Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Molitva za mir, litija za Putina

Stav 05. јун 2022.
5 min čitanja

Grad Beograd ima svoju slavu, kao što je red i običaj u svakoj sekularnoj državi u kojoj je crkva odvojena od države, Vaznesenje Gospodnje ili Spasovdan koji se slavi 2. juna. Ovogodišnja spasovdanska litija održana je pod nazivom „Beograd se moli za mir“. Građani predvođeni patrijarhom Porfirijem prošetali su centralnim gradskim ulicama, uz sinhronu zvonjavu zvona sa svih beogradskih crkava, a potom su se saborno okupili na platou ispred Hrama svetog Save. Tu je patrijarh održao molitvu za mir i blagostanje, a zatim prigodnu spasovdansku besedu.

Zborio je patrijarh o našem sistemu vrednosti koji se zasniva na Jevanđelju Hristovom “iz kojeg izvire sve što jesmo i sve što imamo”, to je “sistem vrednosti koji je u prošlosti oblikovao naše narodno biće, oblikovao našu kulturu, obogatio našu nauku, naše stvaralaštvo, privredu”. Posmatrajući ovosvetske probleme iz jevanđeoske perspektive, Porfirije je došao do zanimljivih zaključaka. “Danas smo se sabrali u ovoj litiji, a svaka litija je molitva, da se pomolimo Bogu za mir, za mir u čitavom svetu, a prvenstveno za mir u Ukrajini”, rekao je patrijarh, a zatim je lepo objasnio u čemu je suština sukoba. Kad god su ljudi samo sopstvenim sposobnostima pokušavali da reše međusobice i razmirice, bez blagodati Božje, teško su dolazili do mira.

Razmahivanje frazama

To je najopštije od svih opštih mesta hrišćanske teologije, a deluje krajnje neprimereno razmahivati se frazama dok u Ukrajini ruska soldačija kasapi i ruši sve čega se domogne. No dobro, kad celog veka vežbaš da govoriš teološkim žargonom, tako da postaneš toliko elokventan da si uvek u stanju da lepo besediš, a da ništa ne kažeš – onda se ništa osim fraza i ne može očekivati, čak ni u ozračju neizmerne ljudske tragedije. Tome, uostalom, i služi sholastički žargon, da te zaštiti od stvarnosti, da ne dopusti ljudskoj patnji i nesreći da ti se približe, da odstraniš od sebe svu muku i bol.

Potom se patrijarh okomio na proizvođače oružja: “Najviše govore o miru oni koji proizvode oruđa nemira. Najviše nas oni ubeđuju u to kako treba da budemo mirni, zaboravljajući na unutarnji mir koji je dar Božji. O miru najviše govore oni koji proizvode oružje rata, i ne samo to, nego veoma dobro žive od toga”. Patrijarh se svesno opredelio za maglovito i nejasno izražavanje, i to u situaciji kad je neophodnije nego ikad biti jasan i precizan, jer nevini ljudi svakodnevno ginu, tu ne bi trebalo da ima mesta za kalkulacije i hermetične poruke. Po svemu sudeći, Porfirije misli na zle zapadnjake koji dostavljaju oružje Ukrajincima kako bi se odbranili od ruske agresije.

Između ruskog Kaina i ukrajinskog Avelja

Čudan je taj mir za koji se patrijarh moli, sve pozivajući se na Hrista, ni krivog ni dužnog što su mu zapali ovakvi sledbenici i zemaljski promoteri. Nedavno je predsednik Srbije Aleksandar Vučić pozvao patrijarha i vladike na sastanak u Predsedništvu, e da bi se konsultovali oko situacije u Ukrajini. Tada patrijarh nije bio tako zakukuljen i zamumuljen, već je bio znatno eksplicitnije. Iz sve snage je podržao Vučićev stav da Srbija treba da ostane neutralna dok Putin čereči Ukrajinu.

U tome Porfirije vidi nekakvu, samo njemu znanu, principijelnost. Srbija principijelno nije ni na strani dželata, ni na strani žrtve, čime zapravo podržava dželata, hineći neutralnost. Između ruskog Kaina i ukrajinskog Avelja, patrijarh, Srbija i Vučić opredelili su se za neopredeljivanje. Hrišćanski, nema šta. Kad bi sutra Rusija napala Srbiju i počela da ubija pravoslavne Slovene i ruši pravoslavne crkve, da li bi i onda patrijarh Porfirije zagovarao neutralnost? Teško.

Tom prilikom patrijarh je ustvrdio i da rat u Ukrajini nije običan vojni rat, već da je to “mnogo dublji sukob”, odnosno „sukob sistema vrednosti, sukob civilizacija”. Nije Porfirije precizirao o kakvim je civilizacijama reč, ali jeste patrijarh Ruske pravoslavne crkve Kiril koji misli nešto slično. Za njega je zapadnjačka civilizacija nehrišćanska, otpala od Boga, takoreći satanistička, dok je ruska civilizacija po Božjoj volji. Kad se tako postave stvari, logično je zaključiti da ono što čitavom svetu izgleda kao bezrazložna agresija na suverenu državu, kao nastojanje da se uništi jedna nacija, kao krvavi ratni zločin, kao zlikovačko ubijanje civila, kao besmisleno razaranje – zapravo sveti rat koji vode sile svetla protiv sila tame.

