Skip to main content

ŽUŽANA SERENČEŠ: O transparentnosti i medijima

Vojvodina 24. мар 2014.
13 min čitanja

Analizu rada vojvođanskih lokalnih samouprava Nezavisno društvo novinara Vojvodine je sprovelo u dva navrata, za dve prethodne godine, 2012. i 2013. Žužana Serenčeš, politička i medijska analitičarka, u opširnom ali izuzetno interesantnom istraživanju koje je pred vama, ukazuje na glavne tendencije u opštinama i gradovima Vojvodine na kraju 2013. godine, navodeći niz plastičnih i živopisnih ali i zabrinjavajućih primera iz političkog, ekonomskog i društvenog života.

Tekst koji je nastao kroz analizu rezultata rada tima NDNV-ovih novinara-istraživača (na našem sajtu možete pročitati 45 istraživačkih tekstova o svakoj lokalnoj samoupravi ponaosob) i analizu ankete sprovedene među predstavnicima lokalnih vlasti – objavljujemo u nastavcima.

Transparentnost lokalne javne vlasti

I pored pojedinačnih pomaka i u periodu od poslednjih godinu dana, nedovoljna transparentnost vlasti u radu i trošenju javnog novca jedna je od izrazitih karakteristika velike većine lokalnih samouprava u Vojvodini.

Novinarski tim NDNV okupljen na istraživačkom projektu o radu lokalnih samouprava je, pozivajući se na Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja, lokalnim vlastima u svih 45 gradova i opština u Pokrajini uputio jednoobrazni upitnik sa molbom da odgovore na ukupno 35 pitanja. Pored ostalog, zatraženi su precizni odgovori o broju zaposlenih u lokalnoj upravi i javnim preduzećima danas u odnosu na stanje prilikom preuzimanja lokalne vlasti, o troškovima javne administracije, o elektronskim i drugim uslugama koje pružaju građanima, o njihovoj uključenosti u kreiranje lokalnih odluka, o pokazateljima u oblasti privrednih, ekonomskih aktivnosti, rezultatima infrastrukturnog razvoja, podacima u oblasti socijalnih i društvenih delatnosti i o odnosu prema lokalnom informisanju i medijima. Od ukupno 45 gradova i opština reagovalo je 40 lokalnih uprava, prosleđujući odgovore precizne u manjoj ili većoj meri, a među njima je četiri opštine to učinilo na intervenciju Poverenika za informacije od javnog značaja (Irig, Ruma, Novi Kneževac i Pančevo). Odgovori na postavljena pitanja su potpuno uskraćeni iz Vršca, Titela, Odžaka, Bele Crkve i Ade, s tim što je ova potonja opština formalno reagovala prosleđivanjem jednog broja linkova javnih preduzeća i obrazovnih i kulturnih ustanova i upućivanjem na informator o radu opštinske uprave, ali koji ne pružaju odgovore na postavljena pitanja („…upućujemo Vas na organizacije i ustanove, koje na svojim sajtovima raspolažu informacijama koje mogu poslužiti realizaciji Vašeg projekta…”). Sveukupno, dakle, iz skoro petine opština odgovori na pitanja od javnog značaja u životu lokalnih samouprava – ponekad nepotpuni, a ponekad – uz prezentovanje određenih dokumenata, ali i uz često „izbegavanje” pojedinih pitanja – pruženi su ili tek na dodatnu intervenciju Poverenika za informacije od javnog značaja, ili su pak uskraćeni. Uočljivo je, inače, da se među odgovorenim upitnicima „prenebregnuto” pitanje najčešće odnosilo na broj zaposlenih u lokalnim javnim preduzećima.

