Skip to main content

Vojvodina više nije žitnica!

Izdvajamo 07. феб 2011.
4 min čitanja

Vojvodina više nije žitnica ni Srbije, a kamoli Evrope! Pšenicom je u ravnici zasejano 9.683 hektara manje nego u centralnim delovima zemlje, što nisu naučile niti vojvođanske njive niti vojvođanski paori. Nije im to, doduše, najveći problem, ali, kako god – nisu to zaslužili. Mereći hektare, nisu im ratari u centralnoj Srbiji daleko odmakli, ali šteta je mnogo veća ako se zna da ovdašnje oranice imaju bolji prinos, da „odbacuju“ za oko 30 odsto više hlebnog žita, da je cena pšenice dostigla 27 dinara po kilogramu spram lanjskih 11, da će još rasti, pa su mogli od nje imati više vajde…
Elem, čak i naduvani statistički podaci pokazali su da je u Vojvodini pšenicom zasejano 235.160 hektara, što je oko 5.000 hektara manje od oskudne setve 2008. godine, a čak 56.000 hektara manje nego pre dve godine.

Pšenica je političko pitanje

Zbog čega je Vojvodina izgubila primat čak i na njivama i zbog čega je pšenica tako srozana? Zbog mizernih cena u proteklim godinama, tankih subvencija, ucenjivača, monopolista na tržištu semena i u otkupu, zbog izrazito lošeg kvaliteta ove žitarice, katastrofalnih poteza vlade… Rečju, zbog toga što je pšenica u Srbiji političko pitanje. Politika je i hleb, politika su tajkuni i monopoli, u stranačkim rukama su najveće agrarne kompanije, u stranačkim je rukama žito. U takvim okolnostima vodi se i agrarna politika i u takvim okolnostima nije stradala samo pšenica, već i druge kulture i druge poljoprivredne grane.
U suštini, najveći problem je u tome što je u protekloj deceniji poljoprivreda, a s njom i pšenica, bila zaista „poslednja rupa na svirali“ svake vlade. Ako je išta obeležilo godine tranzicije srpske poljoprivrede, onda je to činjenica da je svaki ministar koji je vodio agrar vodio i svoju politiku. Uvođenje pa ukidanje premija, čas se štite tajkuni čas seljaci, žito se ne da, pa se pušta niz vodu, jedan ministar odvaja pare za investicije, pa onda sledeći odluči da je to pogrešno, donosi se strategija poljoprivrede, pa se posle par godina ona menja, dopunjuje…
U ovom galimatijasu se nisu najbolje snalazili ni donosioci strategija i taktika, a kamoli seljaci. Tokom tranzicije imali smo šest ministara poljoprivredne i isto toliko agrarnih politika. Najveća misterija je premiranje poljoprivrede.
Za vreme Dragana Veselinova, niti je bilo para niti strategije, a ono malo novaca trošeno je na subvencije za mleko, šećernu repu, suncokret i soju. Sve to nije imalo puno efekta. Seljački protesti i blokade puteva širom Vojvodine nisu dale rezultata, jer se agrarna politika ne vodi praznim pričama već parama. A para nije bilo i ono što se nalazilo u takozvanoj seljačkoj kasi trošeno je naopako. Premije su odlazile u ruke otkupljivača i prerađivača, jer za onoliko koliko je Ministarstvo premiralo proizvodnju fabrike su snižavale otkupnu cenu, tako da su novci u stvari njima išle u džepove.
Nakon njega je stigao Stojan Jeftić. Malo bio – malo i uradio. Onda na red dolazi Ivana Dulić- Marković i potpuno novi koncept. Ukida premije po hektaru i uvodi mnogo dobrih novina, ali je njen problem bio što nije u suštini imala podršku ni Vlade u kojoj je sedela ni skupštinske većine, pa reforme nisu krunisane zakonima. Akcenat je stavila na investicije, na mere ruralnog razvoja, na razvoj tržišta poljoprivrednih kredita i razvoj tržišta zemljišta. Usvojena je Strategija poljoprivrede Srbije, koja opet zbog nedonošenja zakona i nije zaživela.
Posle Dulićke sledi Goran Živkov, koji samo nastavlja ono što je radila ministarka. Potom stiže novi ministar Slobodan Milosavljević i opet nova agrarna politika. Uvodi se premija od 100 evra po hektaru ali nju će dobiti tek polovina seljačkih gazdinstava tako da će dobar deo poljoprivrede opet biti ostavljen na cedilu. Milosavljevića poljoprivrednici, ekonomisti, struka i nauka, trgovci žitom najbolje pamte po skandaloznoj zabrani izvoza pšenice, od čega se tržište dugo oporavljalo.
Šta reći o aktuelnom ministru Saši Draginu? Dobar političar, možda još bolji stručnjak za marketing, ali je poljoprivreda na niskim granama. Svedoci smo istorijski najmanjeg, zapravo sramno niskog agrarnog budžete od oko dva ili tri posto ukupnog, iako primarna poljoprivreda učestvuje sa deset odsto u BDP-u, a agroindustrija sa čak 25 odsto. I u Draginovoj politici osnova su plaćanja po hektaru, mere podrške su nepredvidive, nema ključnih dokumenata, poput strategije razvoja poljoprivrede. Objavljen je, doduše, Nacionalni plan za razvoj poljoprivrede kao i Plan ruralnog razvoja, ali ga vlada nije usvojila. Posebno je interesantno što su se, bez mnogo pompe i priče, u ovu “politiku okrenutoj isključivo individualnim poljoprivrednim proizvođačima s registrovanim gazdinstvima” na mala vrata lane uvukli veliki kombinati. Podržavljeni su, imaju privilegovan status u pogledu premija, lokalne samouprave postavljaju menadžment, vuku sve konce. Krenulo je s PKB-om, na redu je PIK Bečej…

