Gotovo svakome predstavniku nove vlasti, pa čak i onome iz DSS-a ili NS-a, puna su usta one ogavne već frazetine da je (a s kim bi drugo nego upravo) s njima započeo i nezaustavljivi proces korjenite i svestrane preobrazbe našega društva i države. A gdje, to jest kamo su krenuli ti procesi nakon osam godina njihova vladanja? Pa naravno, k demokraciji i općem boljitku za sve, uzvikuju oni jednoglasno, što se sve onda jednako tako preslikava i u, dugo navikavanim i osobito, vlastoposlušničkim medijima.
Pa ipak, ne treba biti simpatizer SPS-a ili radikala pa vjerovati da je to sve skupa daleko od istine. Jer iste istine radi, čini se da je nekih promjena ipak bilo… No, one su zahvatile tek jedan dio našeg višestruko retrogradnog, umnogome benignog i opako balastnog naslijeđa ostalog nam od gore pomenutih vjerovatelja.
A preobrazni procesi se, pak, najjasnije, ali ipak stidljivo i nekako više uz pritiske i diktate iz vana ili domaćih ekonomskih interesnih skupina, pomaljajali su se, čini se, u onim sferama društva koji se klasično nazivaju međunarodno-političkim i ekonomskim, to jest očituju u vidu liberalizacije u sferi ekonomije. Dakako, uz snažne nanose korupcije, čiji su subjekti nova politička klasa i vlasnici kapitala!
Istina, rekosmo već, više u nagovještajima nego li zbiljski, preobrazba u nas je vidljiva i u drugim sferama. Recimo, prisustvujemo, izuzetno dramatičnom i veoma sporom, dokidanju naše do jučer jednopartijske države u kojoj je neprikosnoveno autoritarno vladao čuveni nam samodržac. Ali, to preobražujuće dokidanje takve države i takvog načina upravljanja to jest vladanja njome nekako se neodlučno odvija u smjeru rekonstituiranja iste, no sada više kao neke višepartijske tvorevine, što je još uvijek predaleko od nečega što se zove demokratskom, u kojoj se isto tako ne vlada demokratski već konsenzualno ali čudno višepartijski. No, svatko je na svom posjedu suveren. I na lokalu, i u pokrajini i u republici.
Pa ipak, mora se priznati da i na gore ocrtane novine, u elementarnim obrisima i ne spram svega već samo glede pažljivo odabranog ponečega, ne uvjetuju uvijek pojavljivanje i toliko željene pluralnosti i polifoničnosti u sferama javnosti… Nema, drugim riječima, one prepoznatljive prevlasti mrzovoljne Monolitnosti, koja je donedavno vladala u svim sferama i sporama naših života, čije mnogolike pogubnosti iskušavasmo, sada već, predugo. Ima, naime, nekakve već polifonije u još nekim od diskursa i u nekim od djelovanja. Ali ne dovoljno!
Jer, griješili bismo, istovrsno kao i radikala ljubimci, kada bismo rekli da je kraljica Pluralnost zagospodarila u nas apsolutno. Recimo, skoro potpuno izostaje činjenica polifonije glede etničkog. Suvereno i dalje vlada, čini se, željezna monolitnost u diskursu o etnicitetnim pitanjima i problemima, a istovrsno vrijedi i kada je u pitanju produciranje događajnosti u društvu. Naime, i dalje je čvrsto zadržan dominirajući princip etnocentričnosti u državi i društvu nam u gotovo svim sferama javnoga života. To je vidljivo skoro na svakom koraku, a uopće nije ni prepoznato kao mogući problem skoro ni od koga: on tako nije osviješten ni od reprezenata nove vlasti a kamo li da se poduzimaju neke mjere da se on promijeni nekim polietnocentričnim ili pak na neki drugi način prevaziđe.
A to što se imalo onomad ministarstvo za manjine ili pak što je usvojen zakon o manjinama, ne mora značiti da se samim tim problem kao takav prepoznao ili pak kvalitetno riješio. Zašto ni jedan, recimo, pisac koji piše na nekom manjinskom jeziku nije još uvijek dobio ni jednu relevantniju književnu nagradu u Srbiji ni nakon Miloševića, pitanje je koje ne rješava neko ministarstvo, već se ono razrješava urušavanjem svevlasti željezne etnocentričke paradigme u svim segmentima jednog društva – od književnih udruga, preko kulturne politike, do recepcije i uopće razumijevanja toga problema u javnosti. Tu krave, pa makar bile i susjedove koje su također onomad nukale s bilboarda na toleranciju, mogu malo toga učiniti djelotvornoga. Kao ni sportska natjecanja!
Tim prije bi to – urušiti naime svevlast etnocentrizma – bilo potrebno zato što je jedna od dominantnih značajki naslijeđa Miloševićeve vlasti bio i snažan i spram drugih bitno isključivi nacionalistički ideologijski činitelj, i to u raznolikoj mu i svestranoj »emanaciji«. Cijeli se javni prostor vrlo brzo od njegovog dolaska na vlast etnički očistio, uz dakako neizbježne podobne reprezente manjinskih naroda, poput raznih kertesa, margita, šimaka, sedlaka, morina… I još uvijek je taj prostor blaženo etnički gotovo čist.
I tako, dok smo svjedoci urušavanja jednopartijske konstrukcije javnosti i istovrsne produkcije u društvu, istodbno ostaje suvereno da gospodari dugo etablirana etnocentrična vrijednosna, ali i snažna producirajuća paradigma. To samo onda znači da je ovaj segment naše društvene zbilje i dalje čvrsto »cementiran«, a da ga ujedno gotovo nitko ozbiljno ne dovodi u pitanje. Osobito ga ne problematizira prijestolnička NVO elita, koja je obhrvana vlastitim sebe- i beogradoljubljem, te od vlastitog nosa obično ne vidi dalje, ukoliko naravno netko moćan i bogat sa Zapada ne zvecne malo s novcem za projekte iz oblasti multikulturalizma.
Dakle, sličnih primjera prevlasti etnocentrizma bilo je a još ih uvijek ima dosta i u drugim sferama javnosti. A kako stvari stoje, bit će ih, na žalost, i u buduće. Nema ovdje jednostavno želje niti volje da se na ovome planu učini nekakav radikalniji pomak od postojećeg stanja, kojega je, to ipak ne smijemo zaboraviti, Miloševićev režim etablirao.
Na kraju ćemo još reći da se ova problematika, čini se, najsnažnije oslikava na simboličkom planu, u jezičkoj ravni: još uvijek se u srbijanskoj javnosti govori o »srpskim« interesima, a ne o interesima Srbije ili »srbijanskim« interesima, čime bi se težište interesa s nacionalnog pomjerilo na državno značenje. A to ne samo da je suvremenije, nego i ima značajke primjerenijeg i istinitijeg. Jer, kako u državi u kojoj živi (računajući tu i Kosovo) oko jedne trećine manjinskih naroda, što se inače prečesto uzima u usta, na taj način govoriti i njih iz toga onda isključivati, a uključivati predstavnike vlastitog naroda koji žive u drugim državama, i težiti biti pravedan?

(Autor je filozof iz Novog Sada/Subotice. Tekst je pisan specijalno za www.autonomija.info)