Skip to main content

ŽUŽANA SERENČEŠ: O odgovornosti i skupoći vlasti

Lokalne samouprave 12. мар 2014.
10 min čitanja

Analizu rada vojvođanskih lokalnih samouprava Nezavisno društvo novinara Vojvodine je sprovelo u dva navrata, za dve prethodne godine, 2012. i 2013. Žužana Serenčeš, politička i medijska analitičarka, u opširnom ali izuzetno interesantnom istraživanju koje je pred vama, ukazuje na glavne tendencije u opštinama i gradovima Vojvodine na kraju 2013. godine, navodeći niz plastičnih i živopisnih ali i zabrinjavajućih primera iz političkog, ekonomskog i društvenog života.

Tekst koji je nastao kroz analizu rezultata rada tima NDNV-ovih novinara-istraživača (na našem sajtu možete pročitati 45 istraživačkih tekstova o svakoj lokalnoj samoupravi ponaosob) i analizu ankete sprovedene među predstavnicima lokalnih vlasti – objavljujemo u nekoliko nastavaka.

Odgovornost lokalnih vlasti

„Bio bih nepošten ako bih okrivio samo novu vlast za nedomaćinsko poslovanje i nedovoljnu stručnost. I u ranijim sazivima, praktično od početka višestranačja je to bilo prisutno“ – priznao je jedan pripadnik opozicije u Novom Sadu (izuzimajući, naravno, sopstvenu stranku) i time ukazao i na suštinu uzroka zbog čega praktično u svim sredinama imamo predimenzioniranu, skupu, neracionalnu i nedovoljno efikasnu lokalnu javnu vlast, bez obzira na smenjivanje stranačkih garnitura na njihovom čelu. Iako je, naime, sređivanje stanja u javnom sektoru, racionalizacija troškova i smanjivanje broja zaposlenih u lokalnim upravama, javnim preduzećima i ustanovama (pored dovođenja investicija i stvaranja uslova za oživljavanje zapošljavanja) bilo jedno od glavnih predizbornih obećanja praktično svih političkih aktera 2012. godine, ili prilikom političkog prekomponovanja lokalnih vlasti, proteklo vreme od preuzimanja njihovih mandata nedvosmisleno je pokazalo da od tog obećanja (uz retke izuzetke koji samo „potvrđuju pravilo“), barem zasad, nije ostvareno – gotovo ništa, ili tek jedva. Čak, prema pojedinim svedočenjima lokalnih aktera političkog života i posmatrača, nekonstrolisano zapošljavanje kulminiralo je krajem 2013. godine zbog najava zabrane zapošljavanja u javnom sektoru, kada se pristupilo što bržem udomljavanju velikog broja kadrova.

Sasvim je simptomatično to što lokalne vlasti upravo na pitanja sa egzaktnim podacima o broju zaposlenih u javnom sektoru i njegovim troškovima – najmanje rado odgovaraju. Novinarski tim NDNV okupljen na istraživačkom projektu o radu lokalnih samouprava uputio je (pozivajući se na Zakon o dostupnosti informacija od javnog značaja) lokalnim vlastima u svih 45 vojvođanskih gradova i opština jednoobrazna pitanja (ukupno 35), među kojima je zatražio i decidiran odgovor o tome koliki je broj zaposlenih u lokalnoj upravi u odnosu na 1.000 stanovnika koji žive na teritoriji lokalne samouprave krajem 2013. godine, koliki je bio njihov tačan broj kada je aktuelna vladajuća koalicija preuzela lokalnu vlast, a koliki je danas, koliki je broj zaposlenih u lokalnim javnim preduzećima, a koliki je bio prilikom preuzimanja lokalne vlasti. Zatražen je, takođe, i podatak koliki se deo lokalnog budžeta izdvaja za plate i troškove zaposlenih u lokalnoj administraciji. Od ukupno 40 lokalnih samouprava koje su ispunile upitnik, ili dostavile odgovarajuća dokumenta (i među njima neke na intervenciju Poverenika za informacije od javnog značaja) karakteristično je da su i među inače popunjenim upitnicima u brojnim slučajevima pitanja o broju zaposlenih u lokalnom javnom sektoru – ostavljena bez odgovora, ili su oni bili nepotpuni (primera radi Alibunar, Sečanj, Zrenjanin, Kovin, Temerin, odnosno Bečej, Sombor, Srbobran, Novi Sad, Plandište, Vrbas). Uočljivo je, nadalje, da mnoge lokalne uprave često „kao zmija noge“ naročito kriju podatke o broju zaposlenih u lokalnim javnim preduzećima, i da ta pitanja jednostavno ili ignorišu, ili čak odgovaraju apsurdnom tezom da te podatke opštinske uprave ne poseduju (Bečej, Srbobran)!