Među onima koji su prosledili popunjene upitnike, uprave pojedinih gradova i opština potrudile su se da na ukupno 35 postavljenih pitanja od javnog značaja u životu lokalnih zajednica pruže zaista detaljne podatke i odgovore, propraćene čak i različitim tabelama i grafikonima sa podacima ili dodatnom dokumentacijom, kako je to sa odgovorima učinjeno recimo iz Subotice, ili Inđije. Neke opštine reagovale su u celini takođe detaljnim odgovorima (primera Bač, Bački Petrovac, Kanjiža, Beočin), a neke su, u zavisnosti od pitanja, ponekad pružile korektne i precizne podatke, ali su, sa druge strane, u odgovorima na pojedina pitanja pružili šture ili birokratske odgovore, ili su neke od njih potpuno uskratile. Upadljivo je da su među popunjenim upitnicima i odgovorima lokalnih uprava u brojnim slučajevima pitanja o broju zaposlenih u lokalnom javnom sektoru – ostavljena bez odgovora, ili su oni bili nepotpuni (primera radi Alibunar, Sečanj, Zrenjanin, Kovin, Temerin, odnosno Bečej, Sombor, Srbobran, Novi Sad, Plandište, Vrbas), a uočljivo je da se po svemu sudeći “najbolnije” pitanje za lokalne vlasti odnosi na broj zaposlenih u javnim preduzećima. Dok su neke lokalne sredine potpuno “zaboravile” da pruže taj odgovor (primera radi Sombor, Novi Sad, Zrenjanin…) ili druge koje su ih prosledile sa “krnjim”podacima, pojedine opštine su upravo o broju zaposlenih u javnim preduzećima pružile izrazito dokumentovane odgovore, sa tačnim brojem zaposlenih po svakoj pojedinoj javnoj ustanovi ili preduzeću (Pećinci), a Žitište je u tom pogledu otišlo još dalje, pruživši i tačan pregled zaposlenih po pojedinim javnim ustanovama i preduzećima u zavisnosti da li su angažovani na određeno ili neodređeno vreme. Među odgovorima lokalnih uprava, osim jednog broja sa šturim, skromnim, ili nepotpunim odgovorima u upitnicima, može se uočiti i da su neke sredine u pružanju informacija od javnog značaja to učinile na izrazito birokratski način, sa često preopširnim i nepreglednim odgovorima preopterećenih brojevima službenih listova, suvišnim citatima delova raznih odluka i pravilnika (recimo Novi Sad), a da su istovremeno pojedini odgovori i podaci prenebregnuti ili su činjenice nepotpune.

Ima i pojedinih odgovora lokalnih uprava koji su u najmanju ruku začuđujući, gotovo neverovatni. Tako su, recimo, iz Srbobrana odgovorili da podatke o broju zaposlenih u lokalnim javnim preduzećima “Opštinska uprava nema”, a iz Bačke Palanke da su izveštaji o službenim putovanjima i troškovima reprezentacije podnošeni rukovodiocima organa i organizacionih jedinica u okviru opštinske uprave “ali isti nisu dostupni javnosti”. Apsurdan je, recimo, odgovor uprave u Zrenjaninu (između ostalog, grada čijim je žiteljima zbog prisustva arsena već 10 godina zabranjeno da vodu iz vodovoda koriste za piće) u kojem se na zahtev da uprava precizira “koje glavne probleme prepoznaje u infrastrukturi lokalne samouprave, šta su uradili da te probleme reše i šta planiraju da čine” doslovno navodi: “Gradska uprava grada Zrenjanina ne poseduje tražene informacije”! U kategoriju “čudnih” pojedinačnih odgovora spada i odgovor nadležnih iz Plandišta o podnošenju izveštaja o službenim putovanjima i reprezentaciji (“Izveštaje o službenim putovanjima i troškova reprezentacije smo davali MUP policiji – Inspekcija za privredni kriminal i dostupni su”), dok je u celini gotovo neverovatan “ispunjen” upitnik koji je lokalna uprava Temerina vratila, u vidu njegove kopije sa izrazito šturim i nepotpunim odgovorima koje je na margini i između redova odštampanih pitanja – načelnica tamošnje opštinske uprave jednostavno pribeležila olovkom!

