Dvadeset sedmog ožujka 2015. godine četvorica migranata izgorjela su u podrumu policijske stanice na Bajakovu, na granici Hrvatske i Srbije: trojica su umrla, jedan preživio, s teškim i doživotnim ožiljcima od opekotina. Nepunih osam godina kasnije, 17.  siječnja 2023, Europski sud za ljudska prava potvrdio je kako je Hrvatska prekršila pravo na život ta četiri mladića. Hrvatska vlast o toj tragediji šuti, kako prije, tako i poslije presude ESLJP-a.

Toga dana prije osam godina, oko 2:45 ujutro, hrvatski policajci zaustavili su kamion i u njemu pronašli Marokanca Abdeljalila Daraiboua i još troje izbjeglica, koji su u Hrvatsku ušli ilegalno. Uhićeni su i odvedeni u najbližu policijsku stanicu, na Bajakovo, gdje je svoj četvorici određeno protjerivanje. U Srbiju, iz koje su ušli u Hrvatsku, trebali su biti vraćeni sljedećeg dana, a dotad čekati u pritvoru policijske stanice na Bajakovu, u sobi tri sa tri četvorna metra, bez vode i WC-a.

Opekotine na podlakticama, potkoljenicama…

U presudi ESLJP-a rekonstruiraju se događaji, pa navodi verzija hrvatske vlade: oko 8:26 navečer pritvorenici su navodno postavili plahte preko rešetaka pritvora kako bi onemogućili video nadzor te poderali madrace, iz njih izvadili spužvu te je zapalili. To je uzrokovalo požar, koji se proširio podrumom i izazvao nestanak struje u cijeloj zgradi policijske stanice. Šest minuta kasnije oglasio se protupožarni alarm i osmorica policajaca pohitali su spasiti pritvorenike. Kasno: jedan je umro još u stanici, druga dvojica u bolnici. Abdeljalil je preživio: iz zagrebačke bolnice otpušten je nakon tri operacije i liječenja na respiratoru, tri mjeseca kasnije, u lipnju 2015. godine, s “vidljivim opekotinama podlaktica, ruku, potkoljenica i stopala”.

Presuda ESLJP-a po tužbi koje su podnijeli Abdeljalilovi hrvatski odvjetnici ustanovila je “iznimno teško kršenje jednog od najosnovnijih ljudskih prava: prava na život, i to u punom opsegu”, ustvrdio je, tumačeći presudu, Centar za mirovne studije, nevladina organizacija za ljudska prava iz Zagreba, jedna od rijetkih u Hrvatskoj koje pomažu izbjeglicama, i uz čiju je pomoć Abdeljalil Daraibou pokrenuo postupak pred ESLJP-om. “Radi se o životima za koje je potvrđeno da ne bi bili izgubljeni da su hrvatske vlasti postupale u skladu sa zakonom i da su poštivale ljudska prava. Radi se o ljudima koji bi danas bili živi i o Abdeljalilu koji bi danas bio zdrav mlad čovjek da su hrvatske vlasti zaštitile njihove živote i sigurnost”, napisao je CMS u izjavi.

Usprkos tome, hrvatski “premijer Andrej Plenković i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović na ovu izrazito važnu presudu protiv Hrvatske već se dva tjedna nisu oglasili ni očitovali”. Ništa neočekivano: hrvatska Vlada “još uvijek, ni nakon dvije presude ESLJP-a, tisuća svjedočanstava, dokumentacije, izvještaja, snimki i fotografija ne priznaje da postoji sustavan problem, kada je to već jasno i vrapcima na grani”, izjavila je na konferenciji za novinare u utorak u Zagrebu  pravnica CMS-a Antonia Pindulić.

Opstruiranje istrage smrti djeteta

“Dvije presude ESLJP-a” koje je spomenula Pindulić opisani je slučaj Abdeljalila Daraiboua, te prva, koju je ESLJP usvojio 18. studenoga 2021. glodine, da je Hrvatska odgovorna za smrt šestogodišnje afganistanske djevojčice Madine Hussiny 21. studenog 2017. godine na željezničkoj pruzi kod granice Hrvatske i Srbije nedaleko hrvatskog sela Tovarnika, kao i da su sve hrvatske nadležne instutucije, od policije do sudova, opstruirale istragu smrti tog djeteta. Madina Hussiny poginula je te noći pod kotačima vlaka nakon što su hrvatski policajci njezinu majku sa šestoro djece – najmlađe 11 mjeseci, rođeno na putu – i jednog muškarca odveli do željezničke pruge nedaleko Tovarnika i naredili im da hodaju put istoka, prema Srbiji, odbivši prije toga majčinu molbu da im bar dopuste prespavati na toplom. Hrvatska je, prema toj prvoj presudi, prekršila prava na život, zabranu mučenja i nečovječnog postupanja, zabranu kolektivnog protjerivanja, pravo na sigurnost, slobodu te pravo na pojedinačni zahtjev za međunarodnom zaštitom obitelji Hussiny.

