Skip to main content

VIKTOR IVANČIĆ: Magijski legalizam

Stav 15. dec 2021.
5 min čitanja

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i pračovjek HDZ-a Vladimir Šeks iznenada su sklopili bratstvo u zločinu. Do jučer, bili su zakleti neprijatelji. Još u proljeće Šeks je za Milanovića tvrdio da je teški psihički bolesnik: „Nisam stručnjak, ali se radi o koktelu određenih poremećaja, paranoje, šizofrenije.“ Milanović je, pak, Šeksa smatrao oličenjem političkog zla. Riječ je o „mračnom čovjeku koji je nanio ogromnu štetu hrvatskom pravosuđu“, rekao je.

A onda su tumačenja jednoga davnog zločina – ubojstva zagrebačke obitelji Zec iz prosinca 1991, koje su počinili pripadnici eskadrona smrti Tomislava Merčepa, čiji su se operativni štabovi nalazili u Pakračkoj Poljani i Paviljonu 22 Zagrebačkog velesajma – nepomirljive protivnike, šizofreničara i štetočinu, paranoika i mračnjaka, gurnula u topli i čvrsti muški zagrljaj.

Najprije je Milanović, energično poričući bilo kakav udio „hrvatske države“ u spomenutom krvoproliću, javno amnestirao i „nesretnog Šeksa“, premda je odavno nepobitno utvrđeno da je upravo Šeks, kao tadašnji državni tužitelj, stopirao progon okrivljenih za zločine u Pakračkoj Poljani i zatražio da ovi budu pušteni iz zatvora. Zatim je pračovjek HDZ-a predsjedniku RH uzvratio ljubaznim riječima: „Hvala mu što je rekao istinu o obitelji Zec!“

„Istina o obitelji Zec“ u interpretaciji Zorana Milanovića glasi da se radilo o „mučkom, kukavičkom ubojstvu“ i „pokušaju pljačke“ koji je završio smrtnim ishodima. „Ali hrvatska država nema ništa s tim!“ naglasio je pomalo prijetećim tonom. „A država, to sam ja“, u sebi je dodao Šeks, vodeći računa o činjenici da je, izuzev dužnosti predsjednika i premijera, konzumirao praktički sve visoke funkcije u hrvatskoj političkoj i sudskoj vlasti.

Eto kako trud oko razdvajanja zločina i države približava najogorčenije neprijatelje. Dubljenjem te provalije gradi se most. Utvrđivanje razdaljine služi zbližavanju. Zakopavanjem istine u sveto hrvatsko tlo zakopavaju se i ratne sjekire.

S tim u vezi: što je to zapravo „država“ koju spominju Milanović i Šeks i drže je na sigurnoj distanci od masakra? Kako se ta „država“ u konkretnome „slučaju Zec“ i konkretnom „slučaju Pakračka Poljana“ ukazuje? Po čemu je možemo prepoznati? Ima li ta „država“ kakva obilježja, politička i simbolička, ostavlja li za sobom kakve institucionalne tragove po kojima je moguće detektirati njenu nazočnost ili izočnost u slučaju brutalnog zločina?

Da li se, na primjer, „država“ ukazala u činjenici da su ubojice nosile uniforme državne policije, jer su bili pripadnici rezervnog sastava MUP-a, te da su raspolagali službenim državnim iskaznicama koje su im davale odgovarajuće ovlasti?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da su od države primali redovne mjesečne plaće, kako prije, tako i poslije krvoprolića?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da je njihov zapovjednik, Tomislav Merčep, tada bio na funkciji savjetnika ministra unutrašnjih poslova?

Da li je „država“ stupila na scenu kada su istražni suci načinili „previd“ i okrivljenike za ubojstvo obitelji Zec ispitali bez prisutnosti advokata, učinivši njihova priznanja zločina bezvrijednim za daljnji sudski postupak?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da Tomislav Merčep tokom istrage nije bio pozvan na ispitivanje, niti kao svjedok, a kamoli kao osumnjičeni?

Da li je „država“ stupila na scenu kada je državni tužilac, Vladimir Šeks, naredio obustavu progona zbog zločina u Pakračkoj Poljani, odnosno – kako je to hrabro javno otkrio jedan od njegovih tadašnjih podređenih – „poduzimanje radnji kojima bi se stekle pravne mogućnosti da pripadnici te jedinice budu pušteni iz pritvora“?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da je ubojicama obitelji Zec, nakon što su priznali taj i mnoge druge zločine (bez prisutnosti advokata), dodijeljena cijela hrpa državnih odlikovanja?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da je jedan od ubojica, nakon što je priznao svoje zločine (bez prisutnosti advokata), postao član Prvoga gardijskog zdruga HV, elitne jedinice pod izravnom komandom Franje Tuđmana, da je stekao čin bojnika i radio kao tjelohranitelj ministra obrane Gojka Šuška?

Da li se „država“ ukazala u činjenici da je Tomislav Merčep, zapovjednik jedinice koja se bavila mučenjem i ubijanjem civila srpske nacionalnosti, bio počasni gost na predsjedničkoj inauguraciji Kolinde Grabar Kitarović?…

To je tek deseti dio kontingenta pitanja koje u Hrvatskoj nije pametno postavljati.

