Zbog rata u Ukrajini, Amerikance ne treba kriviti što misle da njihovi najbliži saveznici leže s druge strane Atlantika.

No, za razliku od mnogih „slobodnih“ članica NATO-a, Australija se pojavljuje kao najspremniji i najsposobniji odbrambeni partner SAD-a, piše National Interest.

Autor teksta Matthew C. Mai navodi da je to dobra vijest za Ameriku koja ulazi u “odlučujuću deceniju ” natjecanja s Kinom.

SAD više nije vojno nadmoćan i države iz određenih regija moraju učiniti više kako bi održale status quo jačanjem svojih obrambenih sposobnosti. Po ovom mjerilu, Australija se dokazuje kao vrijedan saveznik.

Australija preusmjerava svoju strategiju za dugoročno natjecanje s Kinom nakon decenija borbi uz američke snage u Afganistanu i Iraku. Australski čelnici više ne pozivaju kineske kolege da preuzmu plašt “odgovornog globalnog građanstva”.

Stav australske javnosti prema Kini također je postao negativan, a gotovo 60 posto Australaca klasificira vanjsku politiku Pekinga kao kritičnu prijetnju vitalnim interesima njihove zemlje.

Masovno ulaganje u novo oružje

Ova zabrinutost nije neutemeljena. Iako je sam kontinent fizički siguran, kineske mogućnosti preciznih dugometnih napada mogle bi ugroziti ključne pomorske trgovačke rute koje su ključne za australski ekonomski prosperitet.

Canberra nadograđuje svoju odbrambenu poziciju na značajne načine. Po prvi put će odbrambena potrošnja premašiti 50 milijardi australskih dolara. Odustajanje od borbenih pješadijskih vozila i samohodnih haubica, te nabavka manevarskih plovila i kopnenih pomorskih napadačkih sistema u skladu je s ciljem revizije strategije protiv pristupa ili uskraćivanja područja.

U tu svrhu australske snage žele kupiti američke rakete Tomahawk, protubrodske rakete dugog dometa koje se lansiraju iz zraka, rakete zrak-zemlja, bombe malog obima i udarne rakete Kongsberg norveške proizvodnje.

Ipak, ta su ulaganja skromna u poređenju sa troškovima koje će donijeti provedba sporazuma AUKUS (trilateralni odbrambeni pakt SAD-a, Velike Britanije i Australije). Australska vlada procjenjuje da bi troškovi podmornica mogli iznositi čak 368 milijardi australskih dolara u sljedeće tri decenije, iako će konačna cijena vjerovatno biti viša.

Kako će Australija to platiti – i razviti industrijske kapacitete, infrastrukturu i radnu snagu potrebnu za održavanje podmornica na nuklearni pogon – pitanje je koje je otvoreno. Međutim, ono što AUKUS pokazuje jest da je Australija predana očuvanju ravnoteže snaga na Pacifiku i vjeruje da je sticanje te skupe sposobnosti neophodno kako bi osigurala svoje interese.

Nuklearne podmornice

U martu su američki predsjednik Joe Biden, australski premijer Anthony Albanese i britanski premijer Rishi Sunak najavili da će početkom 2027. do četiri američke jurišne podmornice klase Virginia i jedna britanska jurišna podmornica klase Astute početi rotacijsko raspoređivanje na HMAS Stirling u Zapadnoj Australiji, poznat kao Submarine Rotational Force-West (SRF-West).

Rotacija ovih jurišnih podmornica na nuklearni pogon – za koje se procjenjuje da će dostići punu snagu 2031. godine – pojačat će pet već stacioniranih u Guamu, omogućujući američkim snagama da tokom sukoba bolje kontroliraju ključne morske putove poput moreuza Malacca.

Svaki brod klase Virginia također je opremljen sa do četrdeset krstarećih projektila Tomahawk koji mogu pogoditi ciljeve udaljene 1.000 milja. Sve u svemu, prisutnost nekoliko vrlo sposobnih nevidljivih podmornica u zapadnom Pacifiku pojačat će kolektivno odvraćanje i osujetiti napore kineske mornarice da demonstrira moć na velike udaljenosti i nesmetano djeluje u bastionima Južnog kineskog mora.

Australija je kontinentalni otok – po veličini otprilike jednak SAD-u – okružen otvorenim okeanom i prijateljskim susjedima u svojim obalnim vodama. Što je još važnije, nalazi se uglavnom izvan kineskog kopnenog raketnog kišobrana koji ugrožava američke baze i imovinu u Japanu, te na Filipinima i Guamu.

Iako Canberra zabranjuje uspostavu stranih vojnih baza na svom tlu, odredbe koje dopuštaju rotacijsku prisutnost američkih snaga dovele su do skromnih poboljšanja američkog položaja, uključujući planirano raspoređivanje šest bombardera B-52 u sjevernoj Australiji.

Uz pristanak Canberre, tokom krize, dodatne američke snage mogle bi se prebaciti na Pacifik preko Australije kao što je bilo tokom Drugog svjetskog rata.

Pristupačan centar logistike

Uz projekciju moći, piše autor, geografija Australije ublažava još jedan problem koji muči američku strategiju u regiji – logistiku. Održavanje vrhunskih operacija na pacifičkom ratištu zahtijevat će pristupačan centar logistike i održavanja van kineskog kopnenog okvira preciznih napada.

Na ministarskim konzultacijama krajem jula, dvije su strane istakle želju za “dugoročnom uspostavom trajnog područja logističke podrške… kako bi se poboljšala interoperabilnost i ubrzala sposobnost odgovora na regionalne krize“.

U skladu s tim, obje su vojske dale prioritet zajedničkoj logističkoj podršci u svojim redovnim vježbama.

Na nedavno završenim vježbama Talisman Sabre, naprimjer, američki nosači prebacivali su gorivo i vodu kroz cjevovod dug tri milje povezan s australskim plovilima 1.000 metara od obale.

Višegodišnja američka kritika da članice NATO-a ne plaćaju pravedan udio i svoju odbranu ne shvataju ozbiljno, ne odnosi se na Australiju. Umjesto toga, kreatori politike SAD-a imaju saveznika koji vuče težinu značajnim ulaganjima u moć.

Ne čekajući da izbije rat kako bi počela proces ponovnog naoružavanja, Australija čini takav događaj manje vjerojatnom.

(Al Jazeera, foto: Pixabay)