Skip to main content

TOMISLAV MARKOVIĆ: Ima li žrtva pravo da se brani?

Stav 02. мар 2023.
6 min čitanja

"Nas su učili da je sloboda vrhovna vrednost i da se treba boriti protiv okupatora. Smrt fašizmu, sloboda narodu!"

Prošlo je više od godinu dana otkad je Rusija započela krvavu invaziju na Ukrajinu. Dvanaest predugih meseci nasilja, ubijanja, rušenja, pljačkanja, satiranja, patnje, ali i snažnog otpora radikalnom zlu koje ništi sve pred sobom. I posle toliko vremena ne vidi se kraj užasu i stradanjima. Kada je ruska vojska ušla na teritoriju Ukrajine, u trenutku kad je tama nadirala i preplavila svet, na ovom mestu sam citirao i parafrazirao poljske i ruske pesnike koji su pisali protiv ruskog imperijalizma, protiv ludorije rata, protiv nacističkih osvajanja i zločina, protiv zla oličenog u vojnoj i državnoj sili, koje ume samo da uništava, ubija i razara.

Pribegavanje poeziji u mračnim časovima, kao zaštitnici i utešiteljki, ima svoje opravdanje. Od silnih umotvora koje je čovek kroz milenijume izmislio i izmaštao, stvarajući samog sebe, poezija nije baš najslabiji protivotrov i ustuk od zla koje šire oko sebe silnici ovog sveta. Napisao sam tada i sledeću rečenicu, opravdavajući taj izlet u svet poezije: “Možda bi neka politička analiza bila primerenija trenutku, ali ionako je sve već rečeno i sve je jasno kao dan”. Kakva naivčina!

Pojmovi dobra i zla

U proteklih godinu dana se pokazalo da ništa nije jasno, da najočiglednije činjenice koje prosto bodu oči ogromnom broju ljudi ne znače ništa, da najelementarniji pojmovi mogu lako da se zamagle, da sve može da se relativizuje, pa čak i agresorski rat sa genocidnim namerama. To se samo meni činilo da je sve jasno kao dan, jer u svojoj naivnosti držim da postoje jasni pojmovi dobra i zla, moralnog i nemoralnog delovanja, bar kad su u pitanju neke bazične, jednostavne situacije.

Na primer: zlo je ubijati ljude, dobro je pomagati ljudima. Ili: agresija na susednu zemlju je zlo, pomaganje žrtvi agresora je dobro. Ili: vojska koja ubija i muči civile, siluje žene, kidnapuje decu, granatira stambene zgrade, bolnice, domove kulture, crkve, obdaništa i škole je čisto zlo koje se ničim ne može opravdati; borba protiv takve zločinačke vojske je dobro.

Diktator koji ugnjetava sopstveno stanovništvo, te svako malo napada druge države, otima teritorije, masovno ubija mirne građane, preti celom svetu nuklearnim ratom, želi da proširi svoju zemlju na područje “od Lisabona do Vladivostoka”, nastoji da sruši međunarodni poredak i zavede zakon jačeg – takav čovek je oličenje zla, njemu se ne može verovati, pregovarati s njim je potpuno besmisleno. Ko je napadnut ima pravo da se brani, a okupator je zlikovac i zločinac.

Ropske duše

Tako sam mislio pre godinu dana, uljuljkan u sopstvene predstave o dobru i zlu, pokupljene ko zna otkuda, valjda iz literature. Ume čitanje da upropasti čoveka, da ga nafiluje iluzijama, da ga učini gotovo nesposobnim za život u takozvanom stvarnom svetu. A i odrastanje na pričama o herojskom antifašističkom otporu jugoslovenskih partizana ume da odmogne.

Za razliku od nas naivčina kojima glava povazdan lebdi u oblacima, u kojekakvim poetskim maštarijama raznih zaludnika i vandrokaša, među cirusima pevanja i kumulusima mišljenja, praktični ljudi imaju sasvim drugačiji pogled na stvari.

