“Trideset godina je dovoljno da dijete rođeno posljednjeg dana opsade danas ima vlastitu porodicu. Dovoljno da se generacije izmijene. Nedovoljno da se zaboravi. Nikako zaboravi! I zato, putniče, ako se nađeš u olimpijskom gradu, spusti negdje na asfalt cvijet. Ne zbog patetike. Nego zbog istine. Zbog 1.601 djeteta čiji su životi utkani u beton, u tramvajske šine, u fasade zgrada. Spusti cvijet za Adisa, za Marka, za Eminu, za Mirjanu, za svu onu djecu čija su imena pokušali zataškati, izbrisati, prepisati i(ili) pogrešno upisati. Spusti cvijet i promisli: kakvo društvo gradimo ako dopuštamo da laž bude glasnija od istine?“

Bio je to 29. februar 1996. godine. Datum koji bi, u pristojnom, civilizovanom svijetu bio upisan kao dan kada je ta ista civilizacija konačno udahnula, a velikosrpsko varvarstvo izgubilo dah. Datum kada je okončana opsada Sarajeva – opsada koja je počela 5. aprila 1992. i trajala 1.425 dana.

A 1.425 dana nije tek kalendarska činjenica. To je mjera ljudske izdržljivosti. To je 1.425 jutara u kojima se prvo sluša: je li voda došla, je li granata pala bliže, je li danas “snajper” raspoložen, ko je ubijen, a ko “samo“ ranjen. To je 1.425 noći u kojima je mrak najpošteniji dio dana, jer u mraku bar vidiš manje vlastitog straha, a krvnik vidi manje potencijalnih živih ljudskih meta.

Ne, nije to “ružna epizoda“!

U tih 1.425 dana ubijen je 11.541 građanin Sarajeva, među njima 1.601 dijete. Ovo nisu brojevi. O ne, nikako! Ovo su imena. Ovo su i rođendani koji se više ne slave. Ovo su školske torbe koje su ostale u podrumima. Zauvijek. Ovo su nepročitane lektire i nedosanjani snovi. Ovo su prve ljubavi koje nikad nisu stigle da budu nešto više. Ovo su roditelji koji su preživjeli vlastitu djecu – i to je ona vrsta rečenice od koje se čovjeku jezik pobuni, savjest uzbuni, a pamet stane. Samo srce hoće iz grudi.

Opsada Sarajeva nije bila tek  “ratna epizoda”. Nije bila “tragični sukob vojnih strana”. Nije bila ona udobna, salonska fraza “teška vremena” koja se izgovori pa se tako sa usana prelije preko ruba čaše i ide se dalje. Opsada Sarajeva bila je sistematsko, plansko, artiljerijsko i snajpersko ubijanje jednog grada. Logistički organiziran pokušaj da se slomi civilni puls, da se glad, žeđ i strah pretvore u politički alat. Da se život svede na pretrčavanje ulice, a smrt na puku statistiku.

Šta trebamo dati Sarajevu?

I onda dolazi ono najteže – ono što se ne može zaobići ni diplomatskim rječnikom, ni “neutralnošću”, ni vječnim balkanskim “ali”: Ovo je jedna od najmračnijih stranica u historiji srpskog naroda. Ne zato što je srpski narod zločinački. Nego zato što su zločinci u ime “srpstva”, pod njegovim simbolima i uz njegovu političku logistiku, a bogme i ideološku potku držali najljepši grad na svijetu na nišanu skoro četiri godine.

Za tako nešto nemoguće je tražiti oprost – jer oprost nije administrativno-birokratska radnja, nije formular koji se popuni i ovjeri u opštini. Ali moguće je – i nužno – konačno ljudski, jasno i bez kalkulacija osuditi zločince u vlastitim redovima. Moguće je izvući se iz ucjenjivačke ludačke košulje Karadžića i Mladića. Reći: Ne u moje ime. Reći: Dosta je. Pružiti ruku Sarajlijama ne kao milostinju, nego kao moralnu i ljudsku obavezu.

Jer Sarajevo nije tražilo ničiju milost. Sarajevo je tražilo samo jedno: Da ga se pusti da živi.

Sarajevski “krug pakla” nije počeo jednom granatom – počeo je rovovima oko grada

Prije nego što su granate postale dnevna meteorologija smrti, prije nego što je riječ “snajper” postala lekcija koju djeca uče kao osnovu preživljavanja, oko Sarajeva su se kopali rovovi, dizali bunkeri, ukopavali topovi. A sve u ime, već tada nepostojeće Jugoslavije. Prsten se zatvarao metodično i hladno, kao kad dželat namješta konopac i provjerava čvor prije same egzekucije.

