Skip to main content

“Temeljni ugovor je smrtna kazna crnogorskog bitisanja i put u trajni nestanak naše nacije, istorije i kulture”

Jugoslavija 05. jun 2022.
6 min čitanja

Protest grupe žena koje se protive potpisivanju Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije održan je danas ispred Cetinjskog manastira.

Okupljene građanke nosile su transparente sa natpisma: Crnogorske crkve i manastiri hipoteke nemorala srpskih popova, Kad Crkva Srbije uđe na vrata Isus izađe kroz prozor, Temeljni ugovor sa Crkvom Srbije biće „dogodine“ nakon Knina i Prizrena, Svojoj se državi ne potkopavaju temelji, Unijećemo religiju u crnogorske manastire, iznijećemo vaše oružje…

„Temeljni ugovor u formi u kojoj svetosavci žele da bude potpisan je smrtna kazna crnogorskog bitisanja i put u trajni nestanak naše nacije, istorije i kulture! Nikada njihovu laž da imaju pravni subjektivitet u Crnoj Gori od prije 1920. godine nećemo dozvoliti, a to se uprava pokušava lažirati sa ovim ugovorom“, poručila je u ime okupljenih građanska aktivistkinja Svetlana Pajović-Musić.

One zahtijevaju transparentnost i uvid u sadržaj Temeljnog ugovora, kao i široku društvenu i javnu raspravu.

„Kao Crnogorke, žene ,majke i sestre, okupljene oko čuvanja svog ognjišta, imenai milenijumske istorije dužnost nam je stati i odlučno poručiti crnogorskoj vlasti, premijeru i crkvi Srbije u Crnoj Gori. Da ono sto nosimo u genetskom kodu ne mogu izbrisati, zatrijeti, uništiti… a niti mogu prisilliti crnogorsko društvo na bilo koji akt koji bi značio oduzimanje crnogorskih hramova iz drzavnog vlasništva, monopol okupatorske crkve u korišćenju manastira i crkava koji su naši preci gradili i krvlju branili“, rekla je Pajović-Musić.

Nećemo, kaže, dozvoliti utiranje prava Crnogoraca na svoju crkvu i utiranje imena crnogorskog a to, kako je istakla, upravo i znači potpisivanje Temeljnog ugovora sa Crkvom Srbije u obliku u kom su namjerili.

„A nije da nijesu pokušavali zatrijeti i izbrisati kulturu sjećanja, i prisvajati našu istoriju, to već uporno pokušavaju preko 100 godina. Jer šta drugo da rade oni koji, u nedostatsku sopstvenog, svoj identitet žele utvrdjivati na račun drugih. Kompleks manjka njihove slobodarske istorije, i rupe koju imaju od 500 godina u njihovom bitisanju nadomješćuju prisvajanjem crnogorske“, rekla je Pajović-Musić.

Danas ćemo, kako je kazala, napomenuti i podsjetiti na nedjela, zlo i nepravdu koju sprovodi velikosrpska poilitika uz izvodjače radova u obliku crkve Srbije i njihovih poslušnika u Crnoj Gori.

„Najsvježijem pokušaju njihove sile, agresije, torture i bezčašća smo svi svjedočili 4. i 5. septembra na Cetinju, na nasilnom ustoličenju i dostavi Joanikija nedostojnog, uz pomoć svetosavske vlade, i paravojnih kriminalnih formacija koje rade u službi crkve. O djelovanju crkve Srbije se jasno izjasnio i Evropski parlament, koji je u usaglašenim amandmanima osudio postupke nasilja nad gradjanima tokom demonstracija 4. i 5. septembra, i koji je osudio miješanje Srbije“, navela je Pajović-Musić.

Toga dana smo, kako je istakla, na Cetinju, Belvederu i Adžića krivini pokazali svijetu ko su.

„Srećom istina vazda ispliva na vidjelo, pa tako i njihova nedjela i pakleni plan koji su kovali i željeli sprovesti nad slobodarskim narodom okupljenim tih dana na Cetinju okupljen u odbrani svog prava i nacionalnog dostojanstva od uzurpatorske i okupatorske kamarile. Onakvim desantnim činom dostave Joanikija nedostojnog, crkva Srbije je unizila samo sebe“, rekla je Pajović-Musić.