Oni dobro znaju da sila boga ne moli, da treba saviti glavu pred jačim, da se treba pokoriti nasilniku, samo što tu filozofiju definisanu poslovicom “Pognutu glavu mač ne seče” zaodevaju u razne šarene mentalne haljine, kako bi sami sebi delovali malo dostojanstvenije. Ipak nije lako sebi priznati da si ropska duša i kukavelj, da dobrovoljno pristaješ da budeš mužik, treba naći neku finu teoriju za klečeći položaj i krstiti ga kakvim uglađenijim imenom.

Strast prema zločinu

Svašta čovek sazna za samo godinu dana i obogati se novim saznanjima koja mu potpuno poremete predrasude koje je gajio od detinjstva, budući zadojen maštarijama koje ga ometaju u snalaženju u realnom svetu. Ispostavilo se da postoji iznenađujuće veliki broj odraslih ljudi koji pri punoj svesti i zdravoj pameti otvoreno podržavaju razaranje gradova i sela, pretvaranje naseljenih mesta u pustinju, pokolje nevinih, satiranje čitave jedne zemlje. Pokazalo se da ima i nemali broj onih koji ne samo da opravdavaju zločinački pohod ruske soldačije, već se iskreno raduju ubijanju i uništenju.

Gledaju ljudi u aktuelnom vremenu ratna zverstva, vide svojim očima leševe po ulicama Buče, Marijupolja, Irpinja i drugih ukrajinskih gradova, gledaju spaljene stambene zgrade, razorena pozorišta, kuće satrvene u prah i pepeo – i na sav taj užas mirno pišu tople poruke podrške ukoljicama: Udri, Putine! Gazi! Rokaj! Samo prži!

Naravno, sav taj fini, krvoločni svet ima nekakva opravdanja za svoje uživanje u tuđoj patnji, nesreći i smrti. Kaže vrli Putinov navijač sebi kako su sve to nacisti, uključujući i bebe u kolicima, pa mu je onda savest mirna što njegovi idoli likvidiraju starce, žene i decu. Zna i taj nesrećnik da je to laž, zna i da nacistu najlakše može da pronađe u ogledalu, ali nema hrabrosti da sebi prizna ko je i šta je, pa traži glupe izgovore i providna opravdanja za sopstvenu strast prema zločinu.

Relativizacija naša nasušna

Dobro, to su najekstremniji primeri kakvih, doduše, ima više nego što je to normalno, ali to nije ni čudo za društvo koje glorifikuje svoje ratne zločince, negira genocid, falsifikuje nedavnu zlikovačku prošlost i nema snage da prizna svoju odgovornost ni za šta. U većini slučajeva podrška, opravdanje ili relativizacija ruske agresije nemaju tako radikalan oblik. Preovladavaju uobičajene forme zamagljivanja osnovnih moralnih pojmova u kojima se činjenice prekrivaju kojekakvim šatro racionalnim argumentima i dobrim namerama, ili se naprosto nameće lažna slika sveta iz koje se potom izvlače pogrešni zaključci.

Svašta naivna osoba može da dozna iz tih mudrolija što se za godinu dana namnožiše u natprirodnim količinama. Na primer, kako nije samo ubica i agresor kriv, nego je kriva i žrtva. Što su Ukrajinci provocirali Rusiju? Zašto nisu lepo pristali da budu ruska gubernija? Zašto ne žele da ustupe delove svoje teritorije divnom, humanom kremaljskom hazjajinu? Tolike je narode ruski režim usrećio, što ne bi i Ukrajince?

Bilo je još saznanja ovog pomalo sumasišavšeg tipa. Recimo, saznali smo da se NATO širi. Glagol “širiti se” se redovno koristi, pa bi čitalac pomislio da je NATO nasilno pripojio zemlje Istočne Evrope ili baltičke države, da su upali s vojskom i primorali vlade da potpišu pristupanje vojnom savezu. Malo fali da čitalac zaboravi kako su se pomenute države grabile da postanu članice NATO pakta, e da bi najzad pobegle od Rusije, e da bi se zaštitile od diktature kojoj su robovale decenijama. Dotična škola nemišljenja zagovara ideju da Rusija ima pravo da se meša u unutrašnja pitanja susednih zemalja, da može da određuje njihovu spoljnu politiku, da ima pravo da naređuje Ukrajini i drugim susedima s kim mogu da se udružuju. Zanimljivo shvatanje suvereniteta, ljudskih prava i međunarodnih odnosa.

