“Zagreb je doista nepokoreni grad.” Tu rečenicu, koju je 22. lipnja, na hrvatski državni praznik Dan antifašističke borbe, gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević izrekao pred više stotina okupljenih pred paviljonom Ivana Meštrovića na Trgu žrtava fašizma, mogli bismo shvatiti i kao klimaks događaja koji sugeriraju kako se Hrvatska, nakon desetljeća dominacije proustaškog povijesnog revizionizma i negacionizma, možda ipak vraća svojim izvornim antifašističkim korijenima i tradiciji partizanske borbe protiv nacističkih okupatora i njihovih ustaških sluga.

“Nova vlast u Zagrebu ne samo da se ne srami, nego se ponosi antifašističkom borbom, a to bi trebao i cijeli hrvatski narod”, kazao je Tomašević, burno pozdravljen od građana Zagreba, ponajviše mladih, govoreći na proslavi Dana antifašističke borbe, koju su na Trgu žrtava fašizma, pod pokroviteljstvom grada Zagreba, organizirale Antifašistička liga i udruga Veterana Domovinskog rata antifašista Vedra iz Splita. Bio je to lijep, veseo i važan skup, koji je protekao bez ijednog incidenta. Prvi put poslije više do tri desetljeća, u središtu Zagreba čule su se partizanske pjesme, koje je izvodio orkestar javnog poduzeća Zagrebački električni tramvaj (ZET), tvrtke koja je u Drugom svjetskom ratu dala mnoge partizane, a Oj, Mosore, Mosore i Kozaro, ne treba ti kiše iz sveg je grla pjevao zbor Srpskog kulturnog društva Prosvjeta.

Ali ključni događaj večeri bio je koncert splitskog TBF-a, kultnog splitskog hip hop banda The Beat Fleet, koji je partizansku atmosferu sjajno, uz ples i inteligentne stihove, kontekstualizirao u kontekst suvremenog svijeta, kojemu antifašizam treba ništa manje nego prije osamdeset godina. Na proslavu su došli su mnogi veleposlanici, među kojima i veleposlanik Izraela Ilan Mor, bivši hrvatski predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, te posljednji jugoslavenski ministar vanjskih poslova Budimir Lončar, koji je s pozornice posebno pozdravljen, kao jedan od rijetkih preživjelih partizana.

Ali oni koji duže pamte, sjećaju se kako nije uvijek bilo tako na Trgu žrtava fašizma. Štoviše: deset godina, od 1991. do 2000, trebalo se itekako boriti da taj trg uopće vrati to ime, jer mu je 1990. vlast Franje Tuđmana, po njegovoj osobnoj naredbi, ime promijenila u Trg hrvatskih velikana. “Hrvatskih velikana”!? Simbolički, bila je to više nego jasna poruka: na tom trgu, naime, bilo je središte ustaško-nacističkog represivnog aparata za Zagreb, sa sjedištem Gestapoa i Ustaške nadzorne službe u zgradama odmah preko puta Meštrovićeva paviljona, u podrumima kojih su bili zloglasni zatvori-mučilišta, mjesta pogibije mnogih mladih SKOJ-evki i SKOJ-evaca i zagrebačkih protivnika ustaškog režima.

U izraz prosvjeda, aktivist za ljudska prava Zoran Pusić pokrenuo je 1991. Inicijativu za povrat imena Trgu žrtava fašizma, koja je svake godine, 9. svibnja, na Trgu priređivala skupove, zahtijevajući povrat izvornog imena. Prosvjednici, kojih je tih godina bilo prilično malo, redovito su bili izvrgnuti porugama proustaških protuprosvjednika, a nekoliko puta i otvorenom nasilju proustaških provokatora. Ali, na kraju su ipak uspjeli: nakon što je Tuđman u prosincu 1999. umro, a HDZ u siječnju 2000. izgubio vlast, nove su vlasti Trgu žrtava fašizma vratile ime koje i zaslužuje.

Spoznaja razlike između ustaša i partizana

U srijedu, pokretač i organizator tih prosvjeda Zoran Pusić, današnji predsjednik Antifašističke lige i suorganizator proslave Dana antifašističke borbe, dobio je satisfakciju u obliku zahvale koju mu je s pozornice uputio osobno gradonačelnik Zagreba Tomislav Tomašević: “Hvala Antifašističkoj ligi koja se godinama borila da ovaj trg nosi ime Trga žrtava fašizma. Na ovom je mjestu bilo sjedište represivnog aparata tvorevine koja je ubijala vlastite sugrađane samo zato što su bili drugačije nacije i vjere, ili zato što su drugačije mislili. Ne ponovilo se nikad više”, kazao je gradonačelnik.