U isto vrijeme, izvan legalnih institucija Bosne i Hercegovine, 9. januara 1992. formirana je tzv. “Skupština srpske republike BiH” – politička priprema onoga što će doći kao vojna činjenica. Paralelno s tim ideologija je već radila svoj posao: crtale su se “srpske teritorije”, prizivale se “ugroženosti”, pripremala se legitimacija za ono što se nikada ne može legitimisati.

A onda – referendum 1. marta 1992. godine: Građani se opredjeljuju za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. Kao odgovor: Barikade u Sarajevu, generalna proba opsade. Pucnji. Prve žrtve. Grad se prvi put vidi kroz nišan, a ne kroz prozor.

I onda 5. april 1992: protesti za mir. Ljudi ispred Skupštine traže samo jedno – da ih ne ubijaju. Dvije žene, dvije civilne žrtve, ubijene na Vrbanja mostu – Suada Dilberović i Olga Sučić. Tog dana je postalo jasno: cilj nije bio “kontrola teritorije”. Cilj je bio kontrola života. I smrti.

To je trenutak kad je Sarajevo prešlo iz grada u taoca.

Kako se ubija grad: prosjek od 329 granata dnevno

Od 5. aprila 1992. više od 350.000 stanovnika bilo je izloženo svakodnevnoj vatri s položaja na okolnim brdima i iz zauzetih naselja. Sarajevo je bilo grad pod staklenim zvonom, samo što to zvono nije čuvalo – nego je pojačavalo udar.

Tokom opsade, na grad i linije odbrane palo je između 480.000 i 500.000 projektila – u prosjeku 329 granata dnevno. Da se razumijemo: 329 dnevno nije “intenzitet borbi”. To je sistem smrti i birsane zemlje. To je rutina zla. To je industrija smrti. To je plan: jutarnje granate, podnevne granate, večernje granate – da se grad ni u jednom trenutku ne osjeća sigurnim, da se život pretvori u improvizaciju. Ili kako reče ratni zločinac Mladić – „razvucite im pamet“. To je bio cilj i montrumi ga nisu krili!

A rekordni dan? 22. juli 1993. godine: 3.777 granata na Sarajevo u jednom danu. Pazite dobro, tri hiljade sedamsto sedamdeset sedam puta neko je rekao: “Neka gori.” Kao da je taj neko ispod srpske trobojke i šajkače odlučio da gradu dokaže kako je svaki sat previše, svaka minuta luksuz, svaki dah provokacija.

Granatirano je porodilište. Škole. Dženaze i sahrane. Redovi za hljeb i vodu. Humanitarna pomoć. Igrališta na kojima su bila djeca. Jer opsada Sarajeva nije bila rat protiv vojnika. A ne! To je bio rat protiv civilnog pulsa. Protiv onog ljudskog što hoda, diše i voli. Protiv djeteta koje ide po kiflu. Protiv starice koja s kantom prelazi ulicu. Protiv penzionera u redu za hljeb. Protiv svakog ko se usudi živjeti.

U gradu je potpuno uništeno više od 10.000 domova, a više od 100.000 stambenih jedinica oštećeno. Svaka ta ruševina imala je prije toga kuhinjski stol, fotografije, dječije crteže na frižideru, miris ručka, obični život. Svaka je imala “prije” koje je neko odlučio da izbriše.

I snajperi – taj specijalitet kukavičluka. Prema evidencijama, dnevno je pet do 15 osoba pogađano iz snajpera. Pet do 15 – kao dnevna norma. Kao poslovni plan. Kao statistički cilj.

Snajper je bio tehnologija poniženja: ubijati s distance, ubijati bez pogleda, ubijati i poslije toga mirno popiti kafu. A Sarajevo je živjelo s tim znanjem kao s dodatnim organom – organom straha.

A Sarajevo safari, otktiva svu monstruoznost onih koji su dolazili izdaleka da ubijaju žene i djecu za lovne tarife. Dobro ste pročitali. I takvi su i danas slobodni neljudi od Italije do Francuske.

Markale: kad se pijaca pretvori u groblje

Dva masakra na Markalama ostala su simbol opsade – ne zato što su jedini, nego zato što su se dogodili u srcu grada, na mjestu gdje se kupuje, pregovara, smije, psuje i živi. Tržinica smrti.

Prvi masakr: 5. februar 1994. – ubijeno 68 ljudi, ranjeno 144.
Drugi masakr: 28. august 1995. – ubijena 43 civila, ranjena 84.

To nisu “incidenti”. To su potpisi jedne politike sa Pala i iz Beograda: da se civili kažnjavaju zato što su civili. Da se grad kazni zato što postoji. Da se pijaca pretvori u groblje, a hljeb u posljednji zalogaj.

