Prošlo je godinu dana od početka rata u Ukrajini.

Rusima se ponavlja Avganistan, iako su u ovih godinu dana izgubili gotovo deset puta više vojnika nego u svih deset godina avganistanske „avanture“ koja je dobrim dijelom kumovala propasti komunizma i SSSR-a. Dugogodišnji ruski vladar Vladimir Putin igra se opstankom i budućnošću Rusije kao nekada car Nikolaj II. i partijski bos Leonid Brežnjev. Što je Putin htio napadom na Ukrajinu? Što želi?

U ranu zoru prohladnog četvrtka 24. februara 2022. godine, nakon višemjesečnog iščekivanja, pokrenuo je tenkove na Ukrajinu, suverenu susjednu državu kojoj je Rusija, nakon što se ova odrekla nuklearnog potencijala koji je naslijedila od SSSR-a, dala sigurnosna jamstva.

Putinov ratni zvjezdani trenutak nije bio tada, nego sedmicu prije nego što se upustio u opasnu agresiju koja bi na kraju mogla najviše stajati, kako to biva, napadača. Naime, CIA je objavila da će Rusi napasti 16. februara.

„Ratovi u Evropi rijetko počinju u srijedu“, sprdali su se u Kremlju tom informacijom američke tajne službe, a putinofili diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj, bili su u ekstazi.

Bila je to u ovih tragičnih i krvavih godinu dana jedina njegova i njihova pobjeda. Putin je govorio „rata neće biti“. Čak i kada je dva dana prije napada priznao nezavisnost paradržavnih proruskih tvorevina Donjeck i Lugansk, govorio je da „to ne znači objavu rata“ i „da Rusija nikada nikome ništa ne nameće silom“. No, to je bio huliganski manevar prije nego što je udario ispod pojasa.

Ratni zov bio je jači od njega, postao je središnja tema njegova političko-povijesnog narativa, kao nešto što je mislio da zna. Svoju 22-godišnju vladavinu počeo je ratnim i beskrupuloznim slamanjem čečenskog separatizma. Sjetimo se i Gruzije, pa okupacije i aneksije Krima, intervencije u Siriji. Konačno, okupaciju Ukrajine planirao je, kako se sada zna, jako dugo i studiozno dok je sjedio izoliran, okružen rijetkim podanicima, kvazipovijesnim udžbenicima i radovima velikoruskih profašističkih ideologa poput Ivana Iljina, Konstantina Leontjeva i Aleksandra Dugina u svom bunkeru u Podmoskovlju tokom pandemije korone.

Ukrajinci ga zato zovu „bunkerni deda“. Naime, nakon tog javnog „ponižavanja“ i ismijavanja Zapada mislio je da će ih, na kraju balade, trijumfalno zakucati brzom pacifikacijom i okupacijom Ukrajine. Bio je uvjeren da će njegov podmukli osvajački plan završiti u tri dana te da će njegovi tenkovi, prije nego što se bilo ko snađe, izbiti na granice Poljske, odnosno EU, a onda će se on ne samo naslađivati, nego i nametati svoje uslove. No, nije računao na jedno – da se Ukrajinci neće tako lako dati, da će se usuditi suprotstaviti.

Neki kažu da je Putin navodno već imao u džepu spreman govor koji je trebalo da održi u „oslobođenom“ Kijevu. Poznati engleski politolog i publicist Mark Galeoti uvjeren je kako je Putin bio siguran da će Ukrajinci dočekivati ruske tenkove s cvijećem ili barem biti zadovoljni da dolaze „srediti stvari“.

Putin je dugo planirao napad na Ukrajinu. Nekoliko mjeseci prije napisao je esej u kojem je poricao zasebni kulturološko-etnički ukrajinski identitet, Ukrajinu je smatrao „povijesnom ruskom zemljom“, a dogodilo se i nekoliko važnih globalnih događaja koji su ga potaknuli na invaziju.

Samo mjesec dana prije agresije u susjednom su se Kazahstanu dogodili opasni antirežimski nemiri. Putin je još od ukrajinskog Majdana u strahu da se njemu ne dogode antirežimski protesti pod zidinama Kremlja, pa je u Rusiji osnovana udruga njemu lojalnih i podobnih sljedbenika Antimajdan, iako se ništa slično Majdanu u Rusiji nije naslućivalo. Riješio se građanske i demokratske opozicije – recimo, pokušali su likvidirati Alekseja Navaljnog, a kada nisu uspjeli, „smjestili“ su ga na dugogodišnju robiju – a mediji, pogotovo elektronski, bili su u potpunoj službi Kremlja.

