Andrija Mandić, prvi čekić crnogorske Skupštine, pokušava izvesti političku akrobaciju koja bi bila komična da njen predmet nije jeziv: naime, pokušava uvjeriti javnost kako ono što je rekao zapravo nema značenje koje svi razumiju, od djeteta do starca. Podsjećam, on je 27. avgusta bio sasvim precizan kada je objavio da je Darku Mladiću, u svoje i u ime Nove srpske demokratije, uputio saučešće pa citiram “povodom smrti njegovog oca, generala Ratka Mladića“. Mjesec kasnije objašnjava da se, izjavljujući saučešće Darku, “nijednom riječju“ nije osvrnuo na njegovog oca.

I tu se negdje morala pojaviti zlatna ribica, jer ako saučešće šalješ povodom smrti oca, a tvrdiš da se na oca nisi osvrnuo, čovjek mora potražiti neko drugo biće koje je u međuvremenu umrlo, lipsalo ili krepalo. Zlatna ribica sasvim je zgodna mogućnost.

Umro je Ratko Mladić i tu prestaje vic, jer srž ove priče nije u tome ima li Darko Mladić pravo žaliti za svojim ocem. Naravno da ima. Srž je u potrebi jednog od najmoćnijih ljudi u Crnoj Gori da vlastiti javni politički čin naknadno intimizira i opere od njegovog značenja. Mandić nije Darkov komšija koji ga je sreo na ulici, zagrlio i tiho mu izjavio saučešće. On je predsjednik Skupštine Crne Gore, aman-zaman, lider stranke koja učestvuje u vlasti i čovjek čija riječ dolazi s funkcije koja toj riječi daje institucionalnu težinu. Saučešće je, povrh svega, javno uputio i u ime svoje stranke, čime je privatnu ljudsku gestu sam-samcat pretvorio u političku činjenicu.

Kako se od Mladića napravi “samo nečiji otac“

Tu dolazimo do mnogo važnijeg pitanja od jednog telegrama. Relativizacija zločina rijetko se danas obavlja grubim poricanjem svega što su sudovi utvrdili, pogotovo kada dolazi s visoke državne funkcije. Mnogo je elegantnije priznati presudu, kazati da poštujete sud, nekoliko puta naglasiti da ne opravdavate nijedan zločin, a onda čovjeka osuđenog za genocid polako prevesti iz historije u toplu porodičnu hroniku. Ratko Mladić tako najprije postane Darkov otac, zatim pokojnik, potom razlog za saučešće, a na kraju gotovo nestane iz vlastite smrti, dok pred nama ostane skrušeni Andrija Mandić koji je, eto, samo poštovao običaje.

Upravo je ta potreba za relativizacijom posebno opasna kada dolazi s pozicije moći. Kafanski gost može za stolom govoriti šta hoće i njegovu će riječ odnijeti dim, alkohol i galama. Predsjednik parlamenta govori iz pozicije institucije, a institucija njegovim riječima daje težinu koju privatni čovjek nema. Mandić zato NEMA luksuz da saučešće javno šalje kao predsjednik stranke i predsjednik Skupštine, a da ga kasnije tumači kao privatni Andrija koji je samo želio biti pristojan prema privatnom Darku. Funkcija se ne skida kad politička odgovornost pokuca na vrata.

I baš zato Mandićevo objašnjenje nije tek nespretna odbrana jednog telegrama. Pred nama je poznata tehnologija relativizacije u kojoj sve činjenice ostanu formalno priznate, ali im se oduzme političko i moralno značenje. Genocid je bio, presuda je donesena, Mladić je osuđen, žrtve su mrtve, Srebrenica ostaje mjesto genocida, Sarajevo grad čiji su građani godinama bili izloženi teroru, ali sve to odjednom nema veze s javnim saučešćem koje jedan predsjednik parlamenta šalje povodom smrti čovjeka osuđenog upravo za te zločine. Tako se ništa formalno ne negira, a gotovo sve suštinski relativizuje.

A šta su radili drugi i ostale relativizacije

Mandić je zato posegnuo i za Blaškićem, Rasimom Delićem, Hrvatskom i Bosnom i Hercegovinom, za cijelim onim regionalnim nacionalističkim repertoarom “a šta su oni radili“, jer je to najstariji način da se konkretna odgovornost utopi u balkansku močvaru opšte krivice. Kad te neko pita za tvoj postupak, pokažeš prstom preko granice; kad pita za konkretnu presudu, pronađeš drugu presudu; kad pita za Ratka Mladića, pronađeš Atifa Dudakovića ili nekog drugog komandanta i tako sve dok početno pitanje više niko ne čuje.

