Pitanje ratnih zločina je pitanje svih pitanja srpskog društva, danas – Srđa Popović

Čitam Jergovićevu “1983”. Bila je to značajna godina i u mom životu, jedna od onih što ih zovemo formativnima. U njoj se u dva poglavlja, (Ljeta s Rankovićem i Posljednji sprovod u Jugoslaviji), na nekih šezdesetak stranica Jergović zanima pričom o Aleksandru Rankoviću, zapravo o njegovim dubrovačkim godinama nakon Brionskog plenuma i pada 1966, sve do smrti i sprovoda u Beogradu kojem je prisustvovalo neki kažu preko sto hiljada ljudi, a prema ondašnjem gradonačelniku Beograda, Branku Pešiću, najviše pedeset.

Rankovića sahranjuju u Aleji narodnih heroja na Novom groblju u Beogradu, 22. avgusta 1983, a taj se skup spontano pretvara u prvu poslijeratnu, masovnu, javnu manifestaciju srpskog nacionalizma. Duž ceste kojom je pogrebna povorka prolazila okupljeni narod ispratio je Rankovića aplauzima i frenetičnim skandiranjem “Leka, Leka…” Bila je to pomalo groteskna slika ispraćaja tvrdolinijaškog jugoslovenskog komuniste od mase koja je tiho čeznula za voždom, za junakom koji će ih povesti u, figurativno govoreći, rat i konačnu osvetu Turcima. (Posljednju rečenicu ispisala je moja naknadna pamet, objektivno, istorijski gledano, bilo je isuviše rano da takve slike (i ton) uznemire i najopreznije. Tito je umro samo tri godine ranije, jugoslovenska država još uvijek se doimala čvrstom i sigurnom da bi nekoga dublje zabrinulo ovo, na razini incidenta, kratkotrajno iskliznuće iz čvrstog i stabilnog kolosijeka bratstvojedinstvenog, samoupravnog socijalizma). Vožd će se pojaviti tek četiri godine kasnije…

Da se mi ipak vratimo u sadašnjost. Četrdeset i tri godine nakon što je Aleksandar Ranković ispraćen na vječni počinak, u Beogradu je obavljena još jedna sahrana, koja, usuđujem se reći, s prvom ima itekako veze, a obje su se desile skoro u isto doba godine. Tri dana trajao je nacionalistički cirkus u Beogradu, cirkus koji je uzburkao javnost u Srbiji i njenom okruženju (prije svega u Bosni i Hercegovini). Međutim, zgražanju i iščuđavanju one bolje Srbije nad angažmanom vlasti oko sahrane osuđenog ratnog zločinca zapravo nema mjesta. Ne vlada Srbijom nekakva tehnokratska elita koja je iznenada skrenula u desničarski populizam, već kadrovi stranke Vojislava Šešelja. Ova vlast proteklih četrnaest godina podržava narativ o Mladiću kao branitelju srpstva i heroju. Isto su prije njih činili Vojislav Koštunica i saradnici, a u kontinuitetu je branjen i podržavan od sitnijih aktera desne opozicije u nastojanju da se glasačima preporuče kao bolji Vučići od Vučića. Promovisanu kroz režimske medije, na
fudbalskim stadionima, kroz policijsku protekciju Mladićevih murala na beogradskim zidovima, većinsko, desno, biračko tijelo kupilo je priču o časnom generalu i zaštitniku srpske nejači za sitne pare pa je vlast nakon njegove smrti, bila dužna isporučiti mu i ovo finalno poglavlje. (Interesantno je da je Milošević, za razliku od Koštunice i Vučića, na političko i vojno rukovodstvo bosanskih Srba oduvijek gledao s nepovjerenjem i pomalo s gađenjem, kao na kakve poludivlje rođake sa sela koji se konstantno moraju nadzirati i kontrolisati.)

Aleksandar Vučić je, naravno, svjestan da sve ovo neće ostati neprimijećeno izvan granica Srbije, zato je u maniru seoskog varalice izbjegao odlazak na sahranu našavši se u poslu dočekujući uzbekistanskog predsjednika, nadajući se da će to biti dovoljno da bude amnestiran pred licem međunarodne zajednice. Kad je to pošlo za rukom Borisu Tadiću bijegom u Bukurešt u vrijeme mitinga Kosovo za patike, zašto ne bi i njemu. Ipak, nacionalističkoj Srbiji morao se dati spektakl kakav je očekivala, pa se doček posmrtnih ostataka Ratka Mladića i njegova sahrana podigla na, moglo bi se reći, jedan neoficijelno-državni nivo, uz vojne počasti, plotune, prisustvo ministara Vlade Srbije, predsjednikovog sina i političkog vrha Republike Srpske. Vrijeme je izbora, ulozi su preveliki, a politički trenutak delikatan.