Na osnovu novinarskih istraživačkih tekstova, kao i podataka koje su uspeli da prikupe, moguće je zaključiti da u postizbornom periodu nije ostvareno reformisanje javne sfere i smanjenje njenih troškova, da su lokalne uprave velikim delom predimenzionirane čak i u budžetski siromašnijim opštinama, a da je zapošljavanje u javnim preduzećima svojevrsna „rak-rana“ javne sfere, budući da su ona postala pravi „rezervoari“ za zapošljavanje stranačkih kadrova, a da pritom njihovo poslovanje opterećuje lokalne budžete zbog izdvajanja značajnih javnih sredstava u vidu subvencija i dodatnih investicija. Od zvučno predizborno najavljivane „departizacije“ javne sfere nije ostalo ništa, najčešće svaka nova vlast dovodi do novog zapošljavanja u javnoj sferi, a o primerima neracionalnog i rasipničkog trošenja javnih sredstava, građani u najvećem broju slučajeva saznaju naknadno, kada se postizborni period uveliko koristi za osporavanje, optuživanje i iznošenje „grehova“ prethodne vladajuće strukture, ili nakon prekomponovanja vlasti.

Rečita ilustracija stiže, recimo, iz Vrbasa, gde partije koje se od 2000. godine smenjuju na vlasti nerado govore o preciznom broju zaposlenih na teret budžeta, u opštinskoj zgradi i javnim preduzećima. Stvarne brojke prikrivaju se prećutkivanjem angažovanih po ugovoru o delu ili ugovorom o radu na određeno ili iznošenjem ukupnog broja koji uključuje i javne ustanove. Ipak, pokazuje novinarsko istraživanje, poređenjem podataka lokalne samouprave od 30. oktobra 2012. godine broj zaposlenih za JLS Vrbas (Opštinska uprava i ustanove – direktni budžetski korisnici) iznosio je ukupno 215: 180 zaposlenih na neodređeno i 35 na određeno. Da je ovaj broj za manje od godinu dana znatno povećan potvrdio je izveštaj Ministarstva finansija o broju zaposlenih činovnika u lokalnim samoupravama i javnim ustanovama u septembru 2013. godine. Dakle, broj zaposlenih u vrbaskoj admnistraciji porastao za više od 100 novozaposlenih. U odnosu na podatke iz prethodne godine, broj zaposlenih na neodređeno porastao je za 90 i iznosi 270. Dodajući tome i angažovane po ugovoru o delu i na određeno – ukupan broj iznosi 321. Po Zakonu o određivanju maksimalnog broja zaposlenih u lokalnoj administaciji u Ministarstvu finansija za vrbasku opštinsku administraciju predviđen je ukupan broj od 221 (trenutno 270) zaposlenog na neodređeno i 22 (trenutno 41) na neodređeno.

Odgovornost, racionalnost, organizovanost, efikasnost, ali i odnos javnih vlasti zanimljivo je posebno osvetliti i u tek jednom segmentu nadležnosti lokalnih uprava, kao što je pitanje visine poreza na imovinu. U uslovima generalno suženih lokalnih budžetskih okvira, ali i većinom teškog ekonomskog položaja građana, lokalne samouprave su se u određivanju stope poreza na imovinu, što je njihova ingerencija, ponašale različito. Neke, kao što je to recimo bilo u Opovu, i pored siromaštva opštine odlučile su se da pokažu sluha za građane u kreiranju poreske politike pa je doneta odluka o smanjenju poreza na imovinu sa 0,3 odsto na 0,1 odsto. Prvi čovek opštine, naime, smatra da Opovo ne može da prosperira i da ima bogzna kakve vajde od nameta koje bi mogla natovariti za vrat poljoprivrednicima, pa je predložio da se naplaćuju minimimalne dažbine. Slikovito, to znači da će porez na godišnjem nivou po hektaru zemljišta umesto dosadašnjih 2.700 dinara, ubuduće iznositi 900 dinara. Suprotno tome, druge lokalne vlasti su se odlučile za povećanje stope ovog poreza, kako je to, primera radi, u Kuli i Temerinu. Jedan od čelnika vlasti ove potonje opštine takvo opredeljenje objašnjava na sledeći način: „Umanjenje prihoda od poreza na zarade želimo da nadomesimo porezom na imovinu. Pre svega želimo da podignemo porez na poljoprivredno zemljište, koji je bio toliko beznačajan pa ga nismo ni zarezivali“. Između potrebe da se obezbede budžetska sredstva, ali i uvaži realnost da su građani pretežno sve siromašniji, jedinstven primer racionalnosti i efikasnosti u domenu naplate poreza zabeležen je u Sremskoj Mitrovici: Ovde, naime, nisu povećavane stope poreza na imovinu i građevinsko zemljište za pojedince, nego je, u saradnji sa organizacijom USAID, pokrenuta široka akcija u okviru koje je povećana baza poreskih obveznika sa 17 na 24 hiljade ljudi. Usled takvog trenda, poreska stopa je spuštena za 15 odsto, ali su prihodi svejedno osetno povećani, dok je poreskim obveznicima koji uredno plaćaju porez na imovinu odobreno deset odsto popusta na porez na nekretnine.