Takva poređenja upravo služe relativizaciji. Nakon dovoljno primjera više nema konkretnog zločinca Ratka Mladića, konkretne presude za genocid, konkretnog predsjednika crnogorskog parlamenta i konkretnog telegrama. Dobijemo veliku regionalnu kašu u kojoj su svi imali svoje generale, svoje zločine, svoje presude i svoje sahrane, pa bi valjda iz toga trebalo zaključiti da je Mandićev postupak tek još jedan običaj u beskonačnom balkanskom lancu uzajamnih opravdanja. Odgovornost se tako ne pobija argumentima, nego se razrjeđuje dok ne postane gotovo nevidljiva.

Važno je sve što Mandić govori sa samog vrha državne vlasti. Relativizacija koja dolazi odozdo jeste društveni problem, ali relativizacija koja dolazi odozgo postaje politički model, a bogme i susjedski problem. Ona građanima poručuje da se presuda može formalno prihvatiti, a njeno značenje istovremeno svesti na fusnotu; da se može priznati genocid, a čovjek osuđen za genocid u javnom govoru vratiti u bezazlenu ulogu nečijeg oca i pokojnika; da se istorija može poštovati sve dok nema nikakvih posljedica po današnju politiku.

Telegram dovoljno velik za birače, dovoljno malen za fotelju – Mandićev rez

Kada je zbog spornog telegrama pokrenuta inicijativa za Mandićevo razrješenje, cijela priča dobila je i svoju praktičnu političku dimenziju. Saučešće koje je po Mandiću trebalo biti običan ljudski čin odjednom je zahtijevalo široku odbranu, objašnjenja, poređenja, priču o pomirenju, pristojnosti i političkim manipulacijama. Tu se lijepo vidi čemu služi naknadno relativizovanje: gest mora ostati dovoljno jasan onima kojima je politički namijenjen, a istovremeno dovoljno bezazlen svima ostalima da zbog njega ne strada funkcija.

To je gotovo savršena politička računica.

Za jedan dio biračkog tijela Ratko Mladić ostaje “general“ kojem se iskazuje poštovanje; za kritičare Mandić uredno podsjeća da priznaje haške presude; za koalicione partnere tu je priča o stabilnosti vlasti i pomirenju; za međunarodnu javnost evropski put Crne Gore, a za porodice žrtava objašnjenje kako se radilo o elementarnoj ljudskosti prema čovjeku koji je izgubio oca. Svako dobije po jednu verziju Andrije Mandića, a predsjednik Skupštine zadrži sve verzije sebe i, što je politički najvažnije, svoju fotelju.

Zato zlatna ribica, iako nikada nije postojala, možda najprecizniji lik ove priče. Ona pokazuje koliko daleko mora otići politička akrobatika da bi čovjek naknadno objasnio nešto što je prvog dana napisao sasvim jasno. Mandić je Darku Mladiću izjavio saučešće povodom smrti njegovog oca Ratka Mladića, a onda nas uvjerava da se na tog istog oca nije osvrnuo. Ako otac više nije povod, mora da je bila ribica, jer treće objašnjenje teško da može biti luđe od ovoga koje nam nudi predsjednik Skupštine.

Problem, dakle, nije u Darku Mladiću i njegovoj privatnoj tuzi. Problem je u trenutku kada čovjek s vrha državne vlasti javno politički obilježi smrt pravosnažno osuđenog ratnog zločinca, a zatim pokuša od građana napraviti publiku kojoj će objasniti da je vidjela nešto drugo. Tu relativizacija završava svoj puni krug: zločin se formalno priznaje, zločinac se pretvara u dobrog oca, politički čin u pristojnost, a predsjednik parlamenta u slučajnog prolaznika koji je samo izrazio saučešće.

I zato nam na kraju ostaje hipotetička zlatna ribica, životinja koja nikada nije živjela, nikada nije uginula i nikada nije bila razlog Mandićevog telegrama. Ali je, nakon svih ovih objašnjenja, Andriji Mandiću politički potrebnija nego ikad.

(CdM, foto: privatna arhiva)