„Polutransparentnost” lokalnih samouprava

Iako se može zapaziti nastojanje jednog broja opština da pružaju podrobne informacije građanima i da ispunjavaju obavezu da javnosti polažu jasne račune o svom radu (među kojima je lider i nadalje Inđija), kao i napori jednog broja lokalnih uprava da unapređuju svoje standarde transparentnosti, istovremeno je uočljiva i „samodovoljnost” i netransparentnost brojnih lokalnih samouprava. Postoji jedan broj opština koje su gotovo „zacementirale” svoju netransparentnost i koje su izrazito (samo)zatvorene. Među njima je i Ada (uskratila odgovore i iz upitnika), koja na svojoj prezentaciji informacije ažurira samo kada su u pitanju formalne odluke opštinskih organa ili vesti koje svedoče o uspesima, a da je istovremeno, kao po „tradiciji”, izuzetno zatvorena prema medijima, koje, osim vlasti („pre godinu i po dana smo se povukli iz medija i koristimo samo lokalne”) izbegavaju čak i predstavnici opozicije. Poseban slučaj u netransparentnosti lokalnih vlasti i zatvorenosti predstavljaju i Mali Iđoš i Čoka. (Ne)transparetnost lokalnih vlasti najbolje ilustruje član 41. Odluke o opštinskoj upravi opštine Mali Iđoš, usvojen krajem 2012. godine, a koji glasi „Opštinska uprava može uskratiti davanje informacija ako njihova sadržina predstavlja državnu, vojnu, službenu ili poslovnu tajnu“. Da li je neka informacija po nekom od ovih kriterijuma tajna, „odlučuje načelnik opštinske uprave“. Takođe, opština Čoka je objavila i informator o svom radu, ali u odeljku o dostupnosti informacija od javnog značaja navodi da može da uskrati pristup traženim podacima ako ona oceni da to ipak nije u interesu zajednice. Na pitanje koji su najčešće traženi podaci na osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja, predstavnici opštine kažu da su to „uglavnom pitanja u vezi sa radom lokalnih organa vlasti”. Ima i drugih primera gde je otežano, ili nemoguće doći do odgovora. Primera radi, u Opovu predstavnici opozicije navode: „Šta ćete dalje, kada od opštinske uprave tražimo da nam dostave, po Zakonu o pristupu informacijama od javnog značaja, koliki je broj njenih zaposlenih, pa ne dobijamo odgovor…”

I pored obaveze državnih organa, pa i lokalnih samouprava, da svoj rad učine transparentnim, informacije na zvaničnim prezentacijama se i po obimu, sadržaju, argumentaciji i širini veoma razlikuju, ali i po njihovoj ažurnosti. Primera radi, na sajtu Opova se vesti ažuriraju jednom mesečno, u Baču nema postavljenih novih vesti ni po deset dana, u Sremskim Karlovcima, iako je sajt modernizovan više puta, i dalje nema svežih vesti. U Malom Iđošu, iako se opštinskom odlukom izveštaji o radu opštinske uprave, skupštine opštine i opštinskog veća objavljuju na godišnjem nivou – poslednji dostupni datiraju iz 2008, 2009. i 2010. godine. Na portalu Sečnja nema odluka opštinskog veća i skupštine, niti informacija o radu opštinske administracije. Konačno, da nivo transparentnosti vlasti ponekad može da zavisi i od (ne)uspešnosti realizovanih projekata, pokazuje i primer iz Čoke i svedočenje novinarke: „Istražujući projekat (neuspele) izgradnje trim-staze, naišla sam na poteškoće. Zvaničan odgovor koji sam dobila bio je da ‘nisu uspeli da pronađu sporni izveštaj’.”

Odnos prema javnosti u radu, vladajuća koalicija Kule pokazala je i odlukom o prekidu direktnih prenosa sednica putem Radio Kule i TV Kule, nakon svega nekoliko meseci otkako su većinom glasova odbacili odluku o „medijskom mraku“ svojih prethodnika. I pored najava da će rad skupštine u ovom mandatu biti javan i transparentan, uz obrazloženje „da pojedini odbornici opozicije zloupotrebljavaju govornicu za maliciozne ocene i izjave čime narušavaju ugled skupštine i cele opštine“, odbornici većine glasali su za ukidanje direktnih prenosa. Takođe, u Novom Kneževcu vladajuća odbornička većina nije prihvatila predlog iz opozicionih redova da se skupštinske sednice direktno prenose na lokalnom kanalu kablovske televizije iako za to postoje tehnički uslovi, a taj zahtev je bio obrazložen potrebom objektivnog informisanja građana, sa ocenom da „iako se sednice snimaju, građani gledaju cenzurisane izveštaje”. U Novoj Crnji se, opet, iz redova opozicionih odbornika koji vlast optužuju za rasipanje novca iz ionako siromašne opštinske kase, ukazuje na manir upravljanja opštinom koji podrazumeva da su neke skupštinske sednice zatvorene za javnost, kako se to, recimo, dogodilo septembra prošle godine, kao i na primere zakazivanja sednice nepuni dan uoči održavanja, bez razloga za hitnost, ili načina formulisanja dnevnog reda kako bi da se prikrio stvarni značaj odluka koje se donose. Indikativno je i to da u Plandištu novinari nisu bili pozvani na sednicu opštinske skupštine na kojoj se usvajao rebalans i budžet za narednu godinu, što je ranijih godina bila praksa. O toku te važne sednice građani su ovog puta informisani u nekoliko rečenica iz opštinskog kabineta, što može biti i odgovor na pitanje koliko je rad lokalne samouprave transparentan.