Antivladine proteste u Kazahstanu slomili su ruski padobranci koje je Putin poslao na ispomoć tamošnjem predsjedniku Kasim-Žomartu Tokajevu. I to je doista trajalo nekoliko dana te mu dodatno dalo hrabrost i uvjerilo ga da isto može i s Ukrajinom. Osim toga, nekoliko mjeseci prije SAD i NATO su se, prema njegovu mišljenju sramotno podvijenog repa, povukli iz Avganistana. Putin i njegovo okruženje to su protumačili američkom slabošću i porazom te zaključili da se oni neće, niti imaju snage petljati u njegove ukrajinske planove. Osvajanje Ukrajine trebalo je biti, prema njegovu mišljenju, završna faza „vraćanja Rusije na globalnu scenu“ ili, kako tamošnji propagandisti vole reći, „podizanje Rusije s koljena“, a moglo bi završiti vrlo bolnim padom na koljena. Ukrajina je trebalo da od njega stvori neupitnog heroja nacije, uz osigurano središnje mjesto u ruskom Panteonu, a nakon Ukrajine ko zna gdje bi mu bio kraj – „na obalama Atlantskog okeana“, kako su sladostrasno govorili njegovi glavni ratnohuškački trbuhozborci.

Nadalje, računao je na nejedinstvo EU. Bio je uvjeren da će se nakon Brexita EU urušiti te da počinje era „exita“ po principu domino-efekta. Režimski mediji i politolozi svirali su posmrtni marš ujedinjenoj Europi. U rukama je imao još jedan snažan argument – ovisnost Europe, pogotovo srednje i istočne, o ruskim energentima, poglavito plinu. Uz to, njemačko-ruski projekt Sjeverni tok 2, vrijedan 11 milijardi dolara, bio je gotov i pred eksploatacijom.

Putin je bio siguran da ga Nijemci neće prekrižiti. Konačno, činilo se da bi moglo biti tako. Ruski mediji i kremaljska elita naslađivali su se da će se Evropa smrzavati ove zime ako odustane od ruskog plina, da će im industrija kolabirati, da na pumpama neće biti benzina te da će se stanovnici pobuniti u bojazni da će im radijatori biti hladni, automobili nepokretni, a radna mjesta upitna. Bio je uvjeren da će se razmaženi Evropljani prestrašiti i njegovih ratnih hordi i izbijanja Trećeg svjetskog rata, a pogotovo pasti na prijetnje mogućim nuklearnim sukobom. Polazeći od te premise, u Kremlju su pretpostavljali da zbog svega toga Evropa neće mrdnuti prstom u sebičnom strahu za vlastiti komoditet.

Međutim, suprotno kremaljskim proračunima, Evropa ne samo da se nije smrznula ove zime, nego se uspješno izvukla iz ovisnosti o ruskim energentima te će tri puta razmisliti o kupnji ruskih energenata i kada se jednog lijepog dana normaliziraju odnosi s Moskvom i nekom drugom vlašću.

Osim što nije osvojio Ukrajinu, bez obzira na to što je proglasio aneksiju 20 procenata njezina teritorija, postigao je da su i dvije tradicionalno neutralne zemlje – Finska i Švedska – zbog njegove agresivne politike odlučile ući u NATO. Tako Rusija ne samo da nije odgurnula NATO od svoga dvorišta, nego je dobila još 1300 kilometara nove granice s NATO-om, a Baltičko more pretvorilo se, kao i Jadransko, u „NATO-ovsko jezero“.

Ukrajina i Moldavija, koje smatra svojim posjedom, upravo zbog agresije su preko reda dobile kandidatski status za članstvo u EU, čime su definitivno najavile izlazak iz ruske sfere. Putin je bio uvjeren da će mu Kina biti saveznik i partner, i to ne samo u podršci ratu i njegovoj antizapadnoj agendi, te da će mu pomoći premostiti zapadne sankcije i da će zajednički raditi na stvaranju „novog svjetskog poretka“. Kina mu nije okrenula leđa, ali nije ni potpuno saveznički stala uz njega. Gledaju svoj interes kako bi Moskvu vezali uz Peking. Moskva stalno insistira da su saveznici, ali Kina taj termin oprezno ne rabi. Osim toga, na području koje su Rusi smatrali svojim lenom ulijeću im drugi – na Kavkaz Turci i Francuzi, a u Srednju Aziju Kinezi (a ni Turci nisu daleko), pa se čak uvriježilo da se taj dio postsovjetskog prostora sve češće naziva „malom Kinom“. A Rusija bi mogla postati, prema sasvim realnom scenariju, tek „sirovinska baza Kine“ ili njezin „mali od kužine“. Neki i u Moskvi skloni su reći da se dio režimske elite s tim i pomirio.

