Istorija je majstor ironije. Čovjek se njenom majstorstvu ne može približiti, čak ni u svojim apsolutnim ironijskim vrhuncima: u Volterovom “Kandidu”, recimo.

Primjer?

Rim zlostavlja hrišćane jer njihovu vjeru razumije kao clear and present danger. A onda Rim postane – hrišćanski.

Kako se promjena te magnitude desila? One, kolosalne promjene, često ne stižu sa bljeskom i eksplozijom, nego nezapaženo – kao lopov u noći, takoreći. Ne sa velikim pokretima masa, nego sa individualnom odlukom, donesenom u samoći. Ne maršom kroz srušene kapije utvrde, nego skliznuvši kroz napuklinu na bedemu. Ako kroz rupu na zidu prolazi zrak svjetla, smokva tu može nići.

Za promjenu je ponekad dovoljno i manje.

Recimo san, recimo godine 312.

Junak ove priče je naš čoek, Nišlija – Konstantin, jedan od tetrarha koji u to doba vladaju Rimskim carstvom. Konstantin upravlja Galijom, Španijom i Engleskom. Trebao bi vladati i Italijom, no tu stoluje Maksencije, uzurpator.

Konstantin želi ono što je po pravu njegovo. Sa vojskom stiže pred Rim. Tu će usniti čudan san: njemu, paganinu, hrišćanski bog obećao je pobjedu i Carstvo. Pokazao mu je krst i poručio: pod ovim znakom ćeš pobijediti.

Kada je kod Milvijskog mosta Konstantin porazio i ubio Maksencija, njegovi paganski vojnici na štitovima su nosili hristogram, znak koji je, vele, usnio.

Dvanaest godina kasnije sanjar je ujedinio carstvo i stvorio hrišćanski svijet.

U trenutku kada se Konstantin preobratio, svega pet do deset posto stanovništva carstva bili su hrišćani. Zbog toga je Bury tvrdio “da je vjerska revolucija koju je 312. godine izveo Konstantin moguće najodvažniji čin koji je ikada poduzeo neki autokrat, s prezirom prkoseći mišljenu većine svojih podanika”.

Rim bi, moguće, hrišćanski postao i bez “Konstantinovog sna”, no to bi se, ako bi se, desilo znatno kasnije. Takođe: da je Konstantin organizovao demokratski referendum o uspostavi hrišćanstva kao državne religije, dobio bi otprilike jednak procenat glasova kao Zakon o istopolnim brakovima na zamišljenom referendumu u Gornjoj Maoči ili u Ostrogu.

Eh… da Konstantin nije želio Maksencijevu smrt i svoj prijesto, ili da je Maksencije krepao od ciroze jetre a Konstantin svoje uzeo bez rata, ne bi on sanjao hrišćanskog boga koji mu je obećao trijumf i vlast. Da je Konstantin bio pekar i usnio boga, on bi od sutradan, po božijem receptu, pravio najbolji panis candidus u Rimu. Pomeo bi konkurenciju i dobro udao kći, no teško da bi zbog toga carstvo postalo hrišćansko.

O drugome je ovdje riječ. Autokrata je, svojom ničim sputanom voljom, Rimljane učinio konvertitima u hrišćanstvo.

Pa ipak – nemoguće je ne uočiti ironiju – crkva na konvertite ne gleda blagonaklono. U Crnoj Gori su oni čiji su preci “otpali od hrišćanstva” i dalje stigmatizovani. Ne tako davno, i u Crnoj Gori, ti su ljudi zbog tog “prađedovskog grijeha” ubijani. Koliko juče, nad njima je, između ostalog i zbog tog “grijeha”, u bliskom okruženju Crne Gore počinjen genocid.

Ili, recimo, ovo – svježiji primjer…

Godine 2016, u Podgorici, na skupu povodom 17 godina od početka NATO intervencije na Miloševićev stroj za zločine, (tada) episkop Joanikije rekao je da “NATO nije dobrodošao u Crnu Goru i da može doći samo kao okupator”.

Koju godinu kasnije, Joanikije se oslanja na to da će mu upravo NATO oružje i obavještajni podaci omogućiti da za mitropolita svoje crkve bude ustoličen na Cetinju. NATO više nije “okupator”, nego Joanikijev zaštitinik, bedem između njega i Cetinjana koji ga u svom gradu ne žele.

Ako nekome nije jasno “kako to mislim”, da ponovimo gradivo. Crna Gora je članica NATO. Njena vojska, policija i ANB su NATO. Što će reći da će, desi li se to ustoličenje upravo na Cetinju, upravo NATO “okupator” štititi Joanikija od građana Crne Gore. Da su NATO snage prije pet godina okružile Cetinjski manastir, Joanikije bi to nazvao okupacijom. Sada se njihovo prisustvo na istom mjestu, pretpostavljam, zove “obezbjeđenje objekta i ličnosti”.

Tu ironiji nije kraj… Ako je tačno da su “Kobre” i BIA u Crnoj Gori, dakle vojno-obavještajne snage Srbije, te će snage Mićovićevu promociju u mitropolita obezbjeđivati u združenoj akciji sa NATO postrojbama. Time Mićovićeva promocija postaje značajan čin pomirenja, jer će u sinergiji djelovati NATO i oni koji su koliko juče protiv te alijanse ratovale. NATO i oružje Srbije zajedno na Cetinju… Što je hrišćanska ljubav, kako je golema njena moć da zbliži… Što Korinćanima o ljubavi rekao Sveti Pavle: “Sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi”.

Rečena se ironija još uvijek može izbjeći – zato što, još uvijek, ustoličenje na Cetinju nije istorija, nego distopijski scenario.

Ustoličenje na Cetinju loša je ideja, loša budućnost, stvar inata i želje za demonstracijom dominacije – i to svako zna, a naročito onaj kome je to palo na pamet.

Drugi scenario (koji nije utopijski, ali je racionalan) je da se ustoličenje Joanikija obavi u Podgorici. Za to, pored pretpostavljene želje Joanikija da ne bude prvi NATO mitropolit, postoje brojni razlozi.

Recimo ovaj… Ustoličenjem u Podgorici, na Amfilohijevom grobu, bila bi odana počast čovjeku koji je Joanikijevu crkvu doveo na vlast u Crnoj Gori. Ono, što jest-jest, tim rezonom bi ustoličenje trebalo biti održano u Ulcinju, jer bi se time odala počast Dritanu Abazoviću, čovjeku koji je, zapravo, crkvi dao svu vlast: bez njega, toj su crkvi za pobjedu nedostajala četiri mandata. No to je poseban sloj ironije, kojim se nećemo baviti u ovom tekstu.

Ironija istorije je kao luk: ima mnogo slojeva. I nije smiješna, ni najmanje nije smiješna onima koji je proživljavaju. Ona, kao i luk koji ljuštiš, obično tjera suze na oči.

(CdM), foto: Tanja Draškić Savić/ustupljeno-Autonomiji)