Sa druge strane, u pojedinim sredinama zabeležene su i neke nove inicijative za povećanje transparentnosti rada lokalnih vlasti. Tako je, iako malobrojna, opozicija u Pančevu uspela da progura ideju o “Danu za pitanja”, to jest specifičnoj sednici na kojoj predstavnici Gradskog veća, ali i direktori javnih preduzeća pred javnošću odgovaraju na pitanja građana. Na “Dan za pitanja” predstavnici izvršne vlasti, direktori JKP i ustanova čiji je osnivač grad javno odgovaraju na pitanja odbornika. Žitištani na sajtu mogu uživo da prate sednice skupštine opštine, a kasnije i da pogledaju snimke. U Novom Sadu je, opet, uz podsećanje na značaj javnosti u radu i podele odgovornosti, posebno u slučaju velikih vladajućih koalicija, predsednik gradskog parlamenta (iz redova SPS) najavio da će da će pozvati stranke – koalicione partnere da stave predizborne programe na skupštinski sajt, kao i uporedno ono što su do sada uradili. Zasad nije poznato da li će mogućnost ovakvog „bilansiranja” biti i ostvarena.

Praksa lokalnih samouprava da građanima i javnosti redovno i precizno polažu račune u trošenju javnih sredstava veoma se razlikuje i često međusobno nije ni uporedova. Dok, primera radi, u Beloj Crkvi građani na zvaničnoj prezentaciji ne mogu da se obaveste ni o sadržaju službenih listova, niti o budžetskoj odluci, dotle se na primer u Inđiji izveštaji o službenim putovanjima i reprezentaciji kumulativno za svaki mesec iskazuju na zvaničnom sajtu opštine kroz izveštaje o izvršenju budžeta, ili se, recimo, u Apatinu na zvaničnoj opštinskoj internetskoj stranici svakog meseca objavljuje broj zaposlenih po svim osnovama i zbirni iznos njihovih mesečnih zarada u opštinskoj upravi (iako apatinska opozicija sumnja u tačnost iznetih podataka). Iako se, u celini gledano, standardi u odnosu lokalnih vlasti prema transparentnosti u trošenju javnog novca ipak povećavaju, u brojnim sredinama se periodični izveštaji o realizaciji budžeta, jasne stavke o različitim budžetskim rashodina ili javne nabavke ne stavljaju na uvid javnosti, ili se to čini neažurno i otežano.

Primera radi, u Adi su odluke o izvršenju budžeta postavljene na sajt tek nakon novinarskog insistiranja jer, navodno nisu znali da je i to potrebno, u Sremskoj Mitrovici takođe nema izveštaja o realizaciji budžeta na internet portalu, u Čoki nedostaje završni izveštaj, u Bačkoj Topoli nema informacija o realizaciji budžeta, nisu dostupni ni izveštaji o službenim putovanjima. U Kuli periodični izveštaji o izvršenju budžeta takođe nisu dostupni na sajtu, u Rumi su izveštaji o realizaciji budžeta neažurni, u Sremskim Karlovcima su izveštaji o službenim putovanjima i reprezentaciji nedostupni javnosti, u Sečnju je, recimo, do odluka o javnim nabavkama i troškovima administracije moguće doći u pisarnici, a ne i elektronskim putem. U Malom Iđošu se odluke o budžetu i rebalansima objavljuju na zvaničnoj internetskoj prezentaciji nepristupačno, u okviru obimnih službenih listova, na zvaničnom sajtu nema objavljenih postupaka javnih nabavki opštinske uprave, niti periodičnih izveštaja o izvršenju budžeta, niti završnih računa od poslednjeg objavljenog 2010. godine…

