Živan Berisavljević, dugogodišnji političar i vojvođanski autonomaš

Statut sada predložen od koalicije koja je na vlasti u Vojvodini, tragičan je pokušaj te koalicije da izvuče optimum iz pozicije Vojvodine tako omeđene ustavom, da je to nemoguće uraditi. Taj napor, da se iscijedi, zaslužuje podršku, ali iluzija da se bez promjene Ustava Srbije može ostvariti bilo kakva autonomija Vojvodine, praktički je otjelotovorena u ovom prijedlogu statuta i u tom smislu, šta god od toga prođe, bit će dokaz nekakvih dobrih namjera onih koji su to predložili, ali što god od toga ostane, bit će dokaz teškog kompromisa na koji su bili prinuđeni pristati
Početkom idućeg mjeseca u Srbiji bit će obilježene dvije obljetnice koje su, svaka na svoj način, dugoročno obilježile sudbinu ove države, pa i šire regije. Jedna je osma obljetnica 5. listopada, kraha Miloševićeva režima i buđenja nade u budućnost, a druga je dvadeseta godišnjica 6. listopada, novosadske Jogurt revolucije, koja je kotač povijesti pokrenula u smjeru ratova, bijede i nesreće.
Tog je 6. listopada 1988. godine tzv. „događanjem naroda“ s vlasti otpuhano kompletno državno i političko vođstvo Vojvodine. Bio je to početak ukidanja vojvođasnke autonomije, ali i najava krvavog raspada jugoslavenske federacije. Voljom naroda kasnije su, od ukupno osam, čak sedam konstitutivnih federalnih jednica postale samostalne države.
Političar s dugogoišnjim iskustvom u državnom i partijskom vrhu Vojvodine, Srbije i SFRJ, te u jugoslavenskoj diplomaciji, Živan Berisavljević, neposrednim je sudionikom i svjedokom svih tih zbivanja i, u svijetlu rasprave o budućem pokrajinskom najvišem aktu, jedan od relevantnih sagovornika na temu: Vojvodina, njena sadašnjost, prošlost i budućnost.

HR: Kako vidite sadašnji ustavni položaj Vojvodine?

– Sadašnji ustavni položaj Vojvodine je čedo uvjerenja srbijanske političke elite i ne malog dijela stranaka koje imaju centrale u Beogradu, da je miloševićevskim nasrtajem na biće Vojvodine i njen ustavni položaj, koji je velika tečevina njenog ukupnog povijesnog razvoja, vojvođansko pitanje riješeno. Dakle, novi Ustav Srbije iz 2006. godine, koji je nasljednik miloševićevskog ustava iz 1990. godine, praktički je gore izdanje miloševićevskog ustava. Vojvođansko se pitanje, dakle, i dalje dramatično nameće kao veliko neriješeno državno, pravno, demokratsko, političko, unutarnje pitanje, a moguće je da bude i međunarodno, ukoliko na unutarnjem planu ne bude snage da se ono riješi. Ono je otvoreno i tek dolazi na red.
– Samo ću podsjetiti, narod u Vojvodini je odbio ustav na referendumu 2006. godine, koji su raspisale snage koje o tom ustavu nisu niti dopustile raspravu, niti unutar Srbije, niti unutar stranaka koje su taj ustav donijele. Taj je ustav predložila partitokratska vrhuška koju čine Boris Tadić, kao glavni krivac za kompromis koji je napravljen, te oni koji su taj kompromis nametali: Vojislav Koštunica, kao rodonačelnik i duhovni otac tog ustava, Tomislav Nikolić, koji je tada reprezentirao Srpsku radikalnu stranku kao a priori protivnika svake autonomije Vojvodine, Mlađan Dinkić, centralist s ambicijom da raspolaže ogromnom moći, i SPS, koji je po defaultu, po Sloba jugend obavezama nove generacije miloševićevaca da slijede Miloševićevu koncepciju u odnosu na Vojvodinu, podržao taj ustav. Dakle, taj je ustav antivojvođanski. Taj je ustav Vojvodini dao manje prava, suštinski manje čak i od miloševićevskog. Onaj Miloševićev nije uspio toliko ukinuti koliko je ovaj sada suzio osnovne okvire za autonomiju Vojvodine.

HR: U tijeku je javna rasprava o novom Statutu AP Vojvodine. Šta mislite o tom dokumentu?

