanja više ne postoji. Ova knjiga je, između ostalog, i dokument o tome kako je nestala. I recept za neke buduće generacije kako ju je moguće obnoviti nakon etničkog čišćenja, kulturocida i urbicida.

Naime, to smo već jednom uradili.

Djeluje kao uzaludna nada? Brehtovski govoreći: bolje je uzaludno se boriti nego uzaludno živjeti.

Hvala, Armina!

(RadioSarajevo.ba, foto: Autonomija)