Odnos prema lokalnom informisanju i medijima

Ukupna slika u oblasti informisanja na lokalnom nivou u Vojvodini izuzetno je šarolika po različitim osnovama – od brojnosti lokalnih medija u pojedinim sredinama, njihove vlasničke strukture, visine sredstava koje opštine izdvajaju za lokalno informisanje i učešća tih sredstava u lokalnim budžetima, po statusu različitih medija u podeli lokalnog informativnog dinara, načina na koji se dodeljuju ta sredstva, odnosa lokalnih vlasti prema medijima, njihovom kvalitetu… Primera radi, postoje opštine u kojima uopšte nema, ili jedva da tek postoje neki lokalni mediji (Plandište, Žitište, ili Bač), dok se recimo u Subotici na konkurse prijavljuje 20 lokalnih medija. Neke opštine, prema podacima njihovih uprava, recimo, tokom prošle godine uopšte nisu izdvojile ni dinar za lokalno informisanje, ili nisu realizovale takav konkurs (Nova Crnja, Senta, Bečej), dok je sa druge strane, recimo, u Novom Sadu za lokalno informisanje izdvojeno 0,66 budžeta, što zbog veličine budžeta iznosi – nešto više od 141 miliona dinara.

Na osnovu podataka o budžetskom izdvajanju za lokalno informisanje koji su za potrebe novinarskog istraživanja dostavljeni iz ukupno 39 lokalnih samouprava (bez podataka za Adu, Belu Crkvu, Odžake, Titel, Vršac, kao i Temerin) za lokalno informisnje u 2013. godini je 39 vojvođanskih samouprava iz svojih budžeta izdvojilo ukupnu sumu u iznosu od približno 719,3 miliona dinara, ili oko 6,2 miliona evra. Prosečno su, dakle, lokalne samouprave u Vojvodini pojedinačno iz svojih budžeta za lokalno informisanje izdvojile nepunih 18,5 miliona dinara, ili oko 160 hiljada evra. Razlike među njima su naravno velike, često višestruke, zavisno i od veličine opština, njihove ekonomske snage i lokalne medijske sfere. Tako je, na primer, u odnosu na novosadskih 141 milion, ili recimo subotičkih 85 miliona, u opštini Opovo izdvojeno svega nešto više od 558 hiljada dinara, u Sremskim Karlovcima oko milion, a u Srbobranu 1,6 miliona.

Da u pogledu finansiranja lokalnog informisanja često postoje značajne razlike i u slučaju opština sa uporedivim brojem stanovnika i njihovih budžetskih sredstava, pokazuje i primer Bečeja i Novog Bečeja. Dok nadležni u Bečeju (preko 37 hiljada stanovnika, 1,4 milijarde dinara budžeta) tvrde da konkursi u oblasti informisanja uopšte „nisu realizovani”, dotle se u Novom Bečeju (24,5 hiljada stanovnika, 1,05 milijardi dinara budžeta) za lokalno informisanje izdvajaju cela dva procenta opštinskog budžeta. Razlike, dakako, valja tumačiti ne samo u svetlu ukupnog odnosa lokalnih vlasti prema informisanju, nego i u kontekstu činjenice da recimo opština Bečej nema lokalni medij kojem je osnivač, za razliku od Novog Bečeja sa javnim preduzećem Radio NB. Što – i po ovom primeru – svedoči o povlašćenom statusu lokalnih medija koji su vlasništvu opština, ali i o ukupnom odnosu opština prema informisanju u lokalnoj zajednici. Takođe, isti je slučaj i sa Sentom, koja ima nešto manji broj stanovnika i budžetskih sredstava od Novog Bečeja, a gde se uopšte ne izdvajaju sredstva za lokalno informisanje, ali gde nema ni medija u opštinskom vlasništvu.