Razumevanje za agresora

Takođe smo saznali da je slanje oružja zemlji koja je pod agresijom vrlo problematično, jer se tako samo produžuje rat, a samim tim i stradanja ukrajinskog stanovništva. Eh, ti humanisti, nežne duše osetljive na tuđu patnju, šta sve neće da im padne na pamet. Zapravo, na pamet im pada sve osim elementarnih činjenica. Po njima, najbolje bi bilo uopšte ne pomagati žrtvi okupacije i dozvoliti agresoru da zauzme celu zemlju, pobije koliko god hoće nevinih ljudi, te zavede teror na celokupnoj osvojenoj teritoriji.

Po toj naopakoj logici ispada da je embargo na uvoz oružja tokom agresije na BiH bio opravdan. Pustiti Miloševića, Karadžića i Mladića da vrše nebrojene ratne zločine, etnička čišćenja i genocid je opravdano, po ovim vrlim humanistima. Čudi me da ne traže i demilitarizaciju Ukrajine. Da su dosledni, dotle bi stigli. Ako je cilj da mir bude uspostavljen što pre, da rat traje što kraće, to se najlakše postiže tako što je agresor naoružan do zuba, a žrtva potpuno goloruka.

Naivni ljudi poput moje malenkosti zaista su zatečeni brojem mirotvoraca koji su se u ovih godinu dana pojavili, toliko ih ima da mi nije jasno kako uopšte dolazi do nekih oružanih sukoba na svetu. Gde li su svi ti ljudi bili 2014. godine, kad je Rusija prvi put upala u Ukrajinu i otkinula delove teritorije? Slabo se tada čuo mirotvorački glas, valjda zato što je kremaljski zlikovac dobio šta je hteo i bio privremeno namiren, pa nisu imali protiv čega da se bune.

Anđeli na vrhu ruskog bajoneta

Elem, sad ispada da se silni neobično humani ljudi širom sveta bune protiv slanja oružja, te apeluju na Ukrajinu da odmah sedne za pregovarački sto, da pod hitno zaustavi rat, a Ukrajinci su neki grozan ratoboran svet koji bi samo da ratuje, za mir ne daje ni pet para. Dotična gospoda prenebregavaju sitnu činjenicu da se Ukrajinci zapravo brane od zločinca i agresora koji ima otvorene planove za genocid. Nikome u Ukrajini nije do rata, niko nije planirao da ide na front, svi bi radije bili na nekom drugom mestu, na primer sa svojim porodicama i prijateljima, ali su napadnuti, pa moraju da se brane.

Iz nekog čudnog razloga nedostupnom naivnom ljudskom umu, isti ti mirotvorci nikad ne apeluju na agresora da zaustavi rat, mada je to u njegovoj moći. Ne dosećaju se da pozovu Putina da jednostavno povuče vojsku iz Ukrajine i tako okonča rat i dalja razaranja, za koja je on isključivo i odgovoran. Tako dolazimo do perverzne situacije u kojoj žrtva mora da se pravda što se brani. I tako žrtva postade krivac, a zločinac nailazi na određenu dozu razumevanja. Jer ipak je Rusija nuklearna sila, pa je ne treba izazivati previše. Da, to je još jedno friško saznanje, iznenada smo saznali da Rusija poseduje veliki broj atomskih bombi, o čemu očigledno nismo imali pojma do sada. A zašto onda prosto ne pustiti Putina da uzme sve što je planirao, “od Lisabona do Vladivostoka”?

Ne znam za druge, ali ja ću sva pobrojana nova saznanja prosto zanemariti i držati se onih starih, jednostavnih pojmova o dobru i zlu. Slabo se mi naivni ljudi razabiramo u te komplikovane teorije, geopolitičke doktrine, beskrajne rasprave o maku i koncu, polemike o anđelima na vrhu igle ili ruskog bajoneta. Nas su učili da je sloboda vrhovna vrednost i da se treba boriti protiv okupatora. Pod pomalo zaboravljenom parolom: Smrt fašizmu, sloboda narodu!

(zurnal.info)