Ljudi, riznice znanja i ljubavi, tihi u vremenu buke, iznenade nas strasnom privrženosti prema svemu što ih okružuje. Među tim raritetnim svijetom je penzionisana etnologinja Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine Svjetlana Bajić (Sarajevo, 1948). Završila je fakultet etnologije 1972. godine u Beogradu.

U esnafu jedna je od najistaknutijih u zemlji i na malom prostoru nepravedno je ali nužno izdvojiti djeliće onog što je na polju etnologije uradila – puno je učinila za zaštitu nošnji naroda u Bosni i Hercegovini ali i njihovoj promociji, ona je pokrenula i inicirala priču koju prepoznajemo kao gračaničke kere… U Zemaljskom muzeju bila je zaposlena od 1976. do 2013. godine. Posebno su njene aktivnosti bile izražene u nevladinoj Asocijaciji za interkulturne aktivnosti i spašavanje naslijeđa Bosne i Hercegovine koja sljedeće godine obilježava tri decenije od osnivanja.

Vrijeme dogovoreno za intervju poklopilo se sa događajem u dalekom svijetu na kojem se zavijorila zastava Bosne i Hercegovine – velika izložba Expo 2020. u Dubaiju. Ushićeno je zamolila za nekoliko minuta dok se završi predstavljanje bosanskohercegovačkog paviljona. Prisjetila se da je 1998. godine u Lisabonu ona bila u timu koji je na Expo izložbi prvi put predstavio zemlju sa novom zastavom.

“Tema je bila voda. Sjećam se da su bili iz Hrvatske i Slovenije te da su između ostalog predstavljali čovječju ribicu koju i mi imamo. Predstavili smo naše poznate slikare – izuzete su slike iz Umjetničke galerije gdje je bilo motiva cvijeća i vode; predstavili smo nošnjama iz Zemaljskog muzeja narode koji žive tu; pokazali smo predmete koji su povezani s vodom – nekadašnje hamame pa hamamske peškire, košulje, čuvena naša višnjička ili bijela keramika, leđeni, ibrici… Imala sam zadovoljstvo da pričam stranim delegacijama o banjicama koje smo imali u okviru kuća prije nego je Evropa imala”.

Dobitnica ste povelje Federalnog ministarstva kulture i sporta za doprinos u očuvanju kulturno-povijesnog naslijeđa za 2009. godinu za izložbu ‘Koja je moja košulja’. Možete li nam nešto više reci o toj izložbi?

– Od 700 košulja koje ima Zemaljski muzej samo u pojedinačnim dijelovima košulja trebalo je izdvojiti određeni broj koji će predstavljati Bosnu i Hercegovinu, njene etnografske zone Posavinu, srednju Bosnu, istočnu Hercegovinu, sve narode – Bošnjake, Srbe, Hrvate i Jevreje. Željela sam da tom izložbom pokažem bogatstvo tkanja naših žena, njihovu vještinu kojom s tkale, pamuk, lan, konoplju i svilu. Pokazala sam izložbom i bogatstvo veza koje manje više sve košulje imaju. Prije svega željela sam pokazati da te košulje imaju svoju trajnost, autohtonost.

U najvećem dijelu Bosne i Hercegovine nose se košulje – tunike tipa dalmatike (to je period još od Rimljana, iz Dalmacije), do najnovijih košulja koje su nastajale pod utjecajima iz Austro-Ugarske. Utjecaji različiti vidljivi su u načinu nošenja ali i krojenja košulja. U nekim selima, kada su počele nositi dimije, Bošnjakinje su duge košulje stavljale u dimije; vremenom su se te košulje skraćivale tako da svi znamo kat-haljine – nekih se sjećamo a neke smo gledali na fotografijama ili iz folklornih društava. Košulja se transformisala kroz vrijeme od ručno rađenih i tkanih u kućama do kupovnih.

Koji su motivi na našim nošnjama najdominantniji?

– Na našim nošnjama terzije su radile razne cvjetiće, spiralne linije… Poslije Hercegovačkog ustanka je recimo bio je znak četiri S – to je jedan simbol kod srpskog stanovništva. Nošnja je pokazivala status i bogatstvo. Fes koji je bio univerzalna kapa kod svih naših muškaraca, došao je iz Fesa iz Maroka. U određenim krajevima bile su kićanke male i dugačke. Bilo je vrlo simbolično kada se kaže – kapa fes, nema se šta jest’. Ako je kićanka rađena od zeha, onda je bila dosta skupa pa je trebalo dosta i uložiti novca.