Po procentualnom učešću finansiranja lokalnog informisanja u ukupnom budžetu opštine se takođe značajno razlikuju. Sa bezmalo šest odsto budžeta (5,94%) za lokalno informisanje, Beočin je opština sa najvećim procentom izdvajanja za sadržaje lokalnih medija. Među ukupno 39 opština koje su precizirale procenat svoh budžetskog izdvajanja za lokalno informisanje, najbrojnije (12) su lokalne samouprave koje za ove namene izdvajaju od nula – do pola procenta svojih budžeta i to su uglavnom siromašnije opštine, ali su među njima i Sombor i Zrenjanin. Deset opština i gradova za lokalno informisanje izdvaja između 0,5 do jednog procenta budžeta, 12 lokalnih samouprava za ove namene izdvaja između 1 i 2 procenta, dok preko dva odsto budžetskih sredstava za informisanje, osim Beočina, izdvajaju Irig, Kovačica, Sečanj i Vrbas. Takođe, uočljiva je u pojedinim sredinama i tendencija smanjivanja opštinskog dinara namenjenog informisanju. Recimo, osim što je u Bečeju on i uskraćen, u Pančevu je za godinu dana učešće medijskog dinara u budžetu sa 1,43% spalo na 1,25%, a u Bačkoj Palanci će ove godine RTV BAP iz budžeta dobiti 22 miliona dinara, što je za čitavih 10 miliona manje nego prethodne godine.

Ključna karakteristika finansiranja informisanja na lokalnom nivou je apsolutno privilegovan i povlašćen status medija u kojima su same opštine osnivači, odnosno vlasnici. Gotovo po pravilu, ovi opštinski mediji povlače lavovski deo lokalnog novca namenjenog informisanju, a preostali na lokalnoj medijskoj sceni dele onoliko i ako pretekne. Tako je, na primer, u Bačkoj Topoli za funkcionisanje Javnog informativnog preduzeća Bačka Topola obezbeđeno više od 18 miliona dinara (14 miliona iz budžeta i 4 miliona iz drugih prihoda), dok je svim ostalim medijima na raspolaganju svega 2 miliona dinara, u Novom Bečeju od 16 miliona 14 miliona dinara ide za JP Radio NB, u Pančevu RTV Pančevo takođe dobija ubedljivo najveći deo sredstava iz budžeta. Zanimljivo je i da opštinska uprava u Staroj Pazovi tvrdi da se za sve medije izdvaja 0,58 odsto budžeta, iako prema novinarskim istraživanjima samo JP RTV Stara Pazova iz budžeta dobija oko 38 miliona dinara (od toga za plate oko 16 miliona, a za honorarne ugovore oko 8,7 miliona dinara), što znači da više od 1 odsto budžeta ide samo na RTV Stara Pazova, dok se za ostale medije izdvaja drastično manje novca. U Vrbasu je, opet, opštinski medij privilegovan ne samo u finansijskom smislu, pa su tako i na konferenciju za štampu nove lokalne vlasti nakon izbora poziv dobili samo novinari iz medija „na opštinskim jaslama”.

Primeri i iz drugih vojvođanskih sredina pokazuju finansijski povlašćen status medija koji su u vlasništvu opština, a da se u uslovima ionako suženih materijalnih okvira za lokalno informisanje preostali mediji bore na tržištu za golo preživljavanje, dok nekima ni to ne uspeva. Primera radi, u Bačkoj Topoli, gde JIP dobija 18, a svi ostali mediji zajedno 2 miliona dinara iz opštinske kase, tamošnji RTV Omega zbog oskudnih sredstava i problema sa finansiranjem više ne emituje program. Sa druge strane, ovakav način finansiranja informisanja na lokalnom nivou i materijalna zavisnost medija u opštinskom vlasništvu dovela je do toga da su ovi mediji postali produžena ruka i glasnogovornici lokalnih vladajućih elita. Brojna su svedočenja da lokalni informativni dinar ide samo „poslušnima”, a da se onda takvi mediji, u najboljem slučaju, suzdržavaju od kritičkog izveštavanja i „suvišnih” pitanja. „Podrška lokalne samouprave medijima stiže samo onima koji plasiraju pozitivne informacije o opštinskoj vlasti. Mediji mogu računati na finansijska sredstva iz budžeta opštine samo ako pišu, govore i snimaju afirmativne emisije o lokalnoj vlasti. Nezavisnost medija na lokalu ne postoji, a to ugrožava i njihov opstanak” – ističu recimo sagovornici iz Odžaka. Slično i onima u Rumi, koji svedoče da je finansiranje uglavnom onih medija koji ne neguju kritički odnos – zapravo bio i ostao manir svih lokalnih vlasti, bez obzira na njihov stranački amblem. Uostalom, najbolji pokazatelj o odnosu lokalnih vlastodržaca prema informisanju i njihovim očekivanjima da lokalni mediji treba budu sredstvo njihovog uticaja – jesu i smene i imenovanja novih čelnika medija u opštinskom vlasništvu „po hitnom postupku” nakon promene vlasti. Tako se i u Vrbasu, odmah nakon izbora, među prvim promenjenim čelnicima javnih preduzeća našao i direktor Informativnog centra, tako je i u Baču, nakon prekomponovanja tamošnje vlasti, stara garnutura javnog preduzeća Radio Bačka smenjena, a nova direktorka netom imenovana na sednici skupštine – koja je održana na gradskom trgu.