Pokazali su, navodi ona, svijetu ono što mi odavno znamo, a to je da je crkva Srbije:

– militantno udruzenje sa kriminalnim strukturama koje kroztzv pravoslavna bratstva djeluju kao paramilitarne iparabezbjednosne organizacije,

– da djeluju kao privredno društvo u zoni sive ekonomije odnoseći iz CG ogroman novac, bivajući van zakona I Ustava

– da su utočište najgnusnijih ratnih zločinaca, dilera droge i pedofila

– da su glavni stožer iskljucivo velikosrpskih interesa, jer ipo Ustavu Srbije, i njihovom clanu 11 “Srpska Pravoslavna Crkva ima izuzetnu istorijsku, državotvornu i civilizacijsku ulogu u oblikovanju, očuvanju i razvijanju identiteta srpskog naroda”.

„U tom se trude, jako, pa tako i starovjekovne crnogorske hramove sa autentičnom arhitekturom koja su lice crnogorske kulture, skrnave svojim radovima, uz amin drzavnih službi koje ne štite kulturno istorijska dobra (jedan od primjera je užasna devastacija manastira Beške, pravljenje toaleta u Cetinjskom manastiru u nekadašnjoj keliji Svetog Petra Cetinjskog)“, kazala je Pajović-Musić.

Podsjeća da smo u skorašnjim dogadjajima svjedočili smo obznanjivanju audio snimka rukovodioca PTJ Petra Kneževića, u kom navodno govori o spremnosti krimi klanova da zapale Cetinje.

„Čekamo na državne organe da obave istragu do kraja i porucujemo da zataškavanje nećemo dozvoliti. Ni danas CG policija ne daje odgovor ko je sve bio unutar zidina našeg svetog manastira, koji su ga to vjernici branili od Cetinjana? U svijetlu novih otkrića danas se i potvrdjuje da se zna ko su u stvari oni koji su branili kokain toga dana. U Božjim zapovijestima nidje ne piše NE DILUJ pa stoga po logici svetosavskih vjernika sve sto nije zabranjeno to je i dozvoljeno“, navela je Pajović-Musić.

Sada je, kako kažem jasno i zabludjelima, da su njihove svetinje samo vlast i moć.

„Cetinjski manastir je stožer crnogorskog identiteta, kulturno istorijski i duhovni centar Crnogoraca. U Osnivačkom aktu Mitropolije je Hrisovulja ili Povelja velikana, prosvjetitelja i oca moderne crnogorske države Ivana Crnojevića, od 4. januara 1485:

‘I OGRADIH hram u mjestu koje se zove Cetinje u slavu u hvalu te Gospođe i Majke Božije, u ime Njezina Roždestva. I NAPRAVIH pri njemu manastir za upokojenje monaha, i NAZVAH ga Mitropolijom zetskom, ako bude ugodno milostivoj Gospođi. I POSTAVIH tu mitropolita zetskoga kir Visariona, koji je bio u to vrijeme, da vlada svim a poslije njega [njegovi] nasljednici’”, podsjetila je Pajović-Musić. .

Dodaje da isto kao i Crnogorska, ni Moskovska mitropolija, sadašnja Ruska pravoslavna crkva nije onomad – a ni do danas – dobila poseban tomos o autokefaliji.

„Ali i jednoj i drugoj pomjesnoj crkvi je takav status priznat najkasnije 1855. unošenjem u popis autokefalnih crkava – diptih objavljen u nomokanonu „Sintagma” Vaseljenske patrijaršije. Od tadašnjih deset pomjesnih autokefalnih crkava većina, njih ukupno šest, nijesu bile patrijaršije, nego autokefalne mitropolije ili arhiepiskopije: Ruska, Kiparska, Crkva u Austrijskoj carevini, Sinajska, Crnogorska, Crkva u Kraljevini Grčkoj“, podvukla je Pajović-Musić. .

Napominje da pokušaj još jednog nasilnog ustoličenja u cetinjskom manastiru pamti istorija!.

„O tome jasno svjedoči dokument iz 18. vijeka. Riječ je o dnevniku ruskog majora Rozenberga iz 1769. godine u kome segovori o odbijanju crnogorskog sveštenstva i naroda na Cetinju da prihvati pećkog patrijarha Vasilija Brkića. Brkić se obreo u Crnoj Gori nakon ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine. Stigao je u našu zemlju 1767. i boravio u njoj dvije godine – do oktobra 1769. Uprkos pokušajima ruskog kneza Jurija Dolgorukova da 1769. uvede Brkića na „mala vrata“ u Cetinjski manastir i posjedne ga na cetinjski tron – crnogorski monasi i crnogorski narod je to odlucno i bucno odbio, čime su na najjasniji način pokazali da pećki (srpski) patrijarh NIJE NJIHOV POGLAVAR“, kazala je Pajović-Musić.