Kako smatra Galeoti, Putinov je problem u tome što NATO ne smatra političko-ekonomskim, nego samo vojnim savezom i kaže da ne vjeruje u snagu i djelovanje EU. „Za njega EU nije integracija evropskih država, nego tek arena u kojoj se jake države poput Njemačke, Francuske i prije toga Velike Britanije bore za uticaj i resurse onih manjih i slabijih. EU mu nije ništa drugo nego poluga za ostvarivanje uticaja velikih.“ No, nije na odmet prisjetiti se kako je 2000. godine govorio da „ne isključuje mogućnost ulaska Rusije u NATO, a 2007. kada je u rodnom Sankt Peterburgu ugostio samit G8, slavodobitno je premijerima i predsjednicima najmoćnijih država rekao, nazdravljajući šampanjcem, da je „Rusija napravila evropski izbor“.

I američki predsjednik Bil Klinton svojevremeno je za njega izjavio da je „pametan i promišljen“ te da će ga „demokratija dodatno formirati i omekšati“. No, Putin nije vjerovao u demokratiju, pogotovo kada je uvidio da je ona varljiva i da se na izborima može izgubiti vlast. Tada je izgubio i interes za demokratiju. Osmislili su tzv. suverenu demokratiju i neliberalnu državu. Uskoro je prihvatio narative svog ideologa Vladislava Surkova o „Rusiji kao zasebnoj civilizaciji i kontinentu“, pa i to da ojačana Rusija može postati „alternativa SAD-u“.

No, Vladimir Putin i dalje uživa određenu podršku evropskih ultradesnih i ultralijevih pobornika. Ove prve može se još nekako i razumjeti. Naime, Putinov je režim radikalno desno neokonzervativan i autoritaran na rubu diktature, možda najsličniji osavremenjenom frankizmu, pa je stoga apsurdno da ga podržavaju radikalni i manje radikalni ljevičari. I dok je SSSR bio „crveni Vatikan“, današnja Putinova Rusija postala je „klerokonzervativna svjetiljka“ za privlačenje „crnog leptira“.

Ljevičari se, pak, lijepe na priče o doprinosu Crvene armije u lomljenju kičme nacizmu, ali to su, kako vidimo, već daleki, izraubovani i neuvjerljivi tempi passati. Rusija, smatra Mark Galeoti, nije u mogućnosti ponuditi tehnološke novitete, ekonomski razvoj i demokratske vrijednosti, odnosno nema „društveno-ekonomske mišiće“ da tako privuče druge zemlje u svoju orbitu, nego ih može zauzdati samo sirovom silom. Jedino što bi mogao ponuditi, osim sile, eventualno su jeftini plin i nafta, ali zauzvrat je tražio od njih sve, pa i više od toga. Počeo se bojati Zapada jer se NATO približavao njegovim granicama. Putin je to nazivao „proširenjem“ i ugrožavanjem Rusije, a uopšte nije mogao shvatiti da su postsovjetske zemlje sada nezavisne države koje same biraju svoje strateške ciljeve te da to nije „širenje“, nego suverena odluka tih nacija i država, a on njima nije ništa mogao ponuditi.

Na isti način SSSR nakon Drugoga svjetskog rata nije mogao istočnoj Evropi ponuditi ništa slično Maršalovu planu, ali je zato načičkao mnogo spomenika „ruskom vojniku osloboditelju“ kao zamjenu za ekonomski i društveni prosperitet. Rusija je navikla živjeti sa zaštitnom „tampon-zonom“ prema Zapadu, a Ukrajina i Bjelorusija su u tim zamislima kremaljskih ideologa trebale biti zaštita od zapadnjačkih uticaja.

Nadalje, pomislio je da se EU nije previše uzbuđivala kada je 2008. godine napao Gruziju i smatrao je da se nije previše bunila nakon aneksije Krima 2014. koja je već tada najavila ovo što se događa danas. Bila je to, naravno, pogreška Brisela i Vašingtona, koja je Putinu samo dala poticaj za daljnje imperijalno-kolonijalne težnje. Jer, Putin je zapeo u 19. ili na početku 20. stoljeća kao političar retrogradnih ideja – teritorij je sve i manji nam se moraju podčiniti, u obnovi nekog bastarda između Ruskog Carstva i SSSR-a. Upravo zato je kao jedan od glavnih razloga za rat osmislio denacifikaciju Ukrajine, pokušavajući ovaj rat predstaviti nastavkom Drugoga svjetskog rata i borbe protiv, kako kaže, probuđenog fašizma (neki njegovi trbuhozborci najavljivali su da će nakon Ukrajine Rusija denacifikovati i Evropu), a zapravo je pobrkao lončiće – on je agresor i stvar je suprotna. Vice versa.

