Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Muzej antiratnog pokreta u Srbiji

Stav 21. дец 2022.
5 min čitanja

"Grupa intelektualaca ustala je protiv falsifikovanja nedavne istorije i protiv zaborava u Srbiji"

Zvanična istina o devedesetim godinama u srpskoj javnosti sačinjena je od masnih laži, providnih falsifikata, negiranja očiglednog i poricanja bilo kakve odgovornosti za ratove i silne ratne zločine. Dakle, u zvaničnoj verziji ima svega osim istine. Ne samo da je stvorena lažna slika o ratnim užasima, već je i realnost Srbije iz tog perioda prekrivena krivotvorinama i zaboravom. Na vlasti su isti ljudi koji su onomad bili deo udruženog zločinačkog poduhvata, sva moć je u rukama ratno-profiterske družine; mediji, intelektualci, crkveni poglavari su u klijentelističkom odnosu s vlastima, a i sami su skloni nacionalističkom mahnitanju, pa sistematski stvaraju pogrešnu predstavu o prošlosti.

U njihovoj verziji događaja, vascela Srbija je bila homogena, plemenski imperativ apsolutnog jedinstva je vrhovno načelo našeg zaluđenog društva, pa je zato vladalo opšte patriotsko raspoloženje pod sloganom “Ubij, zakolji, da ništa ne postoji”. Dežurni propagandisti propovedaju da je uvek postojala samo jedna, radikalsko-socijalističko-naprednjačka Srbija, vazda orna da ratuje, razara, ruši i brani goloruki srpski narod opremljen celokupnim naoružanjem JNA. Postoji samo jedna, prva, homogena moljevićevska Srbija, ujedinjena u sumanutoj grabežljivosti za teritorijama. Zlim kreatorima nacionalističke politike i njenim beslovesnim konzumentima u interesu je da sakriju sve alternativne činjenice iz prošlosti koje im se ne uklapaju u koncept sveopšteg jedinstva.

Nepristajanje na rat

Jedna grupa intelektualaca ustala je protiv falsifikovanja nedavne istorije i protiv zaborava, pa je napravila Muzej devedesetih koji za sad postoji u digitalnoj formi. Napravljena je platforma „Nepristajanje. Antiratna Srbija 90-ih“, arhiv posvećen istoriji antiratnog pokreta i nezavisnih medija u Srbiji devedesetih na adresi https://museum90.com/. Nosilac projekta je Kulturni centar Grad, autori koncepta su Dejan Ubović, Snježana Milivojević, Igor Štiks i Dubravka Stojanović (koja je i koordinatorka projekta), a na istraživanju i prikupljanju dokumenata radile su Sanja Radović, Ana Radaković i Mila Bajić.

Cilj ovog projekta je, kao što autori sami kažu, “da sačuva sećanje na antiratne aktiviste i organizacije koji su na različite načine pružali otpor šovinizmu, etničkoj isključivosti, ratnoj propagandi, razaranju i zločinima”. Digitalna platforma je tek prvi korak, za proleće sledeće godine planirana je izložba “Lavirint devedesetih” koja bi potom putovala po regionu 2024. godine, da bi na kraju 2025. godine bio otvoren i pravi Muzej devedesetih.

Arhiv sadrži ogroman broj dokumenata o antiratnom pokretu, organizacijama koje su kreirale antiratne akcije, nezavisnim medijima koji su pružali otpor Miloševićevoj ratnoj propagandi, kao i brojna usmena svedočanstva ključnih aktera otpora nacionalističkom i ratnohuškačkom zlu. Tu se mogu videti aktivnosti Centra za antiratnu akciju, Beogradskog kruga, Fonda za humanitarno pravo, Helsinškog odbora za ljudska prava, Žena u crnom, YUCOM-a, CZKD-a, različitih feminističkih i lezbejskih organizacija, kao i delovi Fonda Jelene Šantić (osnivačice Grupe 484).