Što se tiče vezova, on je dosta prisutan u našem kućnom tekstilu. Na našim mnogim peškirima, jaglucima, mahramama nalazi se veoma često motiv lale kao Allah. Čest je motiv i japrak, grožđe – to bobičasto voće simbolizuje bogatstvo. Pojavljuje se na boščalucima koje djevojke nose.

U 19. stoljeću i početkom 20-og, kada nije bilo struje, naše žene su vezle uz mjesečinu u avlijama ili uz svijeću. Ako su to radile tokom dana, bile su u kamerijama gdje se pjevalo. Obično ono što se nalazilo u dvorištu to im je bila inspiracija. Tako da motive koje nalazimo autentične su za određeni prostor – na vezovima sarajevske porodice Hadžišabanović koje imam, nalazi se trebevićka ruža, karakteristična za Trebević. Nalazimo motive, kruške, jabuke ili raspuklog nara karakterističnog za Hercegovinu. Imamo čest motiv i drveta života zbog simbolike na molitvenim serdžadama, ćilimima itd. Imamo i list hrasta na vezovima. Sada su pripreme kod hrišćana za Božić. Kod pravoslavaca je obavezno, a u nekim mjestima i kod katolika u Hercegovini prisutno, unošenje badnjaka u kuću. Nekad je bio najčešće od hrasta.

Imamo dosta motiva u vezovima koji imaju apotropejski značaj (op.a. isprepliću se drevna mitska i kršćanski obredi i vjerovanja). I boje u nošnjama su znakovite – u zapadnoj Bosni zna se koje boje nose katolici, a koje pravoslavci (po četiri boje).

Istraživali ste gradačačke kere. Imaju li one sada status u okviru naše baštine?

– Kada govorimo o ornamentici, duša me boli za kerice karakteristične za nas. U ime Asocijacije za interkulturne aktivnosti i spašavanje naslijeđa Bosne i Hercegovine pokrenula sam u Gračanici nevladinu organizaciju koja se bavi održivosti kera. Oni su dobili zaštitu lokalne zajednice. Napravljena i je izložba u Banjoj Luci. To je posebna vrsta kera. Dolaskom Austro-Ugarske kere su dobile funkciju motivića. Do dolaska Austro-Ugarske naše žene su oko jemenije i šamije radile kere. One su imale različite motive, primjerice dragoljubi i zvjezdice. Djevojčice su još kao male u slobodno vrijeme usmjeravane i obično su one izrađivale te male lančiće sa šivaćom iglom. Onda su se kere prišivale na određeni dio košulja muških i ženskih, svečanih. Bile su to bijele kere, vrlo rijetko u bojama. Jedan izuzetno vrijedan raritetan stolnjak sa kerama otkupio je Zemaljski muzej iza rata od Kapora, borca u Španskom građanskom ratu. Njegova supruga bila je sestra doktora koji je u Travniku spasio jednu Bošnjakinju, a onda mu je njena porodica u znak zahvalnosti poklonila taj božanstveni stolnjak koji je ona spremala za miraz.

Na listu za zaštitu UNESCO-a stavila sam i kere i predala sam je nadležnom federalnom ministarstvu. Više nisam u toku dokle se s tim došlo. Postoje kere i u Turskoj, Sjevernoj Makedoniji i Sandžaku ali naše su specifične – puno su sitnije i rađene iglom i koncem. Keranjem je urađen i srebrenički cvijet.

Prije pet-šest godina u Hrvatskoj je održan naučni skup o čipkama, a kera je vrsta čipke. Tada sam učestvovala i ja i gospođe iz Gračanice koje se bave kerama i napravile smo izložbu.

Posebnu pažnju javnosti dobila je Vaša izložba ‘Bosna, islamska umjetnost u Evropi’ koju ste predstavili u skandinavskim zemljama, ali nikada u Bosni i Hercegovini. Zašto?

– Tada sam radila u Zemaljskom muzeju. Dolazili su nam ljudi iz Naslijeđa bez granica iz Švedske koji su pomogli mnogo toga da se obnovi – Despića kuća, džamija u Maglaju… Karin Adal, iz Naslijeđa bez granica iz Švedske, i njenog muža odvela sam jedne prilike u kuću Almase Hadžišabanović iz 18. stoljeća. S obzirom da dolazi iz drugačije kulture dojmilo ju je to što vidjela u tom raskošnom halvatu. Predložila sam joj da uradimo izložbu kojom bi svijetu pokazali da je ovdašnja kultura puno više od onog što je svijet vidio sa ratnih fotografija. Ona je to podržala tako da smo Lebiba Džeko i ja, u Muzeju Medelhaus u Stokholmu, priredile izložbu koja je prikazala naše bogatstvo, naš vez, našu peču (op.a. zar ili veo), koja je bila karakteristična za nošenje ulične odjeće. U nekom razgovoru rekla sam da bi bilo dobro da se kroz tu peču ulazi na izložbu. Oni su napravili veliku instalaciju peče. Predstavili smo naš vez, demirlije, sahane, nakit. Bilo je dosta našeg metala koje su radile zanatlije i oružja koje nije služilo samo za borbu već je bilo i stvar časti. Nije se ono samo uvozilo iz Italije i Francuske već smo i mi imali svoje centre za izradu u Foči, Fojnici i Sarajevu. Izložili smo nekoliko jatagana i oružja s merdžanima.

