„Kada bi mu (Borisu) prestala predsednička funkcija, izašao bi iz državnih prostorija i ne znam šta bi bilo sa njim“ uplašio se otac Ljubomir Tadić 2007. Bezrazložno. Bez obzira kakvi su bili, predsednici Srbije imaju pravo na počasni naziv „bivši predsednik Republike“, i šest meseci platu istu kakvu su imali. Posle toga primaju 80 odsto od predsedničke plate dok se ne zaposle ili penzionišu.
Onaj koga su birači odbacili ima još pravo na kancelariju, savetnika i sekretara, automobil sa vozačem i obezbeđenje godinu dana po prestanku mandata ili duže „ako je to opravdano“, diplomatski pasoš i uvid u arhive iz vremena svoje vladavine.
Tri meseca posle isteka mandata bivši predsednik može da se vrati poslodavcu, jer mu miruje radni odnos zbog toga što je izabran. Tadić je bio ministar odbrane, pa bi se mogao vratiti u ministarstvo kao posilni ministra, najverovatnije Borislava Pelevića, komandanata Arkanovih „tigrova“, ratnog dobrovoljca, nosioca najvišeg zvanja u savate boksu, majstora karatea i književnika, autora knjige „Raspeto Kosovo i Metohija“. Tadić je vaterpolista i basketaš pa bi teško sarađivao sa majstorom borilačkih veština. A basket mu ne ide najbolje: lane je na basketu povredio nogu, ove godine ruku, da bi mu, kad više nije bio predsednik, saigrači natrljali nos sve do Urgentnog centra.
Psihopatologija Srbije
Ako u novom kabinetu bude Ministarstvo telekomunikacija, Tadić tu može da se zaposli samo kao ćata, jer je pre nego što je izabran za ministra telekomunikacija neoprezno izjavio: „Ne mogu da prihvatim mesto ministra, jer sam završio Filozofski fakultet i bilo bi čudno da rukovodim resorom telekomunikacija“.
Kad bi hteo da se vrati zvanju psihologa, morao bi da studira ispočetka. Pao je na primenjenoj psihologiji, odnosno psihopatologiji. Godinama nije napravio veran psihoportret najbližih. Napustili su ga oni kojima je verovao, koje je stvorio, sa kojima se pomirio, sa kojima se ljubio, kojima je aplaudirao, koje je othranio, koje je zaveo. Pa makar i u spisak članstva DS.
I ove nedelje je ražalovani predsednik Srbije ponovio da neće podneti ostavku na funkciju predsednika DS. Objasnio je davno zašto to neće učiniti: „Ja sam prosrpski predsednik“ (TV Russia Today) i „Niko nema pravo da ukida mišljenje u Srbiji“ (RTS).
Do struka završen Andrićgrad je proplakao na Vidovdan, iako je bilo pogače koju je zamesio domaćin Emir Kusturica, a tuzlanska so je prošvercovana iz Federacije BiH. Na centralnom trgu Višegrada koji je svedok najnepojmljvijih zločina nad Bošnjacima od 1992. postavljena je bista jugoslovenskog nobelovca Ive Andrića, autora: „Ja se ne bojim ljudi, nego onog što je neljudsko u njima”.
„Kao pojedinac, Milan Lukić je ubio najviše ljudi. Jedna od žrtava u Višegradu je dečak koji je video kako Lukić ubija i baca sa mosta 14-godišnjaka. Plačući, dete je pretraživalo džepove da nađe sitniš da bi ga dao Lukiću. Kovanice su mu ispale iz džepa. Kad se sagnuo da ih pokupi, Lukić ga je zgrabio i bacio u reku“. (Iz završne reči haškog tužioca u „predmetu Lukić“.)
Čim mu je udovoljeno da bude mandatar nove vlade, Ivica Dačić je odleteo put takvog Višegrada. Sa Dačićem koji je izgurao Tadića sa mesta premijera Srbije došao je Vuk Jeremić, fizičar, koga je njegov profesor Tadić uzeo za spoljnopolitičkog savetnika, doveo do šefa diplomatije, da bi mu post-Tadićeva Srbija godišnje plaćala 7,5 miliona evra za tromesečno predsedavanje Generalnom skupštinom UN.
Tadić sahranjen u Višegradu
Kusturica je 28. juna proglasio predsednika RS Milorada Dodika, Jeremića i Matiju Bećkovića počasnim građanima Andrićevog grada. Tadić tu čast nije doživeo jer više nije predsednik.
Tačno dva meseca ranije, dok je postojala mogućnost da ponovo bude predsednik Srbije, Tadić je dozvolio da ga Dodik i Kusturica vodaju po Andrićgradu.
Dodik je 28. juna predao najviši – Orden Republike Srpske predsedniku jedne od 87 stranaka u Srbiji – Vojislavu Koštunici. Isto odlikovanje dobija i Gradski tamburaški orkestar Banja Luka osnovan 2001.
Dodik je u junu odlikovao Koštunicu povodom 20 godina Republike Srpske koja se slavi u januaru. Isti orden je istim povodom Tadić dobio u pravo vreme – u januaru, jer je tada bio predsednik države. Na dobitku je Tadiću čestitao i tada sveprisutni Dačić.
Godine 2005. Tadić je za Rojters okvalifikovao Koštunicu: „Srbija će promeniti brzinu kad Koštunica ode“.
Pre Koštunice i Tadića isti orden su zaslužili sledeći sa haške liste: Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Slobodan Milošević.
Tadićeva karijera se prostire od babysittera do oca u hraniteljskoj porodici.
Tadićev zamenik Dragan Đilas u Beogradu vlada uz pomoć socijalista, Bojan Pajtić potpredsednik DS i mandatar vlade Vojvodine isključio je socijaliste iz vlade. Đilas je osnivač i potpredsednik humanitarne organizacije Naša Srbija koja se bavi ratnim siročićima. Tu je angažovana Tadićeva supruga je Tatjana, kvalifikacijom građevinski inžinjer. Pajtić, član DS od 1996. se dobro razume u obligaciono pravo, a doktorirao je na temi „Bračni imovinski ugovori“. Đilas je poslovni čovek, i kao takav član DS od 2004. Te godine je Tadić postao predsednik stranke i Srbije.
Tadićeva najdraža knjiga je „Zločin i kazna“.
Kumrovec do Srbije
Jasno je zašto je ražalovani predsednik Srbije Tadić jula 2012. ponovio da neće podneti ostavku na funkciju predsednika DS.
Tadić je odobrio da mu u zvaničnoj biografiji piše: „Živeli smo skromno, jako skromno, kao i svi tada, uostalom. Svi smo jeli istu hranu, hleba i masti“. Svaka sličnost sa kuhanom svinjskom glavom kojom je mali Joža u Kumrovcu nahranio gladnu braću, je isključena.
Tadić je bolovao od helicobacter pylori. Njome se zaraze oni koji imaju prljave ruke. Infekcija se prenosi fekalno-oralnim putem, a oboleli ima gorušicu, mučninu, nadutost, otežano varenje, nekada povraća. Probavne smetnje Jožine braće su ušle u čitanke iz kojih je učio i mali Boris.
Rob je Tadić “šnenokli”, schneenockerln, specijaliteta austrijske kuhinje, koje se u Kumrovcu nazivaju „oblakoliki žličnjaci“.
Životni je moto Tadića od 2004: „Ja imam ulogu da podržim sebe na ovim izborima“.
(Autonomija)