Na platformi se mogu pogledati i delovi usmene istorije u formi intervjua sa antiratnim aktivistima, Vesnom Pešić, Sonjom Biserko, Natašom Kandić, Ivanom Čolovićem, Linom Vušković, Lepom Mlađenović, Ljiljanom Spasić i mnogim drugima. Tu su i razgovori sa osnivačima Radija B92, kao i sa urednicima “Kikindskih novina”, “Naše Borbe” i “Vranjskih novina”. Arhiv sadrži i fotografije najvažnijih antiratnih akcija i događaja, kao i detaljnu hronologiju otpora šovinističkoj, zločinačkoj politici svrstanu u tri kategorije: “Antiratne akcije i inicijative”, “Ženske antiratne akcije i inicijative” i “Pobune protiv rata i mobilizacije”.

Prozrite demagogiju lažnih vođa i proroka

Dok čitalac prelistava silne dokumente o prohujalom vremenu, pred oči mu izlaze slike iz olovnih godina kada smo trpeli Miloševićev totalitarni režim i pokušavali da sačuvamo ovo malo duše i zdrave pameti. Pritom smo mi bili u privilegovanom položaju, Miloševićeva soldateska ubijala je, palila i razarala po susednim zemljama, vršeći nebrojene ratne zločine, etnička čišćenja i genocid. U delu arhivu posvećenom Beogradskom krugu nalazi se pismo pobunjenim studentima iz juna 1992. godine, u njemu su i ove reči: “Prozrite demagogiju lažnih vođa i proroka. Jer vi ste pametniji od njih. Prepoznajte likove smrti i slike razaranja pod maskom njihovog rodoljublja i brige za vas i vaše živote. Jer vi ste življi i vi ste lepši od njih. Ne dozvolite da vas uhvate u požarevačko kolo. Jer vi znate lepše i veselije igre, i nećete u to kolo smrti”.

U delu posvećenom Centru za antiratnu akciju nalazi se i proglas Line Vušković “Protiv manipulacija majkama” od 10. septembra 1991. godine. Na početku teksta stoji: “Sasvim je sigurno: majke mnogima smetaju! Pošto su rodile i odgajile sinove-vojnike, sada treba ponosno da ih stave na oltar otadžbine. One koje na to ne pristaju, optužene su za izdaju, rušenje vojne sile u Jugoslaviji i čak rušenje države. Sa ‘podobnih’ medija upućuju im se najgore reči nipodaštavanja i uvrede, kroz koje provejava i najstarija mržnja na svetu: mržnja prema ženi”.

Ovom proglasu prethodili su silni protesti roditelja, uglavnom majki regruta koji su poslati na ratište. Početkom jula nekoliko stotina majki je upalo u Skupštinu Srbije, prekinule su zasedanje, tražeći povratak svojih sinova iz JNA i iz rata, i prekid svih oružanih sukoba. Sutradan, 3. jula, majke vojnika iz Beograda poručile su Generalštabu JNA i Predsedništvu SFRJ da odbijaju da njihova deca budu žrtve nacionalista i militarista i da ginu u ratu. Krajem avgusta više od 5.000 roditelja organizovalo je protest u Domu garde JNA u Beogradu, zahtevali su prekid rata i vraćanje njihovih sinova sa ratišta. Hteli su da se okupe i ispred Generalštaba JNA, ali ih je vlast sprečila. U septembru su majke legle na perone autobuske stanice u Bečeju, kako bi svojim telima sprečile da autobusi sa vojnicima krenu na ratište. Pobuna protiv rata nije dolazila samo odozgo, iz povlašćenih intelektualnih krugova, već i odozdo, iz svih društvenih slojeva.

