Prije točno sedamdeset godina, 24. ožujka 1952, NATO je dobio prvog generalnog tajnika. Bio je to sir Hastings Lionel Ismay, iskusni britanski diplomat i odlikovani general Britanske indijske armije, veteran Afganistana i Somalije, sam šef Churchillovog ratnog kabineta, jedan od samo trojice britanskih visokih funkcionera koji su na svojoj poziciji proveli cijeli Drugi svjetski rat – uz sekretara Vlade Edwarda Bridgesa i, jasno, Njegovo Veličanstvo kralja Georgea VI.

Istina, još u veljači te godine kao britanski izaslanik na Lisabonskoj konferenciji Saveza general Ismay se povjerio američkom generalu Alfredu Gruentheru da „prvi put vidi kako stvarno funkcionira NATO, i hvala bogu posljednji“, ali jedva mjesec dana kasnije sir Winston Churchill ipak ga je nagovorio da preuzme funkciju, uvjerivši ga da je imenovanje iskusnog ratnog generala na čelo NATO-a „snažna poruka SSSR-u“.

Poruku je general Ismay dobro shvatio. Kad je samo dvije godine kasnije članstvo u NATO-u zatražio i sam SSSR, generalni je tajnik zahtjev Moskve razumio valjda kao prvoaprilsku šalu – pismo je poslano 1. aprila 1954. – i glatko ga odbio, s obrazloženjem da bi to bilo „kao primiti lupeža u policiju“. Sir Hastings Ismay predstavio je tada koncept NATO-a kakav će se sljedećih desetljeća koristiti kao najkraći opis te alijanse: „The Russians out, the Americans in, and the Germans down.“

Tako je to, djeco, bilo nekad, kad NATO nije bio zajebancija, kad je to bila ozbiljna muška igra i kad je kvalifikacija za mjesto generalnog sekretara bila ovjerena medalja časti za sudjelovanje u nekoliko afričkih i azijskih ratova i bar jednom svjetskom, ne starija od sedam godina.

Sve je, međutim, krenulo nizbrdo već pet godina kasnije, kad je generala Ismaya zamijenio Paul-Henri Spaak iz čuvene belgijske familije Spaak, od oca pjesnika i majke feministkinje, tankoćutni socijalistički fićfirić koji je u Prvom svjetskom ratu bio taman koliko mu je trebalo da ga Nijemci zarobe u pokušaju bijega na slobodni teritorij, pa nakon rata otvorio advokatsku kancelariju, branio komuniste i igrao tenis za belgijsku Davis cup reprezentaciju, sve dok ga na koncu ćaća nije zaposlio kao premijera. Tri puta bio je Spaak premijer prije nego što je Belgijancima dosadilo pa ga poslali za generalnog tajnika NATO-a.

A bio je to samo početak. Spaaka je, recimo, naslijedio nizozemski šef diplomacije Dirk Stikker: u vrijeme Kubanske krize – dok je tamo na jugu prekaljeni partizanski maršal Josip Broz osnivao Pokret nesvrstanih – na čelu strašnog Sjevernoatlantskog saveza bio je klasični holandski liberal koji je cijeli Drugi svjetski rat proveo kao direktor Heinekena! Nakon kojega će sve do sedamdesetih glavni tajnik NATO-a – što dalje da vam pričam – biti Manlio Brosio, dakle Talijan.

Winston Churchill, Franklin Roosevelt, Konrad Adenauer i ostalo mrko muško društvo tih se sedamdesetih, kažu, vrtjelo u grobu kao na ringišpilu. „Bogami će jednog dana NATO voditi neki danski njonjo što će uzeti mamino prezime i boriti se za crkvene gej brakove“, našalio se Nijemac. „Haha, vala baš“, složio se Amerikanac. „Taman jedan od onih skandinavskih hipija što tamo puše travu i demonstriraju protiv vijetnamskog rata.“ „Jebeš mi sve“, uključio se na koncu i Churchill, „jednog dana na čelu NATO-a bit će žena.“

Sedam dana smijalo se muško društvo na ringišpilu. Žena na čelu NATO-a. Nema humora do engleskog humora.

Pedeset godina kasnije, nakon što je na čelu NATO-a naslijedio Andersa Fogha Rasmussena, danskog konzervativno-liberalnog premijera koji je dodao majčino prezime i borio se za pravo homoseksualaca na crkveno vjenčanje – danski konzervativci, što da vam pričam – ovih dana ističe, eto, mandat i aktualnom generalnom sekretaru Jensu Stoltenbergu, bivšem norveškom premijeru koji je sedamdesetih kao mladi hipi demonstrirao protiv rata u Vijetnamu, pušio travu i pjevao – ne zajebavam se, čovjek sam priznao – „Norway, Norway, out of NATO!“ A ugledni portal Politico prenosi mišljenje brojnih diplomata kako je sazrelo vrijeme da na čelo najmoćnijeg svjetskog vojnog saveza konačno dođe – žena.

