Na medijskoj sceni u Rusiji bilo je mnogo izazova povezanih sa slobodom govora i prije rata u Ukrajini, ali od tada je postalo još gore.

Početkom marta su Eho Moskve i TV Rain, dva rijetka medija kritična prema vlastima, prisiljena na gašenje jer su optuženi da šire dezinformacije o sukobu.

Posljednje nezavisne novine, Novaya Gazeta, suspendirale su operacije 28. marta, barem dok traje rat.

Al Jazeera je razgovarala s novinarom Aleksejom Kovaljovim, koji je bio na obje strane medijske priče, budući da je ranije radio za državnu novinsku agenciju RIA Novosti.

Sada je urednik nezavisnog portala Meduza, koji je osnovan i ima sjedište u Rigi, izvan ruskog dometa.

Nakon nedavnog obračuna s disidentima, on je, kao i mnogi Rusi, pobjegao, i to iz Moskve u Latviju.

Kako bi ste opisali rusku medijsku scenu i kako se ona promijenila?

–Kratak odgovor bi bio da, osim državne propagande, ne postoji medijska scena u Rusiji. Postoji nekoliko veoma malih, nazvisnih medija koji još nisu blokirani cenzurom ministarstva, a da ne pričamo o nacionalnim medijima.

Ubrzo, možda za nekoliko sedmica, neće biti nijednog lokalnog informativnog portala da ga nije blokiralo rusko ministarstvo cenzure (Federalni servis za superviziju komunikacija, infromacionih tehnologija i masovnih medija – Roskomnadzor – ruska je agencija za monitoring medija). To je trenutno ono što se dešava.

To se dešavalo, rekao bih, deset godina, od 2012. godine, kada je predsjednik Vladimir Putin odlučio izvršiti pritisak na ovaj sektor, i od tada sve ide nizbrdo. I tu smo sada. Mislim da je 150, možda blizu 200 novinara napustilo Rusiju bojeći se progona, i ja sam jedan od njih.

Kako ste napustili Rusiju?

–Početkom marta, sedmicu od kako je počeo rat, čuli smo glasine o tome da će se uvesti vanredno stanje, što bi sigurno značilo ukidanje većine građanskih sloboda, uključujući slobodu informacija, slobodu medija i slobodu okupljanja.

To je bila prelomna tačka. U martu sam još pravio planove, naprimjer, prijavio sam se na tretman u mojoj lokalnoj klinici. Međutim, dok sam to radio, moja žena, koja ima nevjerovatnu moć predviđanja, rekla mi je: “Ti si budala, sada bismo trebali pakovati torbe i kupovati karte!”

Još uvijek sam malo negirao stvari. Rekao sam da idemo sutra. A ona je rekla: “Ne, trebali bismo ići sada, danas, baš danas.”

Nije bilo dostupnih karata iz Moskve koje smo si mogli priuštiti, jer u tom momentu nijedna zemlja Evropske unije nije više primala letove iz Rusije te su jedine destinacije na koje smo mogli ići bile Jerevan i Istanbul. Karte su bile nekoliko hiljada dolara.

Rezervirali smo taksi do najbližeg graničnog prelaza i vozili se deset sati do Rige. Sada smo tu, gradimo život iz početka.

Desio se val ostavki na državnim televizijama nakon što je rat počeo. Šta nam to govori? i šta se desilo s njima nakon što su dali ostavke?

–Sada možemo vidjeti šta se desilo u Bjelorusiji 2020. godine, kada su profesionalci sa samopoštovanjem također napustili državnu propagandu. Ovo nije dovelo do urušavanja, jer su zaposlili ljude pravo sa dna. Još je bilo ljudi koji su htjeli raditi ovaj prljavi posao za određenu sumu novca.

Pretpostavljam da će se ista stvar desiti s ruskom državnom propagandom, jer sada počinje izgledati sve manje profesionalna nego što je bila, ali ima momentum, jer nije potrebno više mnogo radnog iskustva. Hiljade ljudi radi samo tehničke poslove u medijima, nisu u novinarstvu.

Većina njih, iz mog iskustva rada na državnim medijima, ne razmišlja mnogo o tome šta rade i zašto. Samo uzimaju svoju platu i čekaju na penziju.

Koliko državni mediji imaju utjecaja na javno mnijenje što se tiče rata?

–Iako je sve više nespretno i protivrječno, strašno je efektivno. Postoje priče ljudi koji žive u Ukrajini pod ruskim bombama koje slamaju srce, oni zovu svoje porodice u Rusiji i govore im da ih bombardira ruska vojska, a njihova vlastita porodica odbija im povjerovati.

Kažu da to ne može biti istina, jer, dodaju, “vidjeli smo na televiziji, ruska vojska samo napada vojne mete, tako da sigurno lažete ili ste obmanuti’. To se desilo u milionima porodica, uključujući u mojoj.

Jučer sam vidio bizarnu scenu, video mladog ratnog ruskog zarobljenika kojeg su uhvatili Ukrajinci. On je dijete u ranim 20-im, ispituju ga Ukrajinci, i daju mu telefon da nazove svoju majku u Rusiji.

Ovaj mladi ruski zarobljenik zove svoju mamu i, umjesto da ga tješi ili ga pita da li je siguran ili da li dolazi uskoro kući, ona jednostavno započinje ovaj ludi monolog o tome da je rat bio neizbježan, jer Ukrajinci prave taj virus u svojim biološkim laboratorijama da otruju Ruse. On joj govori: “Mama, molim te prestani, o čemu pričaš?” Ovo nije samo jedan bizarni incident, to se dešava svugdje.

Šta mislite o globalnom medijskom izvještavanju, izvan Rusije?

–Ono što vidim je poprilično solidno. Reporteri koji su na terenu riskiraju svoje živote i rade veoma pristojan posao.

Da li se slažete s tim što druge zemlje gase ruske televizijske stanice, kao što je RT? Može li se reći da je to kontraproduktivno, da zapadna publika možda želi vidjeti šta je pozicija Rusije?

–Ako želite vidjeti poziciju države Rusije, možete samo otići na stranicu ruskog Ministarstva vanjskih poslova i vidjeti njihova posljednja saopćenja ili izjave, jer izvještavanje RT-a ne odstupa od toga. Želim vidjeti kako stoje na alternativnim YouTube stranicama (RT je prešao na Rumble nakon što je blokiran na YouTubeu), gdje imaju samo mali dio nekadašnje publike.

Ako pogledate najgledaniji vidio RT-a koji je ostao na YouTubeu, sadržaj je veoma nasumičan, generički sadržaj za privlačenje klikova. Ljudi nisu tu dolazili da bi dobili rusku stranu, dolazili su tu tražeći neki užasni porno film, takvu vrstu stvari. To nema nikakve veze sa slobodom govora ili drugim stavom.

Da li će se pritisak na medije smanjiti nakon rata, ili se bojite da će postati još veći?

–Koji rat? (smijeh) Ne, ako išta, postat će još represivniji, jer gubimo ovaj rat i državni mediji će raditi sve ono što Putin osmisli.

(Al Jazeera, Foto: Pixabay)