Prilikom postavljanja izrazila sam želju da koristimo nešto poput svile. Onda me ondašnja kustosica upitala: “Koju boju svile želite?” Dobili smo sve tražene boje.

Izložbe je izazvala veliku pažnju. Prošla je sedam gradova. Svaki put slali smo druge stručnjake iz muzeja tako da su i naše kolege mogle da se upoznaju s načinom rada u švedskim muzejima.

Nakon Švedske postavljena je još u dva norveška grada. Kada se desio napad na New York, izložba je povučena jer su se plašili da se ne desi neki incident. S obzirom da su svi predmeti sa izložbe iz Zemaljskog muzeja, žao mi je što nikad nije postavljena kod nas da se vidi to naše bogatstvo i šta je nas nekolicina uspjela sačuvati u ratu – Muzej je bio na prvoj liniji razgraničenja.

U vremenu smo praznika i vrlo često se čuju komentari da su se obilježavanje Božića promijenilo. Etnološki, šta je od onoga što imamo danas iz tradicije, a šta je novo?

– Kod nas je sada običaj da se pravi od zimzelenog drveća adentski vijenac, četiri sedmice prije Božića. Obično se gleda da se početak i kraj ne znaju – simbolika beskraja. Kod katolika su uglavnom crvene ili ljubičaste svijeće. Sedmično se jedna pali.

Nekoliko običaja prati ove četiri nedjelje – običaj svetog Nikole praktikovao se i u selima i u gradovima. Djeca bi ostavljala čizmu ili čarapu na prozoru u koje im roditelji stave neki poklon.

Postoji i Lucija 13. decembra, kada se sije pšenica. Ona se uvijek sijala. Žene su se utrkivale čija će pšenica biti bolja. Kada pitate šta je novo… Novina je kupovina gotove pšenice. Nema tu radosti da pšenica raste. Isto je i sa adventskim vjenčićima.

To je period i posta. Katolici vrlo rano odlaze na misu. Onda dolazi Badnji dan kada se kiti jelka i prave kolači. Posebno se kuća čisti u to vrijeme. Za Badnju večer se unosi i slama na kojoj se sjedi na podu. Iznosi se sve drveno i metalno iz kuće. Više je to kod pravoslavnih u nekim mjestima da taj dan ide otac i kreće se u krug, a iza njega djeca i ukućani. To su isto apotropejske radnje. Za Badnju večer pravi se posno. Onda se ide na Ponoćku. Kod nas u Sarajevu svi su išli na Ponoćku.

Prije nekoliko dana jedna prijateljica me pozvala da joj dođem na Božić. Rekla je da dođem drugi dan jer prvi dan joj dolaze dvije bošnjačke porodice s djecom i taj dan neće imati ništa od svinjskog mesa. Običaj je da se jede prasetina. Ona momentalno živi sama.

To je zajednički život. Ne volim termin suživot. Nismo nikad u suživotu već u zajednici.

Sjećam se 1991. godine kada su se pred pravoslavnom crkvom u gradu palili badnjaci. Ogromni. Posljednjih godina kod stare pravoslavne crkve susreću se Sarajlije, čuju se pjesme. Bude i raznih badnjaka koji se unose u kuće. Kod pravoslavaca je obvezan badnjak uoči Božića. Ide domaćin koji donosi jedan, nekad tri, nekad pet. Ti neparni brojevi su vrlo simbolični.

Ima jedan običaj koji je u Bosni karakterističan za hrišćane i za muslimane: poznato je da se prakticira između dva Bajrama da se vjenčava, kod katolika je običaj da se parovi ne uzimaju u vrijeme Adventa.

Voda ima poseban značaj kod svih naroda u Bosni i Hercegovini. Ima dosta i običaja isprepletenih sa istom simbolikom, ali su različiti datumi i njihovog obilježavanja.

Saida Mustajbegović (Al Jazeera Balkans, foto: Wikimedia)