– Statut sada predložen od koalicije koja je na vlasti u Vojvodini, tragičan je pokušaj te koalicije da izvuče optimum iz pozicije Vojvodine tako omeđene ustavom, da je to nemoguće uraditi. Zato je ta koalicija pribjegla onome čemu se uvijek pribjegava u politici kad se fingiraju stvari. Ustav Srbije negiranje je prava na suštinsku autonomiju. Taj Ustav Srbije u preambuli, koja je vjerovatno pravno unikatno apsurdna u povijesti državno-pravne znanosti, jer je napravljena zato da spasi izgubljenu stvar koja se zove Kosovo, verbalno obećava suštinsku autonomiju, ali sve ispod te preambule pokazuje kako zapravo taj ustav nudi samo nesuštinsku autonomiju, a kad je nešto nesuštinsko, onda ono i ne postoji. I zbog toga je to ustav o neautonomiji.
– Taj se ustav izravno odrazio na pokušaj demokratske vojvođanske grupacije, koja sada upravlja Vojvodinom, da iz toga iscijedi koliko je moguće više ustavnih prava. Taj napor, da se iscijedi, zaslužuje podršku, ali iluzija da se bez promijene Ustava Srbije može ostvariti bilo kakva autonomija Vojvodine, praktički je otjelotvorena u ovom prijedlogu statuta i u tom smislu, što god od toga prođe, bit će dokaz nekakvih dobrih namjera onih koji su to predložili, ali što god od toga ostane, bit će dokaz teškog kompromisa na koji su bili prinuđeni pristati, ili su pristali svojom voljom, kao primjerice Demokratska stranka.
Recimo, imamo odredbu koja je u tom statutu elementarno nedefinisana, a to je da između Statuta APV i Ustva Srbije imamo ubačen zakon, koji i ono što ustav nije ograničio, može u svakom trenutku ograničiti. Skupština Vojvodine bitne stvari ne donosi, nego samo predlaže, uključujući i statut. Skupština Vojvodine ne donosi statut, ona ga predlaže republičkoj skupštini, koja ga može prihvatiti ili ne prihvatiti, i to čak neoročeno, kad god hoće. Prema tome, ako autonomija znači pravo na upravljanje sobom unutar neke cjeline čiji sam dio, onda ja to pravo ovdje nemam.

HR: Otkud taj strah beogradskih vlasti, svih do sada, od vojvođasnke autonomije? Je li razlog tome povijesno sjećanje na činjenicu da je autonomija Srba u Vojvodini iz 19. stoljeća za cilj imala preuređenje pa i raspad Austro-Ugarske monarhije i stvaranje južnoslavenske države?

– Ne, ne. Mislim, može se i tako reći, ali ima nekoliko drugih razloga za taj strah. Ti su razlozi mentalni, povijesni i aktualno-politički. Mentalni razlog: Srbija je u svom pijemontskom razvoju, pijemonstskom kompleksu i sindromu, bila država koja je pretendirala okupiti oko sebe sve slavenske narode, ali sve ih i podrediti sebi. U tom je okviru stvorila politički menatlitet i elitu, i političku i nacionalnu, da ravnopravnost s drugima uvijek doživljava kao neravnopravnost. Dakle, uvjet da netko sa Srbinom bude ravnopravan, jest da bude neravnopravan, da Srbin bude superioran. Srbijanski politički mentalitet znači – ako hoćeš da budemo ravnopravni, onda ja moram biti ravnopravniji. To je menatlitet koji je zapravo izraz razapetosti Srbije između njene sudbine da bude u Europi i njene azijatske povijesti.
– Povijesni razlog: u Srbiji čak niti u komunističkom izdanju, u vrijeme punog idejnog i političkog jedinstva jedne revolucionarne partije kakav je bio SK, dakle čak niti tada veliki dio vodećih kadrova intimno nije prihvaćao činjenicu da Srbija ima dvije pokrajine, a da druge repubilke nemaju takve pokrajine. Umjesto da to razumije kao doprinos jačanju i objektivnoj supremaciji Srbije unutar zajednice ravnopravnih naroda, i to supremacije na koju drugi nisu imali primjedbu, oni su to doživljavali kao razdrobljavanje Srbije i taj je osećaj jačao u onoj mjeri u kojoj je jačala demokratizacija i decentralizacija. Povijest je puna toga.
– Politički razlog: pobjedom na posljednjim predsjedničkim i republičkim izborima u Srbiji je završena faza predominacije srbijanskog nacionalisitčkog bloka nad sveukupnosti države Srbije. Sada imamo ogoljen glavni problem Srbije, a to je apsolutistički centralistički koncept države. Oslonac na nacionalisitčku svijest sada je potisnut, jer se s nacionalističkom sviješću ne može u Europu. Ali, ostao je centralisitčki koncept države, koji je zapravo emanacija te svijesti. I u državno-pravnom smislu nikada ni najvećim zagovornicima nacionalisitčke logike Srbije nije u interesu bio nacionalizam, nego im je državni interes bio da Srbija, odnosno Beograd kao simbol središnje vlasti, raspolaže bez ostatka svim područjima naših života. To je Vojvodinu dovelo u poziciju da se sada muči između ustava protiv kojeg je bila, i statuta koji ne može ništa riješiti.