Mnogi analitičari smatraju njegov napad na Ukrajinu posljednjim kolonijalnim ratom u povijesti. Konačno, on je na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji 2008. godine jasno to poručio, zatraživši za Rusiju pravo na poziciju velesile i svoj neometani politički uticaj na globalnoj sceni, a onda je to još potvrdio izjavom da je „raspad SSSR-a najveća katastrofa u ruskoj povijesti“ te da su Rusi, Ukrajinci i Bjelorusi jedan narod na ruskom povijesnom području. Kada nije uspio ostvariti ono što je zamislio, Putinova propagandistička ratnohuškačka mašinerija opravdavala je svoje neuspjehe time da zapravo ne ratuju s Ukrajinom, nego da je to rat NATO-a protiv Rusije, a zapravo je to rat Rusije protiv Evrope i vlastite pripadnosti evropskim korijenima i kulturi. Žele ga predstaviti kao rat Amerike do „posljednjeg Ukrajinca“, ali se može predstaviti i kao Putinov rat „do posljednjeg Burjata“, malog naroda s obala Bajkalskog jezera čiji su pripadnici poslani da se bore za sulude Putinove ideje.

Putin je, zasad, potpuno otvorenom represijom ugušio svaki antiratni otpor u Rusiji. Drastične zatvorske kazne i za najblaži iskaz protivljenja ratu, Ministarstvo pravosuđa je mnoge javne osobe proglasilo stranim agentima, izdajnicima i nepoželjnim osobama te ih potpuno isključilo iz javnog i društvenog života, a više od milion Rusa napustilo je zemlju u strahu od mobilizacije ili zbog neslaganja s ratnom politikom.

Kako god rat završio, Rusija je, a to smo pisali već prvih dana napada, u prvom redu moralni gubitnik dok će dugoročno izgubiti poziciju zbog koje je rat i pokrenut – globalne velesile. Rusija to više nije. A nije niti bila. Utvarali su da jest, ali nije bila više od regionalne sile, i to samo zbog svojih nuklearnih raketa te golemih zaliha nafte i plina. No, Putin se prešao. Rusija sve više ostaje u bezvazdušnom prostoru, s malo saveznika i sve manje može parirati uticajnim i jakim državama. Ostala je na kolebljivoj Mađarskoj Viktora Orbána te nešto privrženijoj Srbiji i Dodikovoj Republici Srpskoj, ali njihovi su uticaji ipak preslabi, ali i podložni promjeni, da bi se na njih mogli osloniti, osim možda da u nekom trenutku odigraju ulogu regionalnog remetilačkog faktora. Nedavno je agencija Reuters iz svojih dobro obaviještenih izvora unutar Kremlja objavila da Putin vjeruje u pobjedu u Ukrajini, ali njegovo okruženje sve je manje uvjereno u to, pa i oni koji na riječima prijete nuklearnim armagedonom ili da će od Ukrajine ostati samo spržena zemlja, a onda „nema zaustavljanja“.

Osim što gubi globalni uticaj, Rusija bi se produženjem rata, velikim gubicima i snažnijim sankcijama mogla (vrlo) brzo suočiti s jačanjem raznih tinjajućih separatističkih tendencija na svom teritoriju. Sjetimo se Čečenije i Tatarstana.

Osim toga, Putin postaje sve paranoičniji. Izvori iz Kremlja govore da se pribojava puča. S podređenima komunicira uglavnom online, a ako nekoga i primi, taj mora proći najmanje desetodnevnu izolaciju i stalne preglede kako ne bi zarazio velikog vođu. Sve se češće govori o tome da ima nekoliko dvojnika, što ne bi bilo čudno jer su tome pribjegavali mnogi državnici, pogotovo oni autoritarni. Poznato je da je uz njega uvijek velik broj tjelohranitelja, pa i tim koji skuplja njegov urin i izmet kako ne bi došao u ruke nepoželjnima, koji ionako stalno spekuliraju o njegovim mogućim bolestima. Osim automobila koji bi mogao izdržati i manji nuklearni napad, za njega je napravljen i blindirani raskošni voz. I sve rjeđe putuje avionom. Uzgred, recimo da je Staljin samo jednom letio avionom, u Teheran na konferenciju sa saveznicima.

Rat je ušao u drugu godinu. Koliko će trajati, teško je procijeniti. Vojni analitičari smatraju da ćemo sigurno obilježiti i drugu godišnjicu. A što će biti s Ukrajinom, Rusijom i Putinom? U martu 2024. godine u Rusiji će se održati predsjednički izbori, a Putina već svi vide u njegovu petom mandatu.

(Antena M/Jutarnji.hr)