Nepregledna kolekcija

Ređaju se dokumenti otpora, bunta i nepristajanja na, što bi rekao Dušan Matić, “nesvarljivi užas”: fotografija sa antiratnog protesta na kojoj su glumice Stanislava Pešić i Milena Dravić; skenirani letak “Protiv rata” koji poziva na svakodnevno okupljanje u pola devet uveče, ispred Predsedništva Srbije: “Palimo sveće za sve poginule u Jugoslaviji i iskazujemo solidarnost sa pobunjenicima protiv rata”, u potpisu: Beograđani; poziv Žena u crnom na ulični protest: “Crninu nosimo zbog svih znanih i neznanih žrtava svih ratova, zbog ubijanja ljudi samo zato što pripadaju drugoj naciji, veri, političkom izboru”…

Dokumentima nikad kraja: protest protiv rata na Dan žena sa kog se poručuje: “Sarajke, volimo vas”, “Po nacionalnosti smo žene”; antiratna manifestacija Crni flor protiv rata u BiH, ubijanja ljudi, razaranja Sarajeva i drugih gradova kada je oko 100.000 građana razvilo od Palate Albanija do trga Slavija džinovsku traku dužine 1.300 metara, u znak saosećanja i solidarnosti sa žrtvama rata; molitva za mir beogradskih mirovnjaka; najava koncerta za mir pod sloganom “Ne računajte na nas”; deklaracija Civilnog pokreta otpora, skenirani brojevi “Republike”, “Naše borbe” i “Bečkereka”, prvi broj nedeljnika “Vreme”…

Ovo je samo mali, slučajan odabir iz nepregledne kolekcije dokumenata skupljenih u digitalnom arhivu nepristajanja. Kolekcija će postati još nepreglednija, jer se nalazi u nastajanju, baze podataka i razgovora sa akterima antiratnog otpora će vremenom rasti. Akcija spasavanja svetle strane srpske istorije devedesetih je tek započela. Autori projekta posebno su se zahvalili Lepi Mlađenović, Staši Zajović, Lini Vušković, Dubravki Velat, Jeleni Trpković, Luli Mikijelj, Irini Subotić, Irini Ljubić koje su podelile materijale iz svojih privatnih kolekcija, kao i Goranki Matić koja je ustupila svoje fotografije za bogatu galeriju tog perioda.

Potisnuta antiratna istorija

U uvodnom tekstu autori platforme su napisali: “Hrabrost svih onih koji su se usprotivili ratnoj politici podstrek je i za nove generacije da učine sve da sećanje na antiratni otpor ne bude zaboravljeno i potisnuto. Tri decenije kasnije, svedoci smo da se antiratna istorija sistematski potiskuje i izbacuje iz vladajućih istoriografskih i političkih narativa, jer bi u suprotnom postalo jasno da se moglo drugačije”. Da, zaista je moglo da bude drugačije, nema u istoriji determinizma i neminovnosti, ali pobedu su odneli ratni huškači i zlikovci. Nažalost, milioni birača stali su na stranu Slobodana Miloševića, Vojislava Šešelja i drugih nacionalista, a ne na stranu mirovnjaka i antiratnih aktivista.

Digitalni arhiv o antiratnom otporu nema samo muzejsku vrednost, to je živa, savremena stvar. Šešeljev naslednik koji vlada Srbijom svako mala udara u ratne talambase, izaziva krize i neprijateljstva, a njegovi mediji nas drže u konstantnom stanju ratne pripravnosti. Njihov cilj je da uvek budemo “u bitkama i pred bitkama”, kako reče Milošević na Gazimestanu. Antiratni virtuelni muzej podseća da postoji alternativa, da treba težiti mentalnom razoružanju i demilitarizaciji. “Ujedno, ovi primeri prošlih borbi nas podsećaju da borba za slobode, jednakost, ljudska prava, mir i bolje društvo nikada ne prestaje”, pišu autori platforme. Pamćenje najsvetlijih trenutaka naše prošlosti je oruđe u toj neprestanoj borbi.

(Al Jazeera)