HR: I gdje je izlaz?

– Korijenite ustavne reforme u ovoj zemlji nasušna su potreba. Prvo, u Europu se ne može ući s ovakvim ustavnim bagažom kakav sada ima Srbija. Ne može formulator ustava države koja ulazi u Europu biti Vojislav Koštunica, jer on je na srbijanskoj političkoj sceni najveći protivnik te iste Europe. Drugo, mi sada na teritoriji države Srbije imamo dva ustavna, konstitutivna, civilizacijska i povijesna entiteta – Vojvodinu i Srbiju.

HR: Vi dakle predviđate ustavne promjene?
 
– To je neminovnost.

HR: I govorite o dva entiteta?

– Vojvodina je jedan od osam konstituivnih dijelova druge Jugoslavije. Od tih osam dijelova, sedam dijelova su neovisne države, računajući i državu Srbiju. A Vojvodina ima manje autonomije nego što je imala po Ustavu iz 1974. Ali, ona ima manje nego što je imala i po miloševićevskom ustavu, a taj je miloševićevski ustav bio dva puta žestoko kritiziran, i to na Londonskoj konferenciji 1992. i u Strazburu 2004. godine, kada je bila ona velika gužva zbog manjinskih prava u Vojvodini.

HR: Zašto vojvođanske autonomaške stranke tako loše prolaze na izborima?

– Prvo, ovi najnoviji izbori iz svibnja ove godine bili su referendumski. Bio je to referendum između toga hoće li Srbija u Europu, ili će se vratiti na miloševićevsko-azijatske polazne osnove. Narod u Vojvodini, svi narodi, ima iznimno istančan politički sluh. On je u Srbiji prepoznavao one stranke koje treba podržati, bez obzira što njih i njihove stranačke vrhove sada opterećuje, mislim prije svega na Demokratsku stranku, a onda i na G17 Plus, da europska Srbija može pobijediti. Bez europske Srbije niti jedno demokratsko pitanje u Srbiji ne može se razriješavati, a pogotovo ne tako složeno pitanje kakvo je vojvođansko.
– Prema onome kako ja razumijem volju biračkog tijela, građani Vojvodine su na ustavnom referendumu rekli ne takvom ustavu. Neodrživa je ustavna situacija, da od dva entiteta jedan kaže ne, a da se ustav i dalje smatra relevantnim.
– A onda smo imali to da su republički, pokrajinski i lokalni izbori stopljeni u isti dan, pa su se ljudi praktički opredjeljivali za europsku opciju, a ne za Demokratsku stranku, kako ona sada samovlasno sebi ti pripisuje. Osim toga, morate imati na umu da srbijanski nacionalistički centralizam i centralizam bez nacionalizma stalno vodi računa o tome da drobi izvorne vojvođanske snage i što su te snage više izvorno vovjođanske, on ih više marginalizira i čini ih parlamentarno nerelevantnim, a potencira one političke stranke koje prihvaćaju kompromise na štetu naroda i građana Vojvodine. To se događa i s Ligom socijaldemokrata Vojvodine, koja stalno načelno prihvaća ono protiv čega su njeni nominalni ciljevi.

HR: Spomenuli ste da je Vojvodina bila jedan od osam konstitutivnih elemenata federacije, uz to ustavno ravnopravna s Kosovom, koje je bilo druga pokrajina u RS. Sada su tih sedam elemenata neovisne države, Kosovo je priznalo 47 država, a Vojvodina je tu gdje jest. Smatrate li da je ona žrtva?

– To da je Vojvodina žrtva, o tome ne želim čak niti lamentirati. Pripadao sam onoj političkoj grupaciji koja je grubo politički satanizirana i demonizirana, jer smo se borili protiv toga da se to Vojvodini desi. Druga je vojvođanska konvencija dalekovido zaključila, principijelno, da se vojvođansko pitanje može riješiti tako da Srbija bude vrlo snažna južnoeuropska i balkanska država, da bude faktor stabilnosti ovdje, a da istovremeno bude iznutra organizirana po mjeri svoga bića.
– Nema jedinstvene države Srbije. Poraz miloševićevske politike Srbije od Horgoša do Dragaša povijesno je propala koncepcija. Zasad nema Dragaša, a ako bi se ta politika nastavila, bez demokratske transformacije u glavama srbijanske nacionalne i političke elite, naravno da bi stvari dalje eskalirale.

