I dok je nakon ruskog terorističkog napada na ukrajinsku branu Nova Kahovka donji dok Dnjipra zajedno sa selima i gradovima poput Hersona pod vodom, dok se ukrajinski narod bori da spasi što se spasiti da ispred velikog vodenog udarnog vala i ruskih granata, Srbija – makar njen ogroman dio – ćuti.

Društvo zelenih ćutologa

Ćute sve silne ekološke vladine i nevladine udruge pred pustim faktom da je Evropu zadesila jedna od najvećih ekoloških katastrofa u zadnjih par decenija. Ne smeta im uništen ekosistem skoro šestine Ukrajine, podmazan tonama i tonama otrovnog industrijskog ulja, koje su Rusi prije planske eksplozije prolili u vodu. Ne smeta im promijenjen i uništen biotop za silne životinje. Ne smeta im flora, koja se natapa vodom. U konačnici, ne bodu im oči ljudi, obični civili koji su zauvijek izgubili svoje kuće, svoje gradove i sela. A baš je čudno, lokalni ekolozi su dizali svoj glas na svaku moguću sitnicu, od srbijanskih Nedeljica do crnogorske Sinjajevine. I opet baš čudno ili možda ne, njihova zelena agenda je uvijek nekako na strani putinista. A sad – ni mukajet. Jer se čini da im nije u agendi, a zli jezici bi kazali, nije u redu ići protiv poslodavca.

Pa onda ne treba da čudi što se sa ćuti na razaranje Ukrajine i na najveću evropsku ekološku katastrofu.

A vidite, možda je i bolje da ćute. Jer, kad bi “zeleni“ progovorili čuli bi kako su se “Ukrajinci samopotopili“, kako je diverzija djelo fašističkih banderista i slične budalaštine iz FSB kuhinje. Možda je ipak bolje zato da ćute!

Velikosrpska svinjarija o samogranatiranju, samoprotjerivanju i samubijanju drugih

A zanimljiv je taj bolesni narativ srpskih nacionalista (čitaj vlasti i opozicije), koji decenijama pričaju o samogranatiranju Bošnjaka u Bosni i Hercegovini, koji pričaju o samoprotjerivanju Albanaca sa Kosova, koji pričaju o samospaljivanju Dubrovnika od strane Dubrovčana, koji na koncu po društvenim mrežama onanišu o samopotapanju Ukrajine od strane ukrajinske vojske. Uvijek jedno te isto relativizirajuće i lažovsko zlo.

Kad smo kod zla, šta kažu srbijanski opozicioni političari. Ovi na vlasti su, to znamo, zauzeti aplaudiranjem Dodiku, kome ratni zločinac Putin dodjeljuje orden. Šta bi dali da su na njegovom mjestu pa da i oni budu oficiri za vezu između tromog Zpada i Putinove Rusije. Pustimo njih…

Dakle, šta kaže opozicija u Srbiji? Osim onih časnih par izuzetaka, koji su ionako izopšteni, srbijanska opozicija glasno ćuti. Ne dešava se i njihovom svijetu Nova Kahovka. Zapravo horski glasno ćute opozicionari srbijanski na rusku agresiju i na zadnje terorističke akcije Rusije, a koje mogu biti uvod i u nuklearnu katastrofu u Zaporižju, jer Rusi ne prezaju od epskog kukavičluka.

“Opozicija“ od Svetlane Bojković do Miroslava Aleksića

A kad bi opozicija progovorila, progovorila bi onda jezikom Svetlane Bojković, koja u konačnici i jeste govorila na skupu beogradskom, a sjetićete se to je ona žena koja se otvoreno sprda sa Zelenskim i sa agresijom na Ukrajinu sve kopirajući stil i somnambulne ideje notorne Vedrane Rudan.

Ali, nemojmo biti na kraj srca, progovara “opozicija“, ako je baš povučete za jezik. Eto, na primjer, samozvani i medijski reklamirani novi “predvodnik opozicije“, Miroslav Aleksić – u slobodno vrijeme solo harmonikaš kaže eksplicitno, kad ga već svi vuku za jezik da se u Srebrenici NIJE počinjen genocid, da je protiv ulaska Srbije u NATO pakt i da je Kosovo dio Srbije. Što bi se reklo – mali Vučić koji nije na vlasti, blago nama!

Pa je onda i ovako sklepanoj međunarodnoj zajednici i partnerima iz EU i USA Vučić nešto kao stabilokratska kamilica, koju će uporno njegovati i uzgajati, jer su ovi drugi, pazite sad, gori od Vučića.

Suštinski desniji su i radikalniji samo nemaju privilegiju da osedlaju konja vlasti.

I tu je sav prijepor današnje Srbije, koja kroz prizmu ruske agresije na Ukrajinu, kroz prizmu četničke litijaške kontrarevolucije u Crnoj Gori, kroz prizmu nepriznavanje samostalnog Kosova i negiranja genocida u BiH nepogrešivo i ujedinjeno stoji na pogrešnoj strani povijesti. Decenijama.

Pa je onda nekakva promjena vlasti, a bez nove ideološke agende zapravo antiagenda koji uključuje digitalnog Koštunicu 2.0. za Dan poslije.

Svijet je to nebitnosti, svijet efemernih ekologa koji beru bele lale dok se hiljadu kilometara istočnije dešava genocid ljudski i pomor ekološki, svijet je to manifestnih putinista i latentnih četnika. Svijet je to u kome nekakav harmonikaš pretenduje da bude novi Vučić na Vučićevim desnim idejama, svijet je to koji zdušno podržava litije Crkve Srbije u tuđem dvorištu, a popovi su malo bljak tek kad kandilom osmude obiteljski vračarski ručak.

Ukratko, svijet forme bez sadržaja ili sa sadržajem koji samo nadopunjuje postojeće zlo vlasti. Ispraznost u boljem slučaju ili esencija zla o konkretnijem.

A ona voda iz Dnjipra i dalje teče i plavi Ukrajinu.

Za to vrijeme, Srbija se kao vječna mlada koja nigdje ne ide opsesivno-kompulzivno češlja zagledana u sebe, slaveći svoje sve jednako iste demone prošlosti i sadašnjosti. Vlast i opozicija, ogledalo stvarnosti iza kojeg nema Alisinog čarobnog svijeta.

I ko zna do kad tako…

(Autonomija)

Tekst je deo projekta “Analiza antizapadnih narativa u Srbiji” koji sprovode Nezavisno društvo novinara Vojvodine i portal Autonomija. Projekat je podržala Ambasada SAD u Srbiji.