Duhovna podrška zločinu

Pustimo patrijarhove mutne reči, njegovo uporno izbegavanje da užas nazove pravim imenom i da kaže jasno i glasno ko je agresor a ko žrtva, pogledajmo dela. Dok je u Beogradu održavana litija za tobožnji mir, u Moskvi je bajkerski klub “Noćni vukovi” patrijarhu Kirilu svečano uručio ikonu svetog Petra Cetinjskog iz Ostroga, crnogorskog manastira koji je pod jurisdikcijom Srpske pravoslavne crkve. Zahvaljujući se na poklonu, ruski patrijarh je rekao: “Sada, kada mnoge političke snage rade na tome da oslabe ‘ruski svijet’, da Rusiju izoluju, podrška naše braće Slovena i svih onih koji razumeju istorijski značaj Rusije u borbi za istinsku slobodu naroda i država je toliko važna. Želim da izrazim uverenje da će, uprkos teškoćama i geopolitičkim problemima koji danas postoje i koji značajno utiču na umove mnogih ljudi, istorijsko prijateljstvo Rusa, Srba, Crnogoraca i drugih slovenskih naroda izdržati test vremena i da ćemo ostati slobodni, pravoslavni, voljeni i poštovani narodi. Neka Gospod čuva svu slovensku braću koji su zajedno sa Rusijom spremni da se potrude i rade za pravu slobodu zemalja i naroda”.

Teško je zamisliti veći stepen licemerja od onog koji ispoljava patrijarh ruski. Priča čovek mrtav hladan o braći Slovenima, o istorijskom prijateljstvu slovenskih naroda – dok vojska koju vodi njegov gazda Vladimir Putin masakrira slovensku zemlju i slovenski narod, bez ikakvog razloga i povoda. A taj pokolj Slovena se odvija sa blagoslovom tog istog patrijarha Kirila, uz duhovnu podršku i božansko odobrenje. Ruska pravoslavna crkva je aktivni saučesnik u Putinovim zločinima, a njen poglavar istovremeno glumi slovensko bratstvo i jedinstvo. Doduše, iz perspektive zvanične ruske ideologije, čiji je Kiril vatreni zagovornik, Ukrajinci zapravo ne postoje, to je neka izmišljena nacija, čudni neki ljudi koji odbijaju da priznaju da su Rusi. Međutim, to zločin čini još gorim, jer ispada da Rusi ubijaju Ruse. Ili to možda nije zločin, već deo duge ruske tradicije međusobnog istrebljivanja?

Licemerna molitva

Dok patrijarh Porfirije neubedljivo glumi neopredeljenost i moli se za mir sa figom u džepu mantije, većina drugih crkvenih poglavara nije tako prefinjena, oni jednostavno podržavaju veliku rusku državu u pravednom koljačko-pljačkaškom pohodu na odmetnutu Ukrajinu i zalažu se za to da Srbija nikad ne uvede sankcije Rusiji. Njihova tumačenja ruske agresije na Ukrajinu su naprosto urnebesna, što je i logično, malo je ljudi koji umeju ubedljivo da lažu. Tako, recimo, mitropolit Joanikije veli da su “događaji u Ukrajini posledice bezbožništva koje se bilo ukorenilo”. Dakle, Ukrajinci su otpali od Boga, a Rusija samo pokušava da ih vrati Bogu. Mora se priznati da im odlično ide – svakog dana žene, decu, starce, civile šalju Bogu na istinu, da upoznaju svog tvorca.

Bezbožništvo o kojem romori Joanikije nije došlo niotkuda, mitropolit veli da su nam iz protestantske Evrope došli “zlo bezbožništva, ateizma i komunizma”. Izgleda da je greh Ukrajinaca što su hteli da se ugledaju na Zapad, pa su postali bezbožnici, to je taj sukob civilizacija o kojem govori patrijarh Porfirije. To je muzika za episkopske uši, jer su gotovo svi crkveni glavari zakleti neprijatelji savremenog zapadnog sveta i svih njegovih tekovina poput demokratije, pluralizma, sekularnosti, verske tolerancije, ljudskih prava i sličnih antipravoslavnih pošasti. Pravoslavni svet se zakatančio u sopstveni izolovani svet i proglasio odbranu mračnjaštva, diktature i gole ovozemaljske sile borbom za zaštitu tradicionalnih hrišćanskih vrednosti, zdravom razumu i činjenicama uprkos. Otuda masovna, iskrena podrška Vladimiru Putinu, diktatoru i zločincu, njega crkvena lica vide kao poslednju branu od zlog uticaja Zapada.

Zato je Porfirijeva molitva za mir licemerna i neiskrena. Institucija na čijem je čelu stoji na strani agresora i ubica, u tom takozvanom sukobu civila jasno su se opredelili za anticivilizaciju u svom najstrašnijem, krvoločnom otelotvorenju. Pogotovo je licemeran naziv spasovdanske litije – “Beograd se moli za mir”. Isti onaj Beograd u kom se održavaju skupovi podrške ruskoj agresiji i crta slovo “Z” po pločnicima i zidovima, isti onaj Beograd čiji mediji otvoreno i besramno navijaju za ukoljice i uništitelje, a čiji politički lideri služe hazjajinu iz Kremlja i ugošćavaju Sergeja Lavrova.

Spasovdanske litije tako prođoše u znaku paradoksa: Mole se Bogu u kog ne veruju za ono što zapravo ne žele, kao što je i red u državi koja bi mirne duše mogla da se prekrsti u Apsurdistan. Kad to preimenovanje ne bi bilo u suprotnosti sa jedinom dogmom koje se drži naš utvarni, nestvarni svet, a to je – lažno predstavljanje.

(Al Jazeera, Foto: Gradski portal)