HR: Mislite da onda ne bi bilo ni Horgoša?

– Može biti da ne bude ni Horgoša, u što ja ne vjerujem, jer ono što je apsurd u cijeloj argumentaciji na kojoj se ta politika vještim manipulacijama preko medija nametnula narodu i svijesti naroda, to je da nitko ne vidi kako je Vojvodina najviše postala srpskom u vrijeme najrazvijenije autonomije i da je imala najveći prosperitet u svojoj povijesti upravo u vrijeme najrazvijenije autonomije. Prema tome, prokletstvo panonskih Srba jest u tome što srbijansko srpstvo misli da je ono mjera onoga što jest i što nije srpstvo. Da bismo mogli opstati na ovakvom nacionalnom prostoru kakva je Vojvodina, srpstvo mora razumjeti da i drugi narodi moraju osjećati tu zemlju ravnopravno kao svoju. Ne možete praviti državu u kojoj je bilo koji narod, ma i najmanji, narod drugog reda. Nema podstanara u državi.

HR: Kako vidite taj povijesni dogovor između dvaju entiteta, Vojvodine i Srbije, i kada bi se to moglo dogoditi?

– Dobra strana ove rasprave o Statutu AP Vojvodine jest što pametnim i pronicljivim ljudima pokazuje kako vojvođansko pitanje nije riješeno i da se ne može riješiti u ovim okvirima. Mora se mijenjati ustav. Kada će se u zadanim realnostima i političkim procesima u državi Srbiji, s obzirom na sve druge probleme koji je opterećuju, stvoriti onaj moment koji će omogućiti razuman razgovor između dviju regionalnih reprezentacija, to ja ne znam. Ali, da Srbija mora biti federalizirana, da mora biti složena država, da mora biti zajednička država, to je bespogovorno. Ako to nije, onda se poništava politički, regionalni, povijesni i civilizacijski subjektivitet Vojvodine i nema teorije o ravnopravnom položaju naroda i građana Vojvodine.

HR: Autonomija Vojvodine ugušena je silom 1988. godine. Kompletno je pokrajinsko vođstvo proglašeno autonomaškim, foteljaškim, birokratskim. Svi ste smenjeni ili bili prinuđeni dati ostavke, uz do tada neviđenu medijsku kampanju diskreditiranja. Kako ste to doživjeli i preživjeli?

– Upravo sad ulazimo u dvadesetu godišnjicu tzv. Jogurt revolucije i to je sigurno povod za mnogo šira, temeljitija razmatranja onoga što se doista desilo. Ta su razmatranja neophodna zato što, evo kao što vidite, ogroman dio srbijanske političke elite i srpskog naroda u Srbiji, a bogami i njihovih sljedbenika ovdje u Vojvodini, misli kako je vojvođansko pitanje Milošević riješio, a nije ga riješio. Po mom mišljenju, suština tog udara na Vojvodinu bio je početak razbijanja druge Jugoslavije. Mi smo se 1988. godine u proljeće sa Srbijom Ivana Stambolića više-manje složili oko svih pitanja. Postigli smo ustavni dogovor, ali je zato s dužnosti morao otići Stambolić i morao je doći veći bojovnik. To je slučajno bio Slobodan Milošević, nesretni Brut nesretnoga Cezara. Ali, to je mogao biti i netko drugi.

HR: Zašto su nacionalne manjine po prirodi stvari uvijek vezane za decentralizaciju i autonomiju Vojvodine?