Nespremni za liberalizaciju

Nakon takvog galimatijasa nije bilo iznenađujuće ono što smo čuli pre nekoliko dana na prezentaciji studije „Efekti liberalizacije carina na poljoprivredu Srbije“ – da će se naš agrar u 2014. godini naći u veoma ozbiljnoj krizi, jer je to godina kada će se potpuno liberalizovati trgovina poljoprivredno-prehrambenim proizvodima sa EU. Posebno je teška okolnost to što će Srbija biti jedina zemlja koja je liberalizovala carine za ovaj segment, a da pre toga nije postala član EU, što bi za posledicu imalo sunovrat poljoprivrede u Srbiji zbog nekonkurentnosti, kako u kvalitetu tako i u cenovnom smislu.
– Od 2014. godine do trenutka kad budemo ušli u EU proći će najmanje pet godina, što zapravo stvara „brisan prostor“ sa kojim ćemo se teško suočiti ukoliko od danas ne budemo počeli da radimo na pripremi za taj period – rekao je na toj konferenciji ekonimista Miroljub Labus, napomenuvši da se posebno mora voditi računa o budžetskoj i agrarnoj politici.
– Neophodno je promeniti budžetsku politiku jer budućnost države nije u penzionerima nego u proizvodnji. Najpre bi trebalo investirati u modernizaciju poljoprivredne proizvodnje, razgovarati sa EU o periodu „brisan prostor“, i pojačati administrativne kapacitete. Naime, vrlo je teško raditi velike projekte, čak i kada se novac obzebedi ukoliko ne postoje institucije koje će ga realizovati – ocenio je Labus.
Ekonomista Aleksandar Stevanović istakao je da je u Srbiji pogrešno koncipirana politika subvencija, te da ne treba trošiti novac na „gašenje požara“ već u tehnološki napredak i da treba podsticati povećanje proizvodnje, ukrupnjavanje gazdinstava i osigurati plasman.
Kako reče ovaj ekonomski analitičar Centra za slobodno tržište – u našoj zemlji postoje tri paralelna agrara. Prvi je primitivan, sitnosopstvenički. Drugi je vibrantan, moderan, ukrupnjen i treći državni, čija je uloga samo proizvodnja korova. Sve ovo se mora promeniti, da bi nam krenulo na bolje.

Ljubica Blitva – Trošić