Skupa uprava

Već sada je jasno da se pod hitno mora raditi restrukturiranje svih odeljenja u opštinskoj upravi – najavio je odmah čelnik opštine Žitište, koja je prošle godine doživela već drugo prekomponovanje vlasti. „A neke promene su u toku. Opštinsko veće je ’srezano’ sa 11 na osam većnika, analizira se sistematizacija radnih mesta, češljaju se pravilnici o korišćenju službenih automobila, kontrolišu izlasci službenika sa posla u toku radnog vremena, proverava se radna disciplina i obaveze“… Samo po sebi, ovo „rezanje“ u siromašnoj banatskoj opštini (tim više jer joj javna preduzeća grcaju pod teretom problema i viška nezaposlenih) ne znači spektakularnu uštedu, ali predstavlja jedan od ređih primera većinom neracionalnih i preopterećenih lokalnih uprava koje sa racionalizacijom kreću sa čela.

Karakteristično je, inače, da je čak i u onim opštinama prema čijim je zvaničnim podacima u vremenu od preuzimanja vlasti došlo do iole značajnijeg smanjivanja broja zaposlenih u lokalnoj administraciji (Sremska Mitrovica, Šid) istovremeno u znatnoj meri povećan broj zaposlenih u njihovim javnim preduzećima. Primera radi, iako je u Šidu broj radnika uprave smanjen za sedam zaposlenih, istovremeno je – kazuje i zvanični odgovor – broj zaposlenih u javnim preduzećima porastao za novih 45 radnika. Opštine, takođe, nerado predočavaju podatke o broju zaposlenih na neodređeno i određeno vreme, odnosno i angažovanih po ugovoru, a procenat budžeta koji se izdvaja za plate i troškove zaposlenih u lokalnoj administraciji, u kombinaciji sa prosečnim brojem ovih uposlenika na 1.000 stanovnika potvrđuje da čak neke opštine koje iskazuju izvesno smanjenje radnika u upravi – imaju izuzetno skupu administraciju. Recimo, u Novom Bečeju, koji može da se navede kao primer sredine sa relativno funkcionalnom, mladom i stručnom upravom i gde na hiljadu stanovnika ima 2,5 zaposlena u upravi (što može da se uklapa u neki evropski standard) za plate i troškove zaposlenih u lokalnoj administraciji izdvaja se čak 30 odsto lokalnog budžeta. Uočljivo je, takođe, da čak i pojedine izrazito siromašne opštine, sa velikim procentom nezaposlenih imaju maksimalan broj zaposlenih u upravi (Čoka, Mali Iđoš, Bečej…) ili da su plate čelnika nekih opština u priličnoj nesrazmeri sa primanjima njihovih sugrađana. Primera radi, prošle godine je u Bačkoj Topoli, prema Republičkom zavodu za statistiku, u oktobru neto plata bila 36.736 dinara, to jest za skoro sedam hiljada manja u odnosu na republički prosek. Ipak, predsednica opštine od januara 2013. prima nešto više od 121 hiljade dinara, odnosno tri puta veću platu nego prosečan zaposleni u Bačkoj Topoli.