Ona navodi da crkva Srbije konstantno pokušava svoje laži pretvoriti u tobožnju tradiciju,

„Tako je danas kult svetosavlja i njegovi djelatnici, znajući da ne mogu izbrisati slavnu dukljansku istoriju, koliko god pokušavali, Vladimira Dukljanskog u želji da ga prisvoje, prekrstili u „Jovana Vladimira“ što nikad njegovo ime bilo nije, ne bi li tako dali neki svoj pečat makar u fasifikovanju, kad ne mogu u ičem drugom“, rekla je Pajović-Musić. .

Kada, kako je rekla, Crna Gora, bude tražola sve manastire iz Srbije da se prepišu u vlašnistvo crnogorske države, tada možda mogu uzeti za pravo da traže isto.

„Crna Gora dobro pamti sve sto joj je oduzeto i uništeno aneksijom. Politička asimilacija otad traje bez prestanka u raznim formama“, dodala je Pajović-Musić.

Ona je istakla da je “Zvono Ivanovo” svjedok vremena i simbol pokušaja zatiranja crnogorske istorije i kulture pamćenja je od aneksije Crne Gore 1918, te od strane Srbije pa do danas.

„Akademik Jevrem Brković, u svom djelu “Komitske balade” objavio je i svoju čuvenu pjesmu “Zvono Ivanovo”, napisanu 1988. godine.

ZVONO IVANOVO

Gospođi Jelisaveti Đeli Vujović

Gospodar naš Ivan Crnojević

ostavi nam Zetu zemlju i Velju vodu nasred

zemlje.

Ostavi nam sina Đurđa, a Đurđe Oktoih

na Obodu,

ostavi nam Cetinje i Manastir na Cetinju.

Ostavi nam Gospodar naš Ivan i Zvono

Ivanovo!

Na Zvonu je Ivanovom bilo zapisano:

“Gospodar Ivan Crnojević za dušu gospođe

Mare,

plemenite majke svoje iz roda Kastriota.”

Zvono je u Veneciji sliveno

pod nadzornim okom majstora Erika Berina.

Bilo je i takvih naših godina

kada sve olovno,

sve bronzano,

sve mesingano,

sve mjedeno,

sve lastreno

stopismo i u oružje sječivno

i zrnevlje puščano pretopismo.

Bilo je i takvih naših godina!

Samo smo Zvono Ivanovo na Cetinju

ostavljali

da smrt našu ili uskrsnuće oglasi!

Zvonilo je Zvono Ivanovo

i kad se Petar Prvi Cetinjski predstavio,

i kad se u svetitelja obrete,

i kad se Rade Tomov ustoliči,

i kad oči sklopi,

i kad ga na Lovćen izniješe da vjekuje –

jektalo je Zvono Ivanovo!

Gdje god zadobismo,

zvonilo je Zvono Ivanovo,

i kad izgubismo

ječalo je naše Zvono Ivanovo!

I kad mladi knjaz naš Danil Petrović

bi u Kotoru usmrćen

jauknu Zvono Ivanovo!

Zvonilo je Zvono Ivanovo

i kad Nikola Mirkov postade Nikola Prvi,

i kad na zli put s Cetinja obrnu –

samo je zajektalo Zvono Ivanovo!

Na Cetinju, i u Crnoj Gori cijeloj,

u potonje vrijeme vijeka koji naš bješe,

bi i silnijih zvona od Zvona Ivanova.

Ali samo ono imaše onaj zvon i glas,

onaj jek i lelek, onaj jektaj i jecaj,

što i kad ne zvoni

u svakom Crnogorcu odzvanja!

U prvini vijeka kojeg još ima,

koji dotrajava, koji evo izdiše,

nasilno umukoše sva naša zvona,

naša kruna se razbi u tirinte,

lav naš iz Grba našeg omrcini

u zoološkom vrtu bivše heraldike.

Neka se zna:

Ivanovo Zvono s Cetinja Ivanova

(kad ono razur Crne Gore dođe)

ko staro gvožđe u Bačku otpremiše

i tamo pretopiše u kvake za dvorac

gospodina Dunđerskog Gedeona!

Sveto naše Zvono Ivanovo!

Zvono Ivanovo mi danas ne mozemo vratiti, ali Zvono Ivanovo naseg vremena, je danas u licu naših manastira, hramova, seoskih crkava i pripadajućeg groblja, on je u licu kulturno-istorijskih spomenika crnogorske nacije“, poručila je Pajović-Musić.

(Tekst i foto: Portal Analitika)