A ako se netko pita što to uopće danas radi Zoran Milanović kada, naizgled bez povoda, stara ratna zvjerstva opskrbljuje parolom „Država nema ništa s tim“, evo mu odmah nedvosmislena odgovora: predsjednik dovršava zločin. Kao nekadašnji ratni apstinent, trideset godina kasnije, gospodin je odlučio skinuti rukavice i malo okrvaviti ruke, mada to nitko od njega nije tražio, niti je, realno govoreći, itko očekivao išta slično.

Jedan od ključnih udjela države u ratnome zločinu, naime, ostvaruje se ponajprije kroz proizvodnju utiska da ona „nema ništa s tim“. U sve bešćutne faze „slučaja Zec“ i „slučaja Pakračka Poljana“ – od izdavanja naloga, preko likvidacija, do kasnijeg poricanja – državne su vlasti bile najsnažnije uključene kroz pozu ciničnog samoizuzimanja. Njihova je realna prisutnost bila najjasnije obilježena formalnim odsustvom. Radilo se o eklatantnim primjerima državnih zločina upravo zbog toga što je država – reprezentirana političkom i sudskom vlašću – pribjegla metodi da „nema ništa s tim“. Pa se tako i tekući predsjednik našao ushićen mogućnošću da, držeći se ciničnog supstrata istine, besramno obmanjuje javnost.

Država se držala do te mjere po strani da ni do onih rijetkih sudskih procesa – organiziranih tako da se uz pomoć simboličkog kažnjavanja zločinačke pješadije zaštite vojni nalogodavci i politički pokrovitelji – ne bi došlo bez međunarodnih pritisaka i nekoliko nekontroliranih medija koji su stvarali kakvu-takvu društvenu nelagodu.

S temeljnim gadostima iz logora u splitskoj Lori, primjerice, javnost je bila iscrpno upoznata još 1992. godine, preko svjedočenja Đorđa Katića u tada nezavisnoj Slobodnoj Dalmaciji, da bi gard prema kojemu „hrvatska država nema ništa s tim“ doveo do poznata ishoda: logor je narednih godina nastavio raditi punom parom, broj ubijenih i mučenih je rastao, organi reda nisu ometali organe reda dok provode nasilje, službena lica nisu se uplitala u krvave poslove službenih lica, a desetljeće i pol kasnije u farsičnome suđenju zatvorske kazne dobiva šačica „neposrednih počinitelja“, uz zajamčenu intaktnost vojno-komandnoga kadra i političkih organizatora, odnosno one „države“ što je ovih dana vrijedno dezinficiraju šizofrenik i štetočina.

Milanovićevu strategiju poricanja Stanley Cohen bi podveo pod magijski legalizam, navadu vlasti da odbacuju optužbe s obrazloženjem da je sam čin koji im se stavlja na teret nelegalan. Recimo: naša je zemlja potpisala sve međunarodne konvencije o zaštiti ljudskih prava, tortura je kod nas strogo zabranjena, prema tome – ono što radimo ne može biti tortura. „Mučenje? Kakve to veze ima s mučenjem?“ osorno je reagirao hrvatski predsjednik na izvještaje međunarodnih tijela o tome kako hrvatska policija uz granicu bez milosti premlaćuje izbjeglice.

Ili, još više karakteristično za Hrvatsku: parlament je usvojio famoznu Deklaraciju o Domovinskom ratu, u kojoj se kategorično tvrdi da je naša zemlja vodila isključivo obrambeni rat, prema tome – ono što smo radili u Bosni i Hercegovini ne može biti agresija. Stoga će Milanović napasti nevladine organizacije da podrivaju Hrvatsku kada „šire ružne izmišljotine o udruženom zločinačkom pothvatu u BiH“.

Bogata je ovdašnja tradicija posezanja za magijskim legalizmom. U kolovozu 1995. Općinski sud u Zagrebu dodijelio je Tomislavu Merčepu odštetu od 130.000 kuna zbog duševnih boli prouzročenih tekstom „Polja smrti u Pakračkoj Poljani“, objavljenim u Feral Tribuneu. Nakon toga Merčep je podigao još desetak tužbi protiv istog lista i sve su imale slične odštetne epiloge, te se javno hvalio da je tako stečenim novcem izgradio kuću i vikendicu.

U obrazloženju prve presude stoji i ovo: „Neosporno je da tužitelj nije krivično osuđen ni za jedno krivično djelo vezano uz pljačke ili ubojstva, pa se time istom ne može imputirati da je njegova jedinica pod njegovim vodstvom vršila bilo kakve zločine ili pljačke, a kako se navodi u predmetnom članku.“ Radi toga sudac zaključuje da se Feralovim tekstom „zaista teško vrijeđaju dostojanstvo, ugled i čast tužitelja, te dovodi u pitanje njegov moralni lik, lik čovjeka i borca u Domovinskom ratu, koji je zbog uspjeha u ratnim operacijama dobio višestruka priznanja“.

Gdje je tu „država“? Što „država“ ima s Merčepovim milijunima? Što „država“ ima s kostima Aleksandre Zec?

Ništa, još uvijek, jer sada Zoran Milanović, u paketu s Vladimirom Šeksom, obavlja revitalizaciju moralnog ambijenta iz devedesetih. Iako to neće glasno priznati, on dobro zna kako ide ta procedura: izaberu te za predsjednika države da bi rukovodio septičkom jamom.

(Peščanik, foto: N1)