Skip to main content

VLADIMIR ARSENIJEVIĆ: Francuska, uputstvo za upotrebu, 2015.

Autori 14. нов 2015.
2 min čitanja

Strašan je bilans simultanih terorističkih napada izvršenih noćas u Parizu i Sen Deniju. Mrtvi se još uvek broje, ali žrtava ima više od 150. Neki od svedoka u koncertnoj dvorani Bataclan čuli su teroriste kako pre otvaranja vatre uzvikuju na francuskom: „Ovo je osveta za sve zlo koje je Hollande naneo muslimanima širom sveta!“

Trebalo je da znamo da je Charlie Hebdo bio samo uvertira u nešto mnogo gore.

Pre desetak godina, izdavačka kuća Rende (u kojoj sam tad radio kao urednik), u saradnji s Beopolisom, Fabrikom knjiga i tadašnjim Kulturnim centrom Francuske (danas Francuski Institut) organizovala je festival nove francuske književnosti i stripa pod nazivom „Francuska, uputstvo za upotrebu“, parafrazirajući naziv čuvene knjige Žorža Pereka – „Život, uputstvo za upotrebu“. Tada, 2006. godine, bili smo pod jakim uticajem pobune mladih imigranata druge generacije u predgrađima Pariza i drugih francuskih gradova. Pobuna je bila motivisana negativnom percepcijom i diskriminacijom siromašnih imigranata arapskog i subsaharskog porekla, uglavnom islamske veroispovesti, usmerena na autoritarnu policiju; njeni su glavni vinovnici bili pripadnici otuđene omladine druge generacije; automobili i radnje su goreli iz noći u noć, a filmovi poput tada već deset godina stare „Mržnje“ („La Haine“) Mathieua Kassovitza iz 1995, činilo nam se, precizno su oslikavali kompleksno stanje u francuskom društvu. U „Mržnji“, podsetimo se, trojica tinejdžera (francuski Jevrejin, Arapin iz Magreba i afrički crnac) iz multietničkog geta na različite načine reflektuju nasilje u kom žive i koje je deo njihove svakodnevice boreći se ujedno i sa zadatim ulogama u društvu koje ne osećaju kao svoje a drugo nemaju. Ideja koju film najsnažnije promoviše jeste da je zajednički osećaj geta i izolovanosti jači od svih partikularnih identiteta i da upravo on drži ovu trojicu omladinaca zajedno.

Ah, sveta naivnosti!

U tom smislu, naravno, Uelbekov obespokojavajući roman „Pokoravanje“ znatno bolje prikazuje stanje u francuskom društvu danas od „Mržnje“, koja je uprkos svom načelnom pesimizmu, ispostavilo se vremenom, bila prepuna nade u jedno bizarno bolje sutra. Vladajuća paradigma je, tvrdi Uelbek kroz svog obeznađenog protagonistu, dotrajala i izmorena, dekadentnost rezultira nedostatkom vere pa i strasti i stari svet se bez mnogo buke krši pod talasom novog. Da Francuska potpuno legitimno, putem mehanizma slobodnih izbora, postane islamska zemlja, ispostavlja se u romanu, neće trebati mnogo. Biće to čak jednostavnije nego što je iko mogao i da pretpostavi.

Od naivnosti „Mržnje“ do dekadentne distopije „Pokoravanja“, od ludističkog divljanja po predgrađima, do bolne preciznosti samoubilačkih napada islamskih terorista – to je put koji smo prešli u prethodnih deceniju ili dve.

U Francuskoj, ali i u čitavom svetu graničnici koji razdvajaju identitete danas su samo dublji i viši nego ranije. Neki, naravno, spremno uleću u postavljenu zamku. Zastupaju i brane Islam ili evropsko-hrišćanske vrednosti. Bacaju bombe, pucaju na nevine, šire teror i sami ginu u ime izmišljenih bogova ili podižu zidove, glasaju za desničare, veruju u tvrđavu Evropu i sveto pravo zapadnog sveta da uživa u bogatstvu na grbači ostatka iscrpljene planete.

Danas, 2015, nema više uzmaka od bilo kakve zadatosti.

Čini se da su nas identiteti konačno nadjačali.

(Tekst je, uz dozvolu autora, preuzet sa njegovog FB profila.)