Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Nacionalistička destrukcija – Dinamitom na Tita i Kuću cveća

Stav 12. феб 2022.
5 min čitanja

Josip Broz Tito upokojio se pre skoro 42 godine, ali njegov duh i dalje ne da mira uglednim intelektualcima koji misle šestopercem. Bliže se izbori na svim nivoima, pa se u javnosti povela rasprava o tome gde bi budući gradonačelnik Beograda trebalo da izmesti spomenik Stefanu Nemanji u protivprirodnoj veličini. Priča o raseljavanju spomenika inspirisala je dr Mišu Đurkovića, direktora Instituta za evropske studije, da i on predloži objekat za postizborno uklanjanje. Dr Đurković se založio za izmeštanje Kuće cveća i posmrtnih ostataka Josipa Broza, to bi trebalo da bude priroritet narednih gradskih vlasti.

Za dr Mišu Tito je „monstrum“, „zločinac“, „kreator novih nacija na srpskom etničkom prostoru” (pretpostavljam da misli na Bošnjake, Makedonce i Crnogorce), ukratko – srbožder, i zato pod hitno treba ukloniti „dedinjsku sramotu“, odnosno „mauzolej diktatora i okupatora“. Posmrtno proterivanje Tita treba obaviti u ime nekakvog zdravlja i normalnosti: „Uklanjanje one sramote sa Dedinja biće uslov za početak ozdravljenja ovog naroda, grada i države”.

Zato Đurković poziva „sve normalne ljude u ovoj državi“ da se pridruže njegovoj inicijativi. Po njemu, „sukob između srpstva i titoizma je najvažniji sukob u ovoj zemlji”. Ne znam gde je tačno filozof video titoiste, moguće je i da mu se priviđa, ili prosto ne može da živi bez neprijatelja, a tu funkciju mogu da igraju i himere, kad već nema stvarnih protivnika. Kad deca mogu da imaju izmišljene prijatelje, zašto odrasli ljudi ne bi mogli da imaju imaginarne neprijatelje?

Kako upokojiti titoizam

Uglavnom, titoizam je neobično moćan, prosto se ne da upokojiti, taman što si ga izbacio kroz prozor, a on se vrati na glavni ulaz: „Titoizam se na velika vrata vratio preko agenata uticaja, univerziteta, televizija i medija koji su slavili Jovanku, vesele šezdesete”. Tja, to je pre jugonostalgija, ljudi se sećaju boljih vremena kad su živeli mirno, pre nego što su zajahali ovi samozvani rodoljubi i razorili zemlju, izazvali ratove, raselili milione i pobili desetine hiljada ljudi, uništivši pritom svaku mogućnost normalnog života. Jeste titoizam moćna sila, ali ni patriotska liga se ne da tako lako savladati.

Lepo veli Đurković: „S druge strane, i mi srpski intelektualci, a svakako i naša Crkva, smo nešto u međuvremenu izgleda ipak uradili. Vratili smo na sto mnoge teme, ljude, ideje, vratili legitimnost srpskog nacionalizma i borbe za to da Srbija, Srpska, Crna Gora ponovo postanu države srpskog naroda, a ne prazne titoističke ljušture”. Dakle, ideja srpstva je u stvari stara velikosrpska priča koja je u prethodnoj inkarnaciji dovela do silnih ratnih zločina i genocida. Ne smeta nacionalistima Tito zato što je bio doživotni predsednik jednopartijske države, već zato što je šoviniste držao na kratkom lancu, ne dozvoljavajući im da ponovo povedu bratoubilačke ratove.

Đurkovićeva ideja nije naročito originalna, što on i sam priznaje, pozivajući se na vrle prethodnike i neprevaziđene uzore: “Mi stariji se sećamo kako je doktor Vojislav Šešelj pre tri decenije pošao sa glogovim kocem put objekta i dalje poznatog kao Kuća cveća. Rekao je da je pošao da vidi šta ima tamo i da u eliminaciji vampira iskoristi narečeni koc”. Koc? Šta mu dođe taj koc? Nešto što služi za boc-boc? Da nije možda u pitanju kolac koji u instrumentalu i još nekim padežima gubi slovo “l”, tako što magijska gramatička operacija poznata pod imenom “prelazak l u o” baci čini na ovaj oštri drveni predmet? Stvarno je taj Tito bio srbomrzac teškog kalibra, toliko je mrzeo Srbe da ih je još u školskim klupama sabotirao, ne dozvoljavajući im da nauče maternji jezik. I to ne bilo koje Srpčiće, već one za koje se odmah videlo da će kad porastu biti najveće patriote, veliki Srbi i branitelji ideje srpstva.

Eksploziv za Kuću cveća

U protekle tri decenije bilo je sijaset sličnih predloga sa desnice, pokretane su peticije da se Kuća cveća iseli iz Srbije, pljuštale su kreativne ideje kako da se Titovi posmrtni ostaci ekshumiraju i unište, ili da se deložiraju u Hrvatsku. Poslednji put na sličnu ideju došao je lider Dveri Boško Obradović pre godinu i po dana, on se zalagao za vraćanje Titovih kostiju u zemlju porekla, te za pretvaranje Kuće cveća u “Muzej žrtava komunističkog terora posle Drugog svetskog rata”.