Sedamdeset godina nakon prekaljenog britanskog generala Ismaya NATO savez će tako prilično izvjesno dobiti prvu generalnu tajnicu, a između šest najčešće spominjanih imena, od bivše šefice EU diplomacije Federice Mogherini do nekadašnje britanske premijerke Therese May, upućeni francuski Les Échos kao najveću favoritkinju vidi – Kolindu Grabar-Kitarović.

„Čekaj, jel to ona mala što je često odlazila na slap, na vodenicu starog mlinara Gašpara?“ skočio je s ringišpila drug Tito. „Ona što je odrastala kao divlje dijete, igrala se po poljima, kopala zemunice, verala se po stablima, praćkom susjedima razbijala prozore i gurala se Donaldu Trumpu pod pazuh?“ „E ta“, kratko je potvrdio Churchill.

Izborom Kolinde Grabar-Kitarović NATO bi, kažu, poslao „snažnu poruku Putinovoj Rusiji“. I eto, baš kao sedamdeset godina ranije – kad je ožujka 1952. NATO Staljinovom Sovjetskom Savezu poslao „snažnu poruku“ izborom prekaljenog britanskog generala i šefa Churchillovog ratnog kabineta – Sjevernoatlantski savez Rusiji šalje novu poruku.

Sergeju Viktoroviču, ti znaš engleski – zazvao je Vladimir Putin svog ministra vanjskih poslova, pokazujući mu Les Échos s fotografijom buduće glavne tajnice NATO-a. – Šta im bogati znači ova poruka?

Čekaj, stani – zagledao je Lavrov u fotografiju. – Je li to ona što je u finalu Mundijala na stadionu Lužnjiki plesala u mokroj majici? Hrvatska predsjednica?

To je bila hrvatska predsjednica?

Nije, međutim, to poruka. Kolinda Grabar-Kitarović, naime, prva je favoritkinja bjelosvjetskih analitičara zato što je bila predsjednica države, šefica diplomacije i ambasadorica u Washingtonu, što ima odlične veze u Americi i što je već bila pomoćnica glavnog tajnika NATO-a Rasmussena, ali najviše zato što je iz Hrvatske, dakle „iza željezne zavjese“, kako bi to rekla sama Kolinda. To, dakle, da će mu na geostratešku crtu izaći netko iz bivšeg komunističkog imperija, pa još žena – to je, kažu analitičari, poruka Putinu.

To je poruka?! – zbunio se Vladimir Vladimirovič.

Izgleda. Potvrdili su iz Odjela za presretanje i dekodiranje FSB-a – kimnuo je glavom Sergej Viktorovič. – Kažu, ili je to, ili je poruka: „Izmjerite karniše za željeznu zavjesu, stiže voćni jogurt.“

„Stiže voćni jogurt“?! Šta to znači?

Nemaju pojma, još rade na tome.

Ne zna se tako još puni sadržaj poruke koju izborom Kolinde Grabar-Kitarović za generalnu tajnicu NATO šalje Vladimiru Putinu, ali je zato dekodirana poruka koju Sjevernoatlantski savez time šalje Hrvatskoj, maloj istočnoeuropskoj Republici koja je pucala od ponosa već i kad joj je prije sedam i pol godina predsjednicom postala dotadašnja pomoćnica generalnog tajnika NATO-a. I koja će sad – kad joj nekadašnja predsjednica postane sama generalna tajnica NATO-a – kako stvari stoje, konačno puknuti.

Polomili se tako bjelosvjetski analitičari rastumačiti poruke i signale iz sjevernoatlantskih kuloara, pa izračunati zašto bi baš bivša hrvatska predsjednica bila prva favoritkinja za posao glavne tajnice. A stvar je samo u tome, zaboravili su to i u samoj Hrvatskoj, da je onomad, kad se 2014. u domovini prijavila za predsjedničke izbore i krenula u predizbornu kampanju, pomoćnica generalnog tajnika NATO-a uzela – neplaćeni dopust. Kolinda Grabar-Kitarović, i to je cijela istina, samo se vraća na posao.

Nije poruka Hrvatskoj, shvatili ste sad i vi, da će glavnom tajnicom NATO-a postati bivša hrvatska predsjednica, već je poruka Hrvatskoj da ne zaboravi kako je samo državica kojoj je predsjednica Republike bila jedna činovnica NATO-a na neplaćenom godišnjem odmoru.

To je poruka?! – zbunio se Andrej Plenkovič.

Izgleda. Potvrdili su iz Odjela za presretanje i dekodiranje SOA-e – klimnuo je glavom Gordan Jandrokovič. – Kažu, ili je to, ili je poruka: „Pokupujte zalihe voćnog jogurta, stižu karniše za željeznu zavjesu.“

„Jebeš mi sve“, dodao je na kraju rezignirani Churchill, „jednog dana na čelu NATO-a bit će Rus.“

(Portal Novosti, Foto: Youtube printscreeen)