Prenosimo razgovor Aleksandra Samardžije Spliće sa novinarom „Slobodne Dalmacije“ u kojem se priseća nezaboravnih druženja sa Đoletom Balaševićem…

O kantautoru Balaševiću se sve zna, ali s time da se genijalni kreativac okušao kao glumac, a onda i scenarist i redatelj, upoznati su tek oni koji su ga fanatično pratili cijelu karijeru; i to od njegovih samih početaka, kada se pojavljuje u seriji „Vojnici“, snimljenoj 1984. godine.

Đorđe Balašević glumio je Stojšina Lalu koji je simpatično „zavrćao po vojvođansku“. Serija u pet nastavaka koja opisuje zgode i nezgode sa služenja vojnog roka bila je jako dobro primljena od TV publike. „Vojnici“ su snimljeni kao nastavak humoristične TV serije „Kad sam bio vojnik“ iz 1969. godine.

Drugi Balaševićev „touch“ s kinematografijom umalo se dogodio nakon što mu je, prije desetak godina, legendarni srpski glumac i redatelj Ljubiša Samardžić, predložio snimanje filma po njegovu velikom hitu „Priča o Vasi Ladačkom“ s albuma „Odlazi cirkus“ iz 1980. No, kako to nerijetko biva kad se na brvnu susretnu dva umjetnička ega s takvom težinom, a koju su, svaki u svome fahu, uistinu imali i Balašević i Samardžić, teško im je bilo pronaći zajednički jezik. Svatko od njih je legendu o Vasi na velikom platnu htio prikazati na svoj način, pa su se uskoro razišli.

U Samardžićevu filmu „Jesen stiže, dunjo moja“, Vasa Ladački preimenovan je u Vasu Lađarskog, a zbog popriličnog uspjeha koji je imao kod publike snimljeni su i nastavci „Konji vrani“ i „Blijedi mjesec“, no Balaševiću nikad nije sjela Ljubišina trilogija.

MRAZ NA SALAŠU

Bez obzira što je Samardžić vjerno slijedio priču o Ladačkom ili Lađarskom, kako je prekrstio Đoletova junaka ravnice, Balašević je sam krenuo u dugometražnu avanturu, a njegov autorski prvijenac nikada nije prikazan na televiziji. Za film „Kao rani mraz“ iz 2010. napisao je scenarij, potpisao režiju i glazbu, a producirala ga je njegova privatna tvrtka „Salayka“. Kći Jovana dobila je glavnu ulogu, druga kći, Jelena, pomagala je ocu kao asistentica režije, a sin Aleksa je bio mladi, a Rade Šerbedžija odrasli Vasa Ladački. Za snimanje filma smještenog u doba uoči Prvog svjetskog rata, tražio se prostor koji je autentičan, u kojem se osjeća duša Vojvodine, pa je logičan izbor bio salaš, točnije „Salaš 137“ nedaleko od Novog Sada, Aleksandra Samardžije Spliće, čuvenog ugostitelja koji je u gradu pod Marjanom proveo djetinjstvo i mladost, i uvijek mu se, štono se reče – rado vraća.

– Ako bih vukao paralelu s konobom, onda je moj salaš prva od sviju konoba. I zato i ne može drugo biti nego autentičan. Tu je sve kako je nekada na salašu bilo, čak smo i kućni broj ostavili, tako da se i jede samo ono što se oduvijek spremalo u vojvođanskim kuhinjama – veli Samardžija.

Panonski mornar i Dalmatinac poznavali su se dvadeset godina. E, pa Splićo, kako je bilo živjeti s Đoletom?

– Zabavno, jer Đole je, zapravo, bio rođeni stand-up komičar. Sjećam se kad smo na „Salašu 137“ svojedobno organizirali manifestaciju „Food talk“, na kojoj su se nakon pustih godina ponovno sastali Stevo Karapandža i Oliver Mlakar. E, sad, zamisli da pored zvijezda „Malih tajni velikih majstora kuhinje“, koji su tu prvi put zajedno nastupili nakon par desetljeća, glavna faca što se priče o spizi tiče ispadne pjevač Balašević. Đole je pričao kako je njegova baka pravila kolače u dvije „šerpe“ različite veličine, a sto i pedeset ljudi na „Salašu“ slušalo ga je netremice. Jednom nam je prilikom pričao kako su on, roditelji i sestra išli Škodom na more. Mi smo padali sa stolica o’ smija. Kažem ti, on je bio rođeni komičar, i zato sad na internetu, jedan za drugim, iskaču njegovi skečevi, a meni je najdraži onaj kad je išao na svirku u Mađarsku, pa ga granični policajac pita gdje će, a on veli na koncert. „A da ti nisi malo mator za koncert?“ ispali policajac koji ga nije prepoznao. Ha-ha – smije se Splićo, koji će se, kaže, uvijek sjećati toga Balaševićeva rafiniranog, nenametljivog humora.

S FANOVIMA NA SALAŠU

– Tu nije bilo ni „v“ od vulgarnosti, on ni glas nije podizao, ni gestikulirao, ali kad bi se krenuo zafrkavati, sve se treslo od smijeha – reći će Aleksandar.

Na „Salašu 137“ jede se samo domaća hrana, a upravo takvu je Balašević birao.

– Volio je tu svježu spizu, ali nije bio žderonja, niti je ostajao u kafani do zore. I nije volio da se taj moj salaš doživljava kao nešto „etno“, on je i za Balaševića i za mene bio i ostati će samo – salaš. Problem je bio taj što se s čovjekom njegove popularnosti, koja je bila ogromna, svatko htio fotografirati, pa tko bi god zašao na salaš, prilazio bi mu za autogram i snimku, a to bi bilo svakih pet minuta, no nikoga nije odbijao, sve je odrađivao strpljivo i sa smješkom – govori vlasnik kultnog odmorišta.

Samardžija je imao priliku upoznati Balaševića i u svom elementu. Kako „Salaš 137“ inače ne radi ponedjeljkom, Đorđe se dogovorio s Aleksandrom da tog dana u tjednu na tom mjestu, na kojem se osjeća sama esencija Vojvodine, prima svoje fanove od Vardara pa do Triglava. I s njima „salašari“, samo da osjete kako se to opuštaju Novosađani i koja je njihova „vibra“. U tim intimnim trenucima u fotoobjektiv ga je „hvatao“ Martin Candir.

– Ja bih zatvorio kapiju, a on i Olivera bi se družili s njegovim obožavateljima iz fan-klubova. E, onda se on mogao opustiti, to je bio pravi Đole koji je uživao provoditi vrijeme s publikom – kazuje Splićo.

Kako se Novi Sad oprostio sa svojim najpoznatijim stanovnikom?

– Kao i Split s Oliverom. To je bilo u dlaku isto. Ljudi su spontano izašli na ulice i pjevali njegove pjesme. Oliver je bio Dalmacija, Đole Vojvodina, i to je najbolja usporedba kojom se mogu dočarati emocije koje su ovdje preplavile ljude nakon vijesti o njegovu odlasku – kaže Samardžija.

O tome kako će izgledati pogreb Đorđa Balaševiša, još se nagađa. Njemu bi sigurno na posljedni ispraćaj došli deseci tisuća ljudi iz cijele bivše Jugoslavije, no u doba korone obitelj će se najvjerojatnije odlučiti za pokop kojem će prisustvovati samo njegovi najbliži. Kako bilo, nije pretenciozno reći, iz kulturne baštine koju za sobom ostavlja ovovjekovni Jova Jovanović Zmaj napajat će se i neki novi klinci…

(Slobodna Dalmacija)