Iako je, sudeći barem prema njihovim zvaničnim odgovorima, jedan broj lokalnih samouprava skromno smanjio broj zaposlenih u svojoj administraciji, čak i ovi nepotpuni „odgovori sa pečatom“ (koji se, često, po brojnosti zaposlenih i razlikuju od tvrdnji na terenu) svedoče o čitavoj listi opština u kojima je broj zaposlenih u lokalnoj administraciji u periodu od preuzimanja vlasti povećan (Ruma, Nova Crnja, Senta, Srbobran, Stara Pazova, Plandište, Vrbas, Bačka Topola…). Primer za praksu da ponekad ni izrazito visok broj zatečenih činovnika u upravi ne obeshrabruje nove vlasti da i dalje zapošljavaju – može biti Kikinda nakon prekomponovanja vlasti. U ovom gradu, koji beleži frapantnih skoro 5,5 zaposlenih u lokalnoj administraciji na hiljadu svojih stanovnika (više nego dvostruko po standardima) i koji se, između ostalog, „pročuo“ i po „prekomandovanju“ činovnika na radne zadatke poljočuvara jer „neki ne rade skoro pa ništa“, predstavnici opozicije tvrde da je „nova vlast već zaposlila deset novih službenika, među kojima su i penzioneri“. „Sistem je već toliko opterećen da ne možemo da funkcionišemo“ – potvrdio je i novi čelnik opštine, najavljujući racionalizaciju: „Pored tridesetak preraspoređenih radnika opštinske uprave, oko sedmoro je u postupku za odlazak u penziju. Opština je raskinula oko 25 ugovora o povremenim i privremenim poslovima, kao i ugovora na određeno vreme“. Ipak, oko petoro je, kako je i to nedavno rekao – novozaposlenih. Nakon ove njegove izjave u jednom dnevnom listu objavljen je konkurs opštine Kikinda za prijem 12 radnika.

O dodatnom finansijskom trošku kao posledici prekomponovanja lokalnih vlasti kroz koje je prošlo mnogo vojvođanskih opština, u atmosferi raširenih različitih političkih strasti, retko se govorilo. Da ipak može biti i takvog „salda“, pokazuje recimo primer Malog Iđoša (opštine u kojoj je dvostruko veći broj nezaposlenih nego zaposlenih), gde je astronomskim troškovima za zaposlene u opštinskoj zgradi i ustanovama, koji iznose više od 150 miliona dinara, doprinelo i prekrajanje izborne volje u julu prošle godine. Naime, većina smenjenih funkcionera, zbog smene pre isteka mandata na koji su izabrani, ostvarila je pravo na naknadu u visini od 6 mesečnih zarada, pa je tako „upodobljavanje“ na pola budžetske godine udvostručilo „namet“ duplim platama za bivše i nove funkcionere. Jedan od bivših čelnika opštine svedoči da je više od deset duplih funkcionerskih plata dodatno opteretilo budžet koji bez transfernih sredstava sa republičkog i pokrajinskog nivoa ne bi mogao da servisira sopstvene potrebe. „Skoro dve trećine budžeta troši se na plate zaposlenih na teret budžeta. Kako jedna siromašna opština može da finansira zamenika predsednika skupštine, tri predsednikova savetnika i tri pomoćnika, plus devet članova veća“ – zapitao je današnji opozicionar. O svojevrsnom receptu „da svi budu zadovoljni“, a na trošak građana, govori i primer o svojevrsnom „paktu nenapadanja“ između nove i stare vlasti u Vrbasu. Predstavnici opozicije iznose primere kojima argumentuju da je između bivših i sadašnjih vladajućih partija, očigledno, postignut interni dogovor o nenapadanju a u korist partijskih radnika i o trošku građana. Iz različitih opozicionih grupacija prozivaju jedni druge za postizborno uhlebljenje i za neskrivenu kohabitaciju između pobednika i poraženih na izborima prošlog oktobra. „Zapravo, većina ih se samo spustila za stepenik niže u hijerarhiji i ostala na teretu budžeta istih preduzeća, uvećavajući iznos za plate barem za nove rukovodioce“ – iznosi jedan od ovih opozicionara i dodaje: „Najveća misterija je način na koji će nova vlast prikriti novozaposlene u lokalnoj samoupravi od Ministarstva finansija i zabrane o povećanju broja zaposlenih u javnom sektoru. Pomoćnici bivšeg predsednika, prema sistematizaciji, ostaju na teretu opštinskog budžeta, a primaju se novi. Ista stvar je sa načelnicima odeljenja. Radi zadovoljavanja apetita koalicije, broj članova opštinskog veća povećan je sa pet na sedam. O broju angažovanih po ugovorima o delu, pre i posle izbora, možemo samo da nagađamo, ali je činjenica da su pompezne najave o štednji iz SNS pale već na prvom ispitu“.