Glad, žeđ i “humanitarni” cinizam

Ni humanitarna pomoć nije bila adekvatna. U paketima su stizali biskviti stari decenijama. Prosjek težine hrane po stanovniku: 159 grama dnevno. Voda: tek dva posto pitke vode u odnosu na predratni period.

159 grama – to je mjera ljudskog poniženja. To je porcija koja ne hrani tijelo, nego disciplinira nadu. To je količina koja ti govori: “Eto ti, da ne umreš baš odmah.”

A voda… voda je bila svetinja. Dva posto vode. Dva posto normalnosti. Dva posto života. Sve ostalo je bila improvizacija: kanisteri, cisterne, snijeg koji se topi, komšijski dogovori, redukcije, čekanja, pretrčavanja.

Pa ipak – grad nije pao. Preživio je i digao se iz pepela kao Feniks.

Tunel: 800 metara prkosa

U ljeto 1993. Sarajevo je “prodisalo” – ne zato što je agresor imao milosti, nego zato što su ljudi iskopali izlaz ispod piste aerodroma: tunel dug oko 800 metara. Jedina veza s ostatkom slobodne teritorije. Put za ljude i robu. Veza Dobrinje i Butmira.

To nije bio samo tunel. To je bio ultimativni argument protiv smrti. Dok je neko gore slao granate, neko dole kopa i pravi put. Dok je neko gore računao koliko će granata dnevno “disciplinovati” grad, neko dole je računao koliko ljudi može proći da grad ne umre.

“Don’t let them kill us”: ljepota kao otpor

U junu 1993. održan je izbor za miss opkoljenog Sarajeva. Djevojke nose transparent: “Don’t let them kill us.”

To nije bila estradna taština. To je bio vapaj svijetu. I istovremeno šamar tom istom svijetu: gledate, znate, i opet ne činite dovoljno. Ne činite ništa!

Kulturni život nije stao: izložbe, pozorišne premijere, koncerti. Sarajevo Film Festival pokrenut je 1995. godine – u gradu koji je bio na nišanu, ljudi su pravili festival kao da time brane pravo na budućnost. Jer kad praviš festival pod opsadom, poručuješ: “Nećete nam uzeti sutra.”

A sport? 20. marta 1994. na Koševu, 200 metara od linije fronta, odigrana je fudbalska utakmica na otvorenom: FK Sarajevo, pojačan igračima Željezničara, pobjeđuje tim UNPROFOR-a 4:0 pred 15.000 ljudi. Sa stadiona se šalju poruke mira.

Ko razumije Sarajevo, razumije taj trenutak: nećete nam uzeti normalnost, makar je sastavljali od komadića. Nećete nam uzeti kolektivni uzdah. Nećete nam uzeti pjesmu. Nećete nam uzeti “haj’mo, bolan”.

Druga faza zla: laž kao nastavak opsade

Trideset godina poslije, opsada ne prestaje samo zato što su topovi utihnuli. Opsada se nastavlja kroz propagandu, revizionizam, falsifikovanje – kroz ono najodvratnije: krađu dječijih smrti.

Primjerice, djecu koju su srpske snage ubile tokom opsade, poratna velikosrpska propaganda pokušava prevesti u “srpske žrtve”. Primjer Marka Lukića (11), ubijenog 26. jula 1995. u minobacačkom napadu, pa potom upisanog na spisak “srpske djece” koju je ubila Armija BiH – samo zato što im je ime “pogodno”.

To nije greška. To je projekat. Projekat zasnovan na laži, obmani, kvazinauci i “činjenicama koje to nisu”. I kad se jednom otvori ta Pandorina kutija, onda više ništa nije sigurno: ni mrtvi, ni njihova imena, ni njihove fotografije.

Razotkrivanja su došla zahvaljujući ljudima na terenu, upornim i predanim. Ali razotkrivanje bez sankcija znači malo. Jer brisanje imena nakon sramote nije pokajanje. To je taktičko povlačenje. To je priznanje da ih nije sram što su to uradili, nego što su uhvaćeni.

A djeca Sarajeva? Djeca Sarajeva, ni mrtva, nemaju mira.

Pa onda ono čuvenom “hranjenje lavova srpskom decom“ ili “samogranatiranja“ Markala. Ti sumanuti mitovi nastali u beogradskim medijskim fanrikama laži i danas žive kao nesporne istine u srpskom svetu.

Zločin bez kazne: zašto je to važno danas

Najodgovorniji su osuđeni: Karadžić, Mladić, Galić – doživotne kazne; Dragomir Milošević 29 godina. Važne presude. Ali ne zatvaraju priču. A ne nikako!

