Krojači naše sadašnjosti i naše budućnosti, tj. naši “usrećitelji i naši “dušebrižnici”, kao da nisu svesni da građani bilo koje nacionalnosti, bilo koje verske, rasne i političke pripadnosti nisu „ni ovce  a,ni magarci“ (uz sve poštovanje prema pomenutim životinjama), a nisu ni podanici kako bi vlast verovatno htela, stigmatizujući kritičare i neistomišljenike po pitanju sadašnjosti i budućnosti.

Srbija se danas ubraja u red bolesnih društava.

Moralno, političko i socijalno-ekonomsko posrnuće počelo je javno da se manifestuje već ranih osamdesetih godina prošlog veka, sa Memorandumom SANU, sa Osmom sednicom Saveza komunista Srbije i dolaskom S.Miloševića na vlast, sa tzv. ”Jogurt revolucijom” i amandmanima na Ustav Socijalističke Republike Srbije a zatim i novim Ustavom Republike, čime je praktično izveden državni udar na ustavno uređenje tadašnje države SFRJ, zatim sa ratovima (u kojima Srbija “nije učestvovala” na prostorima BiH i Hrvatske), zatim sa ratom na Kosovu, pa “embargom”, tj. sankcijama uvedenim od strane SB UN i sa isključenjem države iz Ujedinjenih nacija.

Bez obzira na svu pamet, iskustvo i znanje za koje se hvali da poseduje, i ova vlast, kao i prethodna “prodemokratska” (2010-2012) – kao ni ona “crveno-crna koaliciona” do petooktobarskih događanja 1999. godine (u suštini, sa “određenim dodacima” – ista kao sadašnja, samo presvučenih dresova) nije savladala jednu od osnovnih lekcija politike da se vlast ne gubi zbog toga što je opozicija bolja/dobra već zbog toga što je svojim činjenjem i nečinjenjem, socijalno-ekonomskim i posrnućem pravne države, osionošću i bahaćenjem nad kritičarima i neistomišljenicima… izgubila poverenje građana (što se manifestuje na izborima ili na ulici na protestima)

A o opoziciji će se građani izjašnjavati tek onda kada bude u prilici da vrši vlast.

Dakle, nisu građani ni ovce a ni magarci kako ih vlast, kao i deo opozicije tretira. I ona, “svetovna”, vlast, kao i ona “duhovna”. Pa, često proizlazi da u svojoj  zanesenosti, svojim izjavama od istih traži slepu/nekritičnu poslušnost i podaništvo vođi/vođama. Događanja koja se ispoljavaju na ulici u poslednje vreme, kao bunt zbog stanja i podcenjivanja intelekta građana to samo potvrđuju. Sve jače i sve češće!

Starije generacije, koje zauzimaju sve veći postotak u ukupnoj populaciji, uprkos “podmićivanju” sa primanjima i sa dnevno-političkim manipulacijama kojima su izloženi bukvalno dnevno preko televizija sa nacionalnim frekvencijama i “zaluđivanjem” mlađih generacija šundom, nasiljem i netačnim informisanjem o događajima i stvarnosti, prošle/iskusile su ono što mlađi nisu i, shodno svom iskustvu, mogu bolje rasuđivati kako o sadšnjosti tako i o “zloj” prošlosti iz vremena zajedničke nam države SFRJ, kada Srbija kao Republika i građani srpske nacionalnosti navodno nije bila ravnopravna sa ostalim republikama/sadašnjim državama i, kao najbrojnija nacija u SFRJ sa drugim nacijama.

Bliža i dalja prošlost, kao i savremenost, ukazuju/govore da za jednu zemlju/državu i njene građane, kao i za jednu/bilo koju naciju (srpsku, hrvatsku, mađarsku, slovačku, nemačku…) nema veće nesreće od one kada se prvenstveno/najviše oslanja na snagu broja/brojnost nacije i sile moći proistekle iz toga, a manje na snagu pameti i razuma.

Prevashodnim “pumpanjem mišića” (na bazi osionosti i bahaćenja, bez jasnih odgovora građanima na prisutne probleme, izazove i budućnost) a ne “pumpanjem” pameti, znanja i odgovornosti za promašaje i zloupotrebe, uz jednakost pred zakonima za svakog pojedinca, ma koje političke opcije bio i ma koju političku ili drugu javnu funkciju vršio, svaka će se vlast vremenom, po jednom od zakona  dijalektike, tj. po “zakonu negacija-negacije”) urušiti potkopavanjem temelja na kojima počiva – gubljenjem poverenja. Događanja u zemlji to i danas/sada i  već više godina unazad, nedvosmisleno  potvrđuju.

Bilo bi lekovito za sve da oni koji nam kroje sadašnjost/koji vrše vlast  ne odugovlače sa prihvatanjem zahteva građana upućenih sa protesta koji su utemeljeni na ustavno-pravnom poretku zemlje i na već u dužem periodu evidentnim zloupotrebama. Ma koliko to “bolno” po vlast bilo. Nije dobro na opravdane zahteve odgovarati sa “ne dam” ili npr. ”neće da može”… Iz snova se treba spustiti na zemlju, u stvarnost. Kupovinom vremena i odugovlačenjem raste cena za vraćanje na normalni/potreban kolosek. Korist od toga ne može imati niko! Sem pojedinaca iz vlasti ili bliskih njoj.

autor je diplomirani ekonomista

(Autonomija)