O primerima nerealnog i nedomaćinskog planiranja i potrošnje javnog novca po pravilu se saznaje tek naknadno, bilo nakon promene vlasti, ili najava novih mera koje pokazuju da u upravljanju poverenim sredstvima na lokalnom nivou i te kako ima prostora za uštede. „Već sam ukinuo šest funkcionerskih mesta i to je ušteda na godišnjem nivou od 10 miliona dinara. Prvog dana na ovoj funkciji sam u Gradskoj kući zatekao veliki broj ljudi za koje niko ne zna ni kako su došli tu, niti šta rade“ – svedočio je, recimo, novi gradonačelnik Subotice, najavljujući, istovremeno, zatvaranje “slavina koje su u prethodnom periodu nekontrolisano curele“, a kao prvi će se, prema njegovim rečima, na udaru naći javna preduzeća i institucije „koji će u narednoj godini morati da smanje broj zaposlenih za bar pet odsto, kako bismo rasteretili gradsku kasu“.

Osim predimenzionirane javne sfere u pretežnom broju lokalnih sredina, neke usputne najave preduzetih mera štednje zbog sve skučenijih budžeta svedoče ponegde i o odomaćenoj praksi budžetske potrošnje čak i sa apsurdnim i gotovo neverovatnim troškovima. Tako je, recimo, predsednik opštine Bečej, ilustrujući da je „ipak došlo do nekih promena“ naveo primere ukidanja “trećeg dela plate”, dodatka za Božić, Uskrs i 8. mart“! U ovoj opštini su se prošle godine, inače, vodile polemike u javnosti povodom rasipničkog ponašanja, a samo neki od primera su bili visoki računi za gorivo za službena vozila, troškovi za službene telefone, ali i poklone i reprezentaciju. Na osnovu podataka do kojih je došla lokalna nevladina organizacija, recimo, opštinska uprava u Bečeju je samo u prvih sedam meseci 2013. na poklone i reprezentaciju potrošila oko 50 hiljada evra, što je oko 160 prosečnih plata. Nije, međutim, ovo i jedina sredina čija javna administracija je (bila) posebno „zaštićena vrsta“, u odnosu na okruženje, visoku stopu nezaposlenosti i turobnu situaciju u njemu. Tako je, primera radi, iz opštinske kase u Senti (koja je u postizbornim periodu poprilično i uvećala broj zaposlenih u upravi u javnim preduzećima) na ime nagrada zaposlenima dodeljeno više od tri milona dinara. Do septembra realizacija isplate ovog iznosa je ostvarena na nivou od 74 odsto, odnosno 2,48 miliona dinara je potrošeno. Poređenja radi, na troškove Fonda za poljoprivredu, čiji je zadatak da unapredi proizvodnju u ovoj privrednoj grani, izdvojeno je šest miliona dinara. Ili: u Rumi na pitanje koliki su troškovi reprezentacije i službenih putovanja u opštini, novinari nisu dobili odgovor, ali je budžetom za troškove putovanja odvojeno skoro 20 miliona dinara. To, možda, nije cifra koja bode oči, ali je potpuno neverovatno da je čak duplo veća od sredstava koja se odvajaju za razvoj poljoprivrede. Zvanični Budžetski fond za razvoj poljoprivrede u opštini u kojoj je poljoprivreda najvažnija privredna grana – iznosi 10 miliona dinara, dvostruko manje nego što iznose planirana sredstva za službena putovanja!

Različitim oblicima nerealnog planiranja i rasipničkog trošenja javnog novca kumuje i nedovoljna transparentnost rada mnogih lokalnih uprava. Brojne lokalne samouprave svoje zvanične internet prezentacije ažuriraju samo kada su u pitanju formalne odluke opštinskih organa ili vesti koje svedoče o uspesima, nema detaljnijih izveštaja o rashodima. A Adi su, recimo, tvrdili da nisu znali da izveštaj o izvršenju budžeta treba postaviti na zvanični sajt, pa su učinili to tek nakon intervenisanja novinara, u drugim opštinama takođe javnosti nisu predočeni ovi izveštaji (recimo, Sremska Mitrovica) ili se oni prezentuju sa višemesečnim zakašnjenjima (recimo, Ruma). U kontroli rada lokalnih javnih uprava poseban problem predstavlja i činjenica što je izuzetno mali broj (gotovo na nivou izuzetka) lokalnih nevladinih organizacija koje se na iole ozbiljniji način bave civilnom kontrolom rada lokalnih vlasti. Takav pozitivan „izuzetak“ besumnje je Bečejsko udruženje mladih (BUM), svakako lider u nevladinom sektoru u ovom delu Vojvodine, bar kada su u pitanju inovativni projekti, ali i kontrolni mehanizmi za proveru rada lokalne samouprave, čije je aktivno „propitivanje“ lokalnih vlasti doprinelo da građani saznaju za brojne slučajeve nedomaćinskog ponašanja, ali i tome da one počnu redovnije da im polažu račune.

(Autonomija)