Sada, u slučaju Daraibou, ESLJP je utvrdio dodatnu odgovornost hrvatskih institucija, u tragediji koja se dogodila dvije i pol godine prije nego što je poginula šestogodišnja djevojčica Madina. Presudom u “slučaju Daraibou” utvrđeno je da su hrvatske vlasti propustile provesti odredbe domaćeg prava koje jamče poštovanje prava na život, a posebice nisu uspjeli osigurati prevenciju sličnih opasnih situacija u budućnosti. “Za zaštitu života osoba odgovorna je država koja ih je smjestila u prostorije bez uporabne dozvole, evakuacijskog plana te bez poštivanja mjera o zaštiti od požara”, pojasnila je Abdeljalilova odvjetnica Lidija Horvat.

“Sud je i ukazao na sustavni propust Republike Hrvatske u ovom slučaju te postavio i viši standard. Sukladno zaključku suda, čak i kada državne vlasti nisu znale niti mogle posumnjati u specifičan slijed događaja, obveza zaštite zdravlja i dobrobiti pojedinca koji se nalazi pod detencijom države, jasno upućuje na obvezu države da zaštiti živote uhićenih i pritvorenih”, dodala je odvjetnica.

Deseci poginulih na ‘balkanskoj ruti’

Presuda, sa žaljenjem su konstatirali aktivisti CMS-a, “ne može vratiti izgubljene živote ni zdravlje, no može dovesti do promjena u sustavu koje će osigurati da se ovo više nikome i nikada ne dogodi”. No, hoće li se sustav uistinu promijeniti? “To ovisi o tome hoće li hrvatska vlada preuzeti odgovornost i prestati okretati glavu od presuda o teškim kršenjima ljudskih prava.” Pa, hoće li? Za pokušaj odgovora možda može poslužiti potresna statistika o “umrlim, nestalim i zatočenim” migrantima i izbjeglicama na Balkanu na aktivističkoj internetskoj stranici, koja prikuplja informacije o “često zanemarenim gubicima” kao posljedici “ograničenja kretanja i drugih vrsta nasilja koji uništavaju dostojanstvo i integritet ljudi, te ozbiljno štete našim obiteljima, zajednicama i društvima”.

Prema podacima te arhive, koja navodi vrijeme, mjesto i uzrok smrti te ostale informacije ako su dostupne, ali redovito i izvore prikupljenih podataka, u Hrvatskoj je prošle godine poginulo, najčešće utapanjem, desetoro izbjeglica. Od 49 ljudi poginulih prošle godine na “balkanskoj ruti”, koje je zabilježila stranica 4dtrail, najviše ih je poginulo u Bosni i Hercegovini i Srbiji, ali ima slučajeva, osim Hrvatske, zabilježenih i u Sjevernoj Makedoniji, Bugarskoj, Mađarskoj, Sloveniji i Austriji. Podaci o tim nesrećama, kako se može pročitati, prikupljeni su ponajviše iz medija, ali neke su objavile nevladine organizacije, pa i obitelji koje su objavile da su njihovi članovi nestali.

Te nesreće, osim što ih mediji registriraju u formi kratke vijesti, nisu tema nijedne relevantne rasprave u političkom i društvenom životu regije. U Hrvatskoj, čak štoviše: ulazak zemlje u Schengen 1. siječnja ove godine poslužio je tome da Vlada dobije pohvale iz Europske unije te da se i sama pohvali vlastitom učinkovitošću na granicama, kao i odlučnošću da vanjsku granicu Unije – dakle, onu na kojoj izbjeglice najviše ginu, prema Srbiji i Bosni i Hercegovini – čuva onoliko strogo koliko Unija to bude od nje tražila.

Cijena su doslovno ljudski životi

Ovako je to, uoči ulaska Hrvatske u Schengen, formulirao hrvatski ministar unutarnjih poslova Davor Božinović: “Jednostavno nije isto biti država na vanjskoj granici [Europske unije] i država poput Nizozemske i Njemačke koje su okružene državama Schengena. Postoje države koje nemaju graničnu policiju, jer im ne treba. Mi smo tu gdje jesmo i bit će tako dok se naše istočno susjedstvo ne pridruži Uniji. Kad će to biti, nitko ne zna. Naš policajac mora svaki dan provoditi naše i europske zakone koji kažu da se mora štititi granicu i spriječiti ilegalne ulaske u državu.”

Cijena tog “provođenja zakona”, međutim, doslovno su ljudski životi. Desetoro mrtvih u prošloj godini; 16 u pretprošloj godini samo u Hrvatskoj, a da to nije nikakva ozbiljna tema ni za medije, ni za društvo, ni za politiku – to je trenutačni odgovor na pitanje: Hoće li hrvatska vlada preuzeti odgovornost i prestati okretati glavu od presuda o teškim kršenjima ljudskih prava? Kako sada svoje stvari – nije. I neće.

(AJB, foto: Pixabay)