Neprijeporan, upravo trijumfalan uspjeh zagrebačkog obilježavanja Dana antifašističke borbe mogao bi, pritom, ukazivati i na širi trend postupnog civilizacijskog izlječenja Hrvatske. Proteklih tjedana, naime, dogodilo se više znakovitih, ne samo simboličkih događaja, koji signaliziraju da hrvatsko društvo možda polako spoznaje istinsku razliku ustaša i partizana, te da se počinje vraćati vrijednostim autentičnog antifašizma. Najviše takvih događaja dogodilo se u Zagrebu, ali – što je možda i važnije – ni u manjim mjestima nisu zanemarivi.

Jedan je od njih svakako i državna proslava Dana antifašističke borbe, na kojoj je u srijedu govorio i predsjednik Republike Zoran Milanović. Ta se svečanost tradicionalno održava u šumi Brezovica kod Siska, oko sat vremena vožnje od Zagreba, u kojoj je 22. lipnja 1941. osnovana prva partizanska jedinica u nekadašnjoj Jugoslaviji, jedna od prvih u ovome dijelu Europe. U svom govoru na svečanosti u srijedu, Zoran Milanović reafirmirao je vrijednosti antifašizma, rekavši kako njegove tekovine u hrvatskom narodu ne mogu biti iskorijenjene.

No od verbalnih deklaracija svakako su važnije građanske inicijative. Jedna od najzanimljivijih, a možda i najvažnijih, jest vijest da se ustaštva počinju odricati čak i oni koje se smatralo najzagriženijim ustašama današnjice: u ponedjeljak, 20. lipnja, splitski dnevnik Slobodna Dalmacija objavio je kako se dio ratnih veterana jedinice Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), koja nosi ime ustaškog zločinca Rafaela Bobana i svake godine obilježava 10. travnja, dan osnutka Nezavisne države Hrvatske, ogradio od ustaštva.

“Moji suborci i prijatelji nisu se izjednačavali s 10. travnjem 1941. Puno je nevine krvi palo i hrabrih i poštenih ljudi poginulo da bi se danas to zloupotrebljavalo u nečije privatne svrhe. Javno želim reći da se decidirano odričemo 10. travnja. To je dokazano bio zločin i to nas ne zanima, s tim nemamo veze”, izjavio je za Slobodnu Dalmaciju jedan od osnivača te jedinice, bojnik Jurica Jukić, koji osniva novu udrugu veterana i tvrdi da njihova jedinica “nikada nije nosila ime Rafaela Bobana”.

Nešto južnije od Splita, u Gradcu, priobalnom mjestu na makarskom primorju u kojemu je 1992. pod okriljem noći srušen Spomenik slobodi glasovitog Antuna Augustinčića, mještani, većinom mladi, ovih su dana sami pokrenuli akciju prikupljanja novca za obnovu spomenika, brončanog partizana koji već trideset godina leži pored postamenta, razbijen, ponižen i prezren. Poslije Piska, mjestašca između Omiša i Makarske, Gradac će tako biti drugi gradić na makarskom primorju koji sam obnavlja spomenik svojim partizanima.

Naličje oporavka hrvatskog antifašizma

No Zagreb, u dosadašnjem mandatu zeleno-lijevog gradonačelnika Tomislava Tomaševića, najdalje je odmakao u obnovi i rehabilitaciji antifašističkog nasljeđa. Prije dva mjeseca, u travnju, u povodu 77. obljetnice proboja preživjelih logoraša iz ustaškog logora Jasenovac, u samome središtu Zagreba, kod Glavnog kolodvora, s kojega su zagrebački Židovi odvođeni u smrt, svečano je otkriven monumentalni Spomenik žrtvama holokausta i ustaškog režima, dojmljiv simbol svijesti Zagrepčana o pogubnosti nacističke i ustaške ideologije.

Na proslavi u srijedu, gradonačelnik Tomašević najavio je kako će taj spomenik u sljedećim mjesecima biti obogaćen i dodatnim sadržajima, koji će podsjećati na strašne zločine ustaša u NDH.

Također, u Spomen parku Dotrščina na rubu Zagreba, podignutom na mjestu ustaškoga stratišta iz doba NDH koje je od 1990. desetljećima stajalo zapušteno, izaslanstvo grada predvođeno gradonačelnikom Tomaševićem, u srijedu je odalo počast žrtvama tog najvećeg stratišta u suvremenoj povijesti Zagreba. Na glavnom ulazu u Spomen-park tom je prigodom postavljena i informativna ploča s podacima, a gradonačelnik je najavio da će Grad Zagreb najesen vratiti i spomen-ploču, koja je poslije 1990., zajedno s cijelim Spomen parkom, bila devastirana.