Jer trideset godina poslije i dalje nema one jasne, nedvosmislene, masovne individualne odgovornosti direktnih izvršilaca opsade. Kako je moguće da najduža opsada modernog doba ostane bez procesa koji će imenovati i kazniti one koji su direktno povlačili okidače, navodili vatru, ciljali tramvajske stanice, gađali redove za vodu? Šta je sa sudionicima morbidnog i krvavog Sarajevo safarija? Ništa još uvijek!

Kako je moguće da metak koji je pogodio dijete ima ime žrtve, ali nema ime egzekutora u presudi?

Zločin bez kazne nije samo nepravda. To je pozivnica za ponavljanje tog istog zločina.

Zločin ne zastarijeva – to svi vole izgovoriti. Vrijeme je da to postane praksa, a ne dekor.

Moralna obaveza srpskog društva

Ovo je i unutrašnja stvar srpskog društva. Ne bosanskog, ne međunarodnog. Srpskog. Pogotvo srpskog.

Može li se konačno u Beogradu, Banjaluci ili Novom Sadu reći da je opsada Sarajeva bila zločin? Može li se priznati da je u ime “odbrane srpstva” razarana multietnička prijestonica? Može li se raskrstiti s mitologijom koja i dalje veliča zločince Karadžića i Mladića kao “heroje”?

Bez tog raskršća nema moralnog ozdravljenja.

Respekt Sarajeva ne dobija se političkim deklaracijama. Ne dobija se protokolarnim vijencima. Dobija se iskrenim suočavanjem sa zlom učinjenim u “naše ime“.

To nije poniženje srpskog naroda. To je njegovo oslobađanje.

Tek kad se to desi, može se pružiti ruka Sarajlijama na način koji ima smisla: bez kalkulacije, bez “ali”, bez relativizacije.

Međunarodna zajednica i duga sjenka pasivnosti

Opsada Sarajeva odvijala se i pred očima svijeta. Plavi šljemovi, rezolucije, konferencije. Humanitarni konvoji i diplomatske fraze.

Granate su padale dok su ambasadori pregovarali. Djeca su ginula dok su se uz viski s ledom usaglašavale formulacije. I trideset godina kasnije, ta pasivnost ima nastavke: negiranje genocida i relativizacija zločina prečesto prolaze bez sankcija, a propaganda se širi brže od presude.

Bez dosljedne primjene zakona, bez sankcija za negiranje i falsifikovanje, svako obilježavanje godišnjice ostaje polovično – ako i to. I svaka godišnjica postaje samo datum, umjesto opomena.

Grad Heroj koji nije pao

I uprkos svemu – Sarajevo nije palo.

Bez vode, bez struje, bez hrane, grad je živio i preživio sa svojim Sarajalijama. Tunel ispod aerodroma bio je simbol otpora. Pozorišta su radila. Koncerti su se održavali. Ljudi su se zaljubljivali. Djeca su učila u podrumima.

Opsada je bila pokušaj da se ubije ideja zajedničkog, građanskog života. Grad je odgovorio tvrdoglavošću i neumitonošću postojanja. To je moralna vertikala Sarajeva: preživjelo je pakao, ali nije pristao na mržnju kao identitet.

Putniče: spusti cvijet na asfalt

Trideset godina je dovoljno da dijete rođeno posljednjeg dana opsade danas ima vlastitu porodicu. Dovoljno da se generacije izmijene. Nedovoljno da se zaboravi. Nikako zaboravi!

I zato, putniče, ako se danas nađeš u olimpijskom gradu, spusti negdje na asfalt cvijet. Ne zbog patetike. Nego zbog istine. Zbog 1.601 djeteta čiji su životi utkani u beton, u tramvajske šine, u fasade zgrada.

Spusti cvijet za Adisa, Marka, za Eminu, za Mirjanu, za Igora, za svu onu djecu čija su imena pokušali zataškati, izbrisati, prepisati i(ili) pogrešno upisati.

Spusti cvijet i promisli: kakvo društvo gradimo ako dopuštamo da laž bude glasnija od istine?

Opsada Sarajeva nije završena 29. februara 1996. godine samo povlačenjem artiljerije. Završit će onog dana kada se SVI zločinci konačno imenuju i osude bez relativizacije, kada propaganda utihne pred činjenicama, kada djeca Sarajeva budu samo djeca Sarajeva – a ne materijal za dnevne političke manipulacije.

Do tada, metak iz 1992. i dalje putuje kroz vrijeme.

Na ljudima je da ga zaustave istinom.

Dragan Bursać (Autonomija/naslovna fotografija: RFE)

Tekst je napisan uz podršku Pro Peace Beograd, u okviru projekta “Jedan dan u mesecu”