Način na koji se opštinski novac namenjen informisanju građana dodeljuje je različit, ali se prema podacima može konstatovati da je dodeljivanje ovih sredstava na osnovu raspisivanja javnih konkursa za medije i odlučivanja nezavisnih komisija – na nivou incidenta u vojvođanskim loalnim samoupravama. Da lokalne vlasti raspisuju konkurse u ovoj oblasti (makar za deo sredstava namenjenih informisanju, osim subvencionisanja informativnih javnih preduzeća) potvrđeno je jedino u Kanjiži, Bačkoj Topoli, Subotici, Temerinu i Novom Sadu. Apsolutno dominira, dakle, praksa da se u lokalnim sredinama sredstva za informisanje dodeljuju putem ugovora sa medijima i medijskim kućama, a odluke donose ili opštinska veća, ili predsednik opštine. Ima i slučajeva (Kovin, Šid, Sremska Mitrovica) gde lokalne vlasti mešaju institut javne nabavke i ostvarivanje javnog interesa u oblasti informisanja, pa se tako deo, ili celokupan iznos namenjen informisanju dodeljuje putem postupaka javne nabavke „za potrebe pružanja usluga javnog informisanja”.

Na ukupno gledano sumornoj lokalnoj medijskoj sceni, sa uglavnom malim i retkim prisustvom nezavisnog i kritičkog izveštavanja (primera radi, u Rumi jedini medij koji vrlo glasno kritikuje rad opštinskih čelnika – portal grad-ruma.net, nije korisnik lokalnog budžeta), u pojedinim vojvođanskim sredinama zabeleženi su i neki posebno grubi slučajevi cenzure, pritisaka ili drugog nezakonitog ponašanja nosilaca lokalne vlasti u odnosu na medijsko izveštavanje. Tako su kovinski novinari nedavno imali slučaj cenzure, kada im nije dostavljen materijal sa sednice Skupštine opštine, na kojoj je usvojena kontroverzna odluka da imenovani funkcioneri u Kovinu nakon prestanka mandata ostaju zaposleni u lokalnoj samoupravi. “Oni su imenovana lica i to je protivzakonito. Novinari na sednici nisu dobili materijal, a onda se to pojavilo na njihovom sajtu jer ih na to obavezuje zakon, nakon čega je izbio skandal” – posvedočili su lokalni novinari. Drastičan slučaj zabeležen je i u Alibunaru, gde novinarka iz Radija Far (jedinog lokalnog medija) svedoči o pretnjama zbog objava stavova Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) i Nezavisnog društva novinara Vojvodine (NDNV), koje, kako navodi, lokalni „naprednjaci” doživljavaju kao „antirežimske”: „Oni ne umeju da sarađuju sa medijima, već nam prete. Pred Novu godinu sam imala poziv od predsednika opštinskog odbora SNS, koji mi je govorio kako sam ja u mafijaškoj organizaciji, nakon čega sam zvala policiju. Poziv je usledio nakon što sam ja u etru čitala objave NUNS i NDNV, što njima smeta. Isto je kao i za vreme Slobodana Miloševića, kada su mediji znali šta mogu a šta ne mogu da objave”. Još jedan slučaj skandalozne i protivzakonite odluke lokalnih vlasti u oblasti informisanja zabeležen je u Kovinu, koji su javna sredstva dodelili i piratskom radiju, budući da su u okviru postupka javne nabavke za usluge javnog informisanja u raspodelu uključili i Radio H sa sedištem u Beogradu, koji nema dozvolu za rad od strane Rebubličke radiodufuzne agencije, a da je za njega izdvojeno pola miliona dinara iz javnih sredstava.

Nastaviće se

(Autonomija)