No sve te dobre vijesti nužno upozoravaju i na naličje oporavka hrvatskog antifašizma: na razmjere, naime, njegova uništavanja kroz sve protekle godine. Ne može se zaboraviti činjenica da je u Hrvatskoj devedesetih godina, za vladavine Franje Tuđmana, nekažnjeno, a često sustavno i planski, uništeno više od tri tisuće spomenika partizanskoj borbi, od kojih je obnovljeno zanemarivo malo. Svjesna dosadašnjih razmjera uništavanja nasljeđa antifašizma u Hrvatskoj, aktivistkinja za ljudska prava i voditeljica Centra za suočavanje s prošlošću Documenta Vesna Teršelič na proslavi u srijedu nije se propustila zabrinuto upitati “koliko si optimizma možemo dopustiti”?

Jer, pitala je Teršelič, “koliko će vremena trebati da 2017. preimenovani Trg Maršala Tita ponovo ponese ime zapovjednika narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda? Koliko će vremena, naših zahtjeva i okupljanja trebati da inicijativa predsjednika Koordinacije židovskih općina Ognjena Krausa za zabranu ustaškog pozdrava Za dom spremni dobije epilog u Hrvatskom saboru?”

‘U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu’

Teršelič je podsjetila i na činjenicu da židovske udruge, prosvjedujući zbog praktičke legalizacije ustaškog pozdrava, i danas odbijaju komemorirati žrtve ustaškog logora Jasenovac zajedno s predstavnicima državnih vlasti. Podsjetila je i na druge iskaze djelatnog revizionizma današnjih vlasti u Hrvatskoj, poput nedavnog izbacivanja povjesničara Ive Goldsteina i Nataše Mataušić iz hrvatske delegacije u Međunarodnom savezu za sjećanje na holokaust, ili odbijanja Hrvatske radiotelevizije da autoru iznimno popularne dokumentarne serije o NDH, povjesničaru Hrvoju Klasiću, producira novu seriju o partizanima, zbog čega je ugovor potpisao s Al Jazeerom Balkans.

No detalj koji naročito prodorno svjedoči o dubini i razmjerima otklona hrvatskog društva od njegove antifašističke tradicije, jest i podatak koji je iznenadio sve: da je na proslavi Dana antifašističke borbe odbio svirati čak i proslavljeni zagrebački rocker – Darko Rundek.

U sadašnjim se odnosima tako čini da lokalne lijevo-zelene vlasti, zajedno s progresivnim građanima, umornim od revizionističkih neistina, počinju stvarati snažan blok koji bi u Hrvatskoj, ako opstane i očvrsne, napokon mogao parirati ekstremističkim dijelovima državne vlasti koju vodi HDZ, stranka koja se očito ne želi riješiti vlastitog proustaškog nasljeđa devedesetih.

Najdojmljivije se taj savez građana i progresivnih vlasti očitovao na proslavi Dana antifašističke borbe na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu: osim što su na tom skupu izrečene nedvosmislene antifašističke poruke, snažno je obnovljeno i drugarstvo Zagreba i Splita, koje je posljednjih godina ozbiljno narušavala do krajnosti politizirana svađa Dinama i Hajduka te njihovih navijačkih plemena, Bad Blue Boysa i Torcide. Nasuprot toj svađi, koja truje društvenu atmosferu a znala je rezultirati čak i otvorenim nasiljem, u srijedu su na pozornici u Zagrebu Splićani iznimno toplo dočekani: bili su tu predstavnici splitske udruge Veterana Domovinskog rata antifašistaVedra, a među njima i general Hrvatske vojske Luka Džanko, proslavljeni zapovjednik iz Domovinskog rata.

Poslije njih, ništa manje srdačno, publika koja je prepunila plato pred znamenitim paviljonom Ivana Meštrovića, uz ples i pjesmu pozdravila je i kultni splitski TBF. A njihovim stihovima, u povodu slavlja antifašizma, uistinu ne treba dodatnog komentara: Kad su zavladali oni šta su pali s kruške / Božji ljudi su blagoslovili puške / Ovce slali u smrt za svoga Boga jedinoga / Za ludilo svoga ideologa / I kad zavlada mržnja razum nije lijek / I ludilo uvik promijeni tijek povijesti / Ispiše novu, krvavu stranu / U zemlji seljaka na brdovitom Balkanu…

(Al Jazeera, foto: Lupiga)