Izbori su pred vratima. Napokon, jer će možda prestati politički cirkus koji je okupirao javnu scenu u posljednjih par mjeseci. Naravno da će nadmudrivanje i dalje biti u prvom planu, ne nužno produktivno i ne nužno oko bitnih stvari. Šteta, jer je problema puno, a ozbiljnosti u politici nesrazmjerno malo.

Jedna od tema svakako će biti i rješavanje rastuće nezaposlenosti. Stranke će se sigurno – kao i uvijek u sličnim prilikama – natjecati u obećavanju broja novih radnih mjesta koja će otvoriti kad dođu na vlast. Hoće li obećanja ostati tek dio predizborne retorike ili ne, vidjet će se kasnije. No situacija je takva da se ne bi trebalo olako nabacivati obećanjima . Zapravo bi i stranke i glasači trebali biti prilično očajni – ali čini se da nisu. Ljetos je Europska banka za obnovu i razvoj, zajedno sa Svjetskom bankom, napravila komparativno istraživanje u 34 zemlje istočne i zapadne Europe o tome kako građani podnose posljedice recesije: pad životnog standarda, nezaposlenost itd., o čemu je u lipnju izvijestio Financial Times. Studija potvrđuje da su građani bivših socijalističkih zemalja, premda najviše pogođeni financijskom krizom i recesijom te mjerama za oporavak strožim od onih nametnutih Grčkoj i Irskoj, ipak zadovoljni svojim životom, sa čvrstom vjerom u demokraciju i tržišnu ekonomiju. Razlika u odnosu na 2006. jedva da je jedan posto u korist nezadovoljnih.

Šuti, može i gore

Dok su šefovi moćnih banaka ostali zadivljeni ovim rezultatom, istočnjaci mogu jedino reći: a što nam drugo preostaje? Zato što su, naravno, naučili na gore. Znatan dio Rumunja ili Bugara ili Čeha živio je u još većem siromaštvu (koje je, uzgred, bilo ravnomjernije raspoređeno od sadašnjeg bogatstva), a većini je siva ekonomija bila osnovna djelatnost. Političke i ekonomske promjene donijele su mogućnost boljeg života, ali i sve veći socijalni jaz između naglo obogaćenog i još siromašnijeg sloja društva. Ipak, još uvijek za one siromašne postoji nada da će u budućnosti biti bolje. No što kad se ta mogućnost smanjuje naočigled, a nada polako kopni – kao što se događa upravo sada? Što kada sama mogućnost i obećanja ‘bolje budućnosti’ postanu nedovoljna?

I Hrvati, premda nisu izrijekom spomenuti, očito spadaju u istu kategoriju zadovoljnih. Ovdje barem dvije generacije pamte bolja vremena – ali, bogme, i gora. Oni stariji pamte i drugi svjetski rat i ovaj nedavni, a njihova djeca nedavni, ali i to im je dosta. I naša je utjeha posve iste vrste: može biti i gore. Posljedica je to i ruralnog mentaliteta, odnosno nepostojanja uvjeta za planiranje budućnosti. Prisjetimo se Krležina stiha iz školske lektire : ‘Nigdar ni bilo da nekak ni bilo i nigdar nebu da nekak nebu.’ Ova logika Petrice Kerempuha nije loša kad se radi o pukom preživljavanju, ali nije niti može biti usmjerena na budućnost.

Apsolutni gubitnici

Pogledamo li statistike o nezaposlenosti, postaje jasnije zašto naš mentalitet i vladajuća logika Petrice Kerempuha zapravo predstavljaju kočnicu razvoja, ako ne i pogubnu stvar. Prema nedavnim podacima OECD-a, radi samo 52 posto radno sposobnih, a Hrvatska je samo tijekom ove godine izgubila 50 tisuća radnih mjesta. Međutim, kako je Hrvatska i prije krize imala iznimno nisku zaposlenost – tek 57 posto – tako ovaj pad, ma kako dramatičan, ipak nije onako drastičan kao u drugim zemljama. U skladu s istraživanjem spomenutim na početku, jest da je loše, ali ipak ne tako loše… Trend pada prati i jedan drugi, zapravo najzanimljiviji podatak: mladi čine gotovo polovinu svih otpuštenih. Prema tvrdnjama stručnjaka, mladi su najveće žrtve krize. A u toj ugroženoj dobnoj skupini, žene su apsolutni gubitnici.

Treba li to uopće reći da su mladi i žene posebno osjetljiva kategorija stanovništva u svakoj zemlji? Žene su osjetljive jer bez ekonomske sigurnosti nema stvarne emancipacije, neovisno o pravima zajamčenima zakonom. Tek primjera radi, nijedna žena neće napustiti muža nasilnika ukoliko nema siguran posao. Osjetljive su i stoga se natalitet, do kojeg je svakom društvu stalo, sigurno neće povećavati u situaciji neizvjesnosti. Nezaposlenost mladih dalje znači da ne mogu biti neovisni – prinuđeni su živjeti s roditeljima i ovisiti o njihovom džeparcu. Naš je spas u ovom slučaju patrijarhalna kultura koja odrasle ljude, čak i one od četrdesetak godina, još uvijek smatra djecom, pa ih rado podržava, ali i zarobljava. Ukratko, nitko ovdje neće umrijeti od gladi dok ima žive roditelje. A kad odu s ovog svijeta, još uvijek će se naći nešto za prodaju, pa će se životariti i grickati lovu od vikendice sve do… Sve do… Penzije? Jedan od problema je i da ova generacija nezaposlene i besplatno školovane djece – što će uskoro postati samo san – neće dočekati ni mirovinu. Najgore je da nitko ne može reći roditeljima da istjeraju djecu iz kuće, neka si nađu posao. Čini se da posla nema. Ni ovdje, a ni tamo u EU-u.

NEET – nova vrsta nezaposlenosti

Današnja mlada generacija neosporno živi lošije od svojih roditelja koji su se također besplatno školovali i koje je čekao siguran posao. Ta je priča gotova. Čak ni obrazovanje danas više ne jamči posao – štoviše, u otprilike 20 posto slučajeva ispada da je bilo beskorisno jer su prekvalificirani!

Činjenica da je ovo širi fenomen (udio mladih među nezaposlenima u Španjolskoj je 44, a u Italiji 30 posto) nije uopće utješna. Ako ni zbog čega drugog, već i zbog toga jer otpada jedna opcija, a to je emigracija. Italija je, primjerice, tako u posljednjih deset godina izgubila dva milijuna mladih. Otišli su iz zemlje tražeći zaposlenje drugdje. Sada je uspostavljena nova vrsta nezaposlenih: NEET – not in education, employment or training.

Politika koja tjera mlade u apatiju nije okrenuta budućnosti. Koliko god i mladi i njihovi roditelji iskazivali zadovoljstvo situacijom ili čak spremnost na puko trpljenje, to ne može trajati. Neaktivnost kao način života rezultira gubitkom sigurnosti u sebe i svoje sposobnosti i konačno, apatijom . Kako ozbiljna pobuna ni ovdje, ni u istočnoj Europi, nije baš previše izgledna, slijedi razočaranje i rezignacija. To je još optimističko gledanje na problem. Pesimističko viđenje, naime, uključilo bi desni populizam.

Izgubiti mladost za svaku je zemlju ravno tragediji. O tome bi nova vlast trebala ozbiljno povesti računa i učiniti nešto dok još traje faza psihološke otpornosti na krizu, kako su to nazvali u istraživanju banaka. A za Petricu Kerempuha bilo bi bolje da živi u udžbenicima nego u našim glavama.

(Tportal.hr)