Za nešto slično sada se založio lider Uspravne Srbije Dragan Dobrašinović, Obradovićev sapatnik iz Patriotskog bloka, on bi na mestu Kuće cveća sagradio Muzej žrtava komunističkih zločina nad srpskim narodom. Što se tiče Titovih restlova, Dobrašinović smatra da, ukoliko ih Hrvatska ne prihvati, “postoje okolne države koje bi bile spremne da zahvalnost bivšem predsedniku za nastanak njihovih nacija izraze preuzimanjem njegovih ostataka i dostojnim sahranjivanjem u njihovim reprezentativnim zonama”. Konkretno: “Sarajevo ili Skoplje bile bi sasvim primerene lokacije”. Za razliku od ovih izmišljenih nacija, srpska je, pretpostavljam, nastala prirodnim putem, izrasla je iz zemlje kao hrast, visibaba ili perunika. Sve nacije su izmišljene, baš kao i sve drugo što je čovek stvorio, od igle do lokomotive, od poezije do filozofije, od raznih misaonih konstrukcija do nesrećne deklinacije koju rodoljubi nikako da savladaju.

Nakon konsultacija sa Šešeljevim kocem, Đurković je pronašao rešenje za Kuću cveća u neposrednom susedstvu: “Ako su Bugari mogli da dinamitom razore mauzolej jednom Bugarinu, možemo valjda i mi da izmestimo spomenik jednom belosvetskom avanturisti čije se poreklo verovatno nikada pouzdano neće utvrditi”. Dinamitom na Tita – dotle doseže imaginacija srpskih nacionalističkih mislilaca. Filozof nije precizirao da li bi eksploziv pod Kuću cveća trebalo da postave oni što su Vukovar sravnili sa zemljom ili oni što su digli u vazduh nekoliko stotina džamija, ali nema sumnje da bi taj rušilački posao trebalo poveriti iskusnim diverzantima u kojima ne oskudevamo. Rušenje Kuće cveća svakako valja prepustiti profesionalcima, čisto da se ne bismo brukali poput Bugara. Naime, Mauzolej Georgija Dimitrova u Sofiji srušen je u avgustu 1999. godine tek iz četvrtog pokušaja. Ko je kriv bugarskoj inženjeriji što nije imala priliku da nauči zanat u nekoliko ratova protiv civila i kulturne baštine?

Nezapamćeni razvoj

Opsesija srpskih nacionalista Titom ne zna za granice, niti mari za to što je njegovo nasleđe već temeljno devastirano, počevši od same SFRJ, pa do bratstva i jedinstva. Ta divlja mržnja donekle je razumljiva, ipak je Tito bio na čelu pokreta koji je porazio njihove ideološke očeve, četnike i ostale kvislinge, a potom stvorio državu u kojoj je nacionalizam bio suzbijan. S druge strane, pod Titovom vlašću sve jugoslovenske republike, pa i Srbija, postigle su napredak do tada nezapamćen u celokupnoj istoriji naših naroda.

Industrijalizacija, modernizacija, urbanizacija, emancipacija žena, izgradnja fabrika i gradova, opismenjavanje, podizanje škola i fakulteta, stvaranje mreže biblioteka; izgradnja domova kulture, pozorišta, bioskopa, domova zdravlja, bolnica i klinika; izvlačenje naroda iz bede i vekovne zaostalosti – to su nesumnjivi učinci Titove vladavine.

Kao što je nedavno sumirao Hajrudin Hromadžić: “Izračun je da je samo u jednoj poslijeratnoj generaciji (1945-1965) napravljen razvojni skok usporediv s prethodnih 200-250 godina kumulativno”. Nikada naši narodi i narodnosti nisu doživeli ništa slično od doseljavanja Slovena na Balkan pa do današnjeg dana. Nikada Srbija nije bila uspešnija i naprednija, nikada se nije brže razvijala nego u vreme ozloglašenog socijalizma, pod vlašću tog odvratnog srbomrsca Tita.

U službi anđela uništenja

Neko naivan bi mogao da pomisli kako je mržnja prema Titu potpuno zaslepila srpske nacionaliste, pa ne mogu da vide šta je sve “monstrum” učinio za njihov voljeni narod. Neko bi mogao i da se začudi tolikoj mržnji koja istrajava uprkos tome što su Tito i komunisti izvukli Srbe iz opanaka i omogućili im da dostignu svoj civilizacijski maksimum. Istina je da nacionalisti Tita ne mrze uprkos tome, već upravo zato što je Srbe i sve druge jugoslovenske narode modernizovao, emancipovao i oslobodio siromaštva, neznanja, nerazvijenosti i zatucanosti.

Nacionalisti zapravo ne žele da njihov omiljeni narod bude pismen, obrazovan i da živi u relativnom blagostanju. Njima je nasušno potreban zapušten, zaparložen, neobrazovan, siromašan, ojađen i očajan narod – samo u takvoj sredini oni se osećaju kao svoji na svome, samo tu mogu da glume intelektualne veličine i da se razmeću svojim mrtvim floskuletinama koje zaudaraju na memlu. Čim su posle pola veka dobili priliku da pokažu šta umeju, čim su zaseli na vlast, učinili su sve što je u njihovoj moći da upropaste i ojade sopstveni narod, da ga nafiluju mržnjom, gurnu u zločin, opljačkaju, osiromaše, slude i upropaste.

I to im je bilo malo, njima apokalipse nikad dosta, već bi da sruše Kuću cveća, da proteraju Titove posmrtne ostatke i da zatru svako sećanje na najsvetliji period u istoriji ove zemlje. Sve je kod nacionalista tobože i kobajagi, pa i taj famozni patriotizam. Ne mrze oni samo Josipa Broza Tita, već i sopstveni narod u koji se zaklinju i u čije ime govore, mada ih niko za to nije delegirao. Mržnja je njihova jedina istina, a Abadon, anđeo uništenja i pogibli – jedino božanstvo kojem se klanjaju.

(Al Jazeera Balkans)