Opelo je lično služio patrijarh Porfirije uz prisustvo i činodejstvovanje više istaknutih predstavnika Srpske pravoslavne crkve. Crkva nije bila tu da isprati pokojnika, ona je sahranu podigla na nivo institucionalnog čina u svojstvu duhovnog pokrovitelja jednog političkog i nacionalističkog konstrukta. Ona je činodejstvovala Mladićevom simboličkom preobražaju: od pravosnažno osuđenog ratnog zločinca do figure heroja i stradalnika za svoj narod i, preuzimajući ingerencije zemaljskih sudova oprostila mu zločine koje je počinio u ime nacije. Ovaj tekst neće se spuštati na nivo patrijarhovog govora duže od rečenice, ilustracije radi, u
kojoj je rečeno da će njegovo ime ostati duboko urezano u sjećanje i molitve većeg dijela srpskog naroda.

Reakcije Zapada za sada djeluju uzdržano i uglavnom se svode na pojedinačne istupe zvaničnika, Marta Kos otkazala je planiranu posjetu Srbiji. Bosna i Hercegovina protjerala je dva službenika srbijanske ambasade. Reagovali su brojni svjetski portali, listovi i agencije. Svi oni koji su pomislili ili priželjkuju brze i vidljive sankcije evropske administracije prema Vučićevoj vlasti zanemaruju prirodu evropske politike i zaboravljaju da Evropska unija ne bira vlast u Srbiji, niti se bavi moralnim vaspitanjem društva. Takvo očekivanje je politički nedoraslo. Naravno, svijet nije zaboravio zlodjela Ratka Mladića, a odnos prema srebreničkom genocidu u međunarodnoj zajednici danas je trajno utemeljen i proaktivan. Zato, umjesto spektakularnih lomova i drastičnih kaznenih mjera, Evropa bi mogla prema Srbiji primijeniti tihi, sistematski „sanitarni otklon“ koji bi se manifestovao laganim presušivanjem donacija iz pristupnih fondova, (IPA, IPARD fondovi, Reform and Growth Facility za Zapadni Balkan). Sa Beogradom će se vjerovatno sarađivati onoliko koliko se mora, koliko to nameću ekonomski interesi Evrope, geografski položaj i potreba da se kontroliše srpski potencijal za destabilizaciju regiona. Srbija ne mora biti formalno izbačena iz procesa, ali bi mogla biti tiho prepuštena sama sebi, gurnuta na marginu, Evropa će se odnositi prema njoj onako kako je ona sama pokazala da zaslužuje. Organizovanjem sahrane s državnim i vojnim počastima za pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, Srbija je svijetu poslala nedvosmislenu poruku: 7. 9. 2026. srebrenički genocid uvila je u svoju državnu zastavu. Bez ikakvih pritisaka sa strane, po sopstvenom izboru, zvanični Beograd se, moglo bi se reći, prigodnom svečanosti ispisao iz reda civilizovanih društava. Svom neposrednom okruženju pokazao je da na Srbiju u ovom trenutku nije moguće računati kada je riječ o izgradnji zajedničke bolje budućnosti zasnovane na dobrosusjedstvu, saradnji i pozitivnim odnosima.

Ono što u cijeloj situaciji najviše plaši jeste pogled u budućnost. S odlaskom sadašnje vlasti, bilo da se to desi na sljedećim izborima, ili kasnije, Srbija će se morati suočiti sa jednim od svojih najtežih i najkompleksnijih problema – sa samom sobom. Današnja politička scena ne pokazuje da unutar srpskog društva postoje kapaciteti koji bi imali snage da temeljno preispitaju svoj
dosadašnji odnos prema prošlosti. Nemoguće je promijeniti Srbiju, a da se pri tome duboko ne zasiječe u mitove na kojima je izgrađen veliki dio njenog današnjeg političkog identiteta. Za sada, oko ovog pitanja vlada gotovo potpuna politička šutnja. Niko od aktera srpske političke scene nije se (pretjerano) oglašavao u vezi sa epohalnim brukanjem Srbije posljednjih dana.

Četrdeset i tri godine dijele rupu iskopanu za Rankovićev grob od ove u koju je sada položen Mladić. Od jednog, tvrdokornog jugoslovenskog komuniste htjeli su posthumno stvoriti nacionalni simbol, od drugog, kukavice i zločinca, žele stvoriti heroja i stradalnika. Mitovi se uvijek grade na lažima. Bez dekonstrukcije lažnih mitova u kojima Srbija predugo egzistira, nikakav prosvjetiteljski i moralni preokret neće biti moguć, a bez njega fundamentalno pitanje opstanka Srbije ostaje i dalje otvoreno. Do tada Srbija će, s Vučićem ili bez njega, ostati zarobljena u istorijskom ćorsokaku u kojem se našla sopstvenim izborom. Nad onom prvom rupom, davne 1983. zvijer je gotovo stidljivo pokazivala zube, nad drugom se danas trijumfalno kezi. Od Srbije koja dolazi poslije Vučića zavisi hoće li u ovu posljednju, zajedno s Mladićem zatrpati i svoju vlastitu budućnost.

(Autonomija)