– U pitanju sta odlično iskristili sintagmu „po prirodi stvari“. Državno se pravni oblici moraju praviti po mjeri bića. Vojvodina je najmnogonacionalniji dio države Srbije. Što više Srbije, to manje demografske dominacije Srba nad ostalima. U Vojvodini je to potpuno jasno. Vi ste Hrvat iz Vojvodine, tu su Mađari iz Vojvodine, ja sam Srbin iz Vojvodine. Uvijek će Hrvat iz Hrvatske u vama prepoznati vojvođanskog Hrvata, Mađar iz Pešte prepoznat će vojvođanskog Mađara, a onaj u Beogradu u meni vojvođanskog Srbina. Znači, mi imamo dugu povijest iza sebe, povijest koja ima i svoju pozitivnu, i svoju krvavu stranu. Krvava strana je iskustvo koje smo plaćali u kataklizmičnim situacijama povijesti, a u pozitivnim fazama najviše smo se razvijali kad smo imali najviše autonomije. Zato, praktički, osim većinskog naroda, koji je razdrobljen zbog svih ovih manipulacija kojima je bio izložen u posljednje vrijeme, sve druge manjine osjećaju kako bi daleko veći stupanj jamstava za svoju stvarnu ravnopravnost, sa svim instrumentima koji to osiguravaju, mogli imati ukoliko bi ustavno to osiguravala Republika Vojvodina, odnosno federalna jedinica Vojvodina, a zajednička država to samo garantirala svim narodima koji žive i na prostoru Srbije i na prostoru Vojvodine.
– Nažalost, ova mlada generacija političara misli kako je stranačka politička scena isto što i raspoloženje i odnos snaga u narodu. Nije! Narodi dobro osjećaju, narodi u Vojvodini fantastično su reagirali i na referendumu i na izborima, svi, uključujući i ovo najnovije dobjegličko stanovništvo u sve većem broju, za koje se inače misli da je u velikoj mjeri radiklasko-centralističko. Nikada Tadić ne bi imao tu većinu da Vojvodina nije tako izrazito većinski glasovala. A to što sitni aparatčici Demokratske stranke taj izborni rezultat pripisuju sebi do mjere da misle kako imaju prava na sve nas, i to što sitni aparatčici vojvođanskig stranaka, koje su prošle cenzus zahvaljujući toj podršci, sada uzurpiraju pravo da govore u ime Vojvodine i pristaju na ovu blasfemiju, to je drugo pitanje. To je naravno isto zakonomjerno. Ali, to je taktički, to nema suštinski značaj.

U politici još iz mladih dana

Živan Berisavljević, nekadašnji visoki pokrajinski, republički i savezni dužnosnik, rođen je u Srijemu, u Martincima. Odrastao je u partizanskom okruženju, otac mu je bio predratni ljevičar. U Novi Sad se preseljava nakon rata i, kako sam kaže, smatra se Novosađaninom i po obrazovanju i po životnoj priči. U Beograd odlazi 1958. godine kao istaknuti funkcionar omladine. Studirao je pravne i političke znanosti paralelno. Bio je prvi i najmlađi politikolog na tada otvorenoj Visokoj školi političkih znanosti. U vrijeme obračuna s Rankovićem bio je funkcionar u CK KP Srbije, pa onda ministar za prosvjetu, znanost i visokoškolstvo u Srbiji i to kao 31-godišnjak. U diplomaciju je otišao pomalo sklonjen iz politike. „Imali smo teške političke sukobe i ja sam otišao u diplomaciju kao anarholiberal, a poslije su oni koji su me tamo šutnuli uvis, pali kao liberali, pa sam ja onda liberal na kub“, kaže Berisavljević. Pet je godina bio pomoćnik minista vanjskih poslova SFRJ i tek je onda otišao u London za veleposlanika.
Nakon šest godina provedenih u Londonu vraća se u Vojvodinu.
„Sve ono što se kasnije drastično i krvavo raspletalo, sve se to zapletalo u vrijeme moje političke mladosti. Sve se to vidjelo. I čovjek je onda, naravno u mjeri u kojoj može proniknuti u to, procenjivao što je sudbinski najvažnije, i ja sam se tako ponio. Zato sam se vratio u Vojvodinu.“
Prema vlastitim riječima, slovio je za čovjeka izrazito antinacionalističke opcije, a za perjanicu vojvođanskog autonomaštva proglasili su ga tek autonomaši pali s vlasti.
„Sotonizacija je bila stravična, ako vam kažem da je jedan od urednika informativnog programa na TV Novi Sad nakon pobjede DOS-a smijenjen samo zato što sam se ja pojavio na televiziji četiri minute, onda možete pretpostaviti kakva je sotonizacija bila i koliko je zapravo unutar DOS-a produžena miloševićevska karakteristika i politika. I to i u Demokratskoj stranci, a naročito u DSS-u. Jer, DOS je i Velja Ilić i masa tih ljudi koji su eksponirani centralisti i velikosrpski nacionalisti.“
Živan Berisavljević ima izdavačku kuću M.I.R. (Misli i riječi), koja se uglavnom bavi mecenarskim aktivnostima i objavljuje knjige koje „uopće ne bi mogle naći nakladnika u ovakvoj zemlji kakva je Srbija“.

(Hrvatska riječ)