Skip to main content

HARIS IMAMOVIĆ – Pismo Jovi Bakiću i Aleksandru Baucalu: Kako nova vlast u Srbiji može popraviti odnose s BiH

Jugoslavija 20. nov 2026.
6 min čitanja

Kritika programa Studentske liste zbog odnosa prema Republici Srpskoj i OHR-u, uz ocenu da stavovi Jove Bakića i Aleksandra Baucala ipak daju razlog za oprezni optimizam

Puno pažnje u Bosni i Hercegovini je u proteklim danima posvećeno je tački programa Studentske liste koja se odnosi na BiH. Tačnije, radi se o odjeljku “Srbi u regionu”, u kojem je u prvom planu ime Republike Srpske, a ime Bosne i Hercegovine spominje se uzgred.

Razumljiv je poseban interes pa i briga novih vlasti u Beogradu za Republiku Srpsku. Sporno je samo ako ta briga postane pretjerana skrb, u kojoj vlasti u Banjaluci igraju ulogu razmaženog djeteta, pa se prepuštaju strastima i željama, oslanjajući se na snagu neodgovornog roditelja u Beogradu, koji im dopušta sve.

Vlasti u Beogradu često nisu odolijevale iskušenju, pa su pristajale da budu patron Srbima u BiH, ne shvatajući mudrost Marka Nikezića, koji je svojedobno jednoj delegaciji bosanskih Srba objasnio da im, radi njihovog dobra i slobode, ne želi biti protektor.

Šta to znači, kada pređemo na detalje?

Ko čuva Dejton?

Studenti kažu kako će “čuvati ustavni položaj i utvrđene nadležnosti Republike Srpske uključujući njeno pravo veta u okviru zajedničkih institucija i nepokretnu imovinu”.

Srbija po Dejtonu nema ni obavezu ni pravo da čuva išta u Ustavu BiH. Bosna i Hercegovina ima obavezu da čuva svoj Ustav, a entiteti, Federacija i Republika Srpska, imaju pravo čuvati svoje nadležnosti, kao i veto u institucijama BiH. Postoje učinkoviti mehanizmi za to, poput veta u Predsjedništvu, Parlamentu BiH i Vijeću ministara.

Šta je obaveza i pravo Srbije, po tekstu Dejtona?

U prvom članu Općeg okvirnog sporazuma za mir, čiji je potpisnik Srbija, stoji: “Strane će u potpunosti poštovati međusobnu suverenost, razrješavat će nesporazume mirnim sredstvima i suzdržavat će se od bilo kojeg djelovanja, *kroz prijetnju, upotrebu sile *ili na drugi način, protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine.”

Najava Studenata da će čuvati odredbe Ustava BiH, konkretno nadležnosti RS-a, predstavlja kršenje navedene odredbe Dejtona, koja, dakle, nalaže Srbiji da poštuje političku nezavisnost BiH i njen suverenitet.

Za razliku od autora Studentskog programa, novoizabrani šef poslaničkog kluba Studentske liste u Skupštini Srbije Jovo Bakić je upućen u Dejtonski sporazum, pa je shodno tome formulisao politiku nove vlasti u Beogradu prema BiH.

U intervjuu za Vijesti.ba, Bakić veli: “Bosna i Hercegovina će se, naravno, priznavati kao država s punim teritorijalnim integritetom i suverenitetom, a biće održavane i posebne veze, specijalne veze koje su predviđene sa Republikom Srpskom. Dakle, to ne isključuje jedno drugo i mi želimo bratske odnose, ne samo sa Srbima u RS, nego sa svim građankama i građanima BiH, sa Bošnjacima, sa Hrvatima.”

Sve što je kazao stoji i čak ohrabruje. Uz dužnost da poštuje suverenitet i nezavisnost Bosne i Hercegovine, Srbija ima, po Dejtonu, pravo na specijalne veze sa Republikom Srpskom, po osnovu kojih može ostvarivati političku, ekonomsku, kulturni i druge oblike političke saradnje.

Specijalne veze se mogu održavati, bez toga da vlada Srbije zauzima ulogu institucija BiH i “čuva” naš Ustav, navodno bolje od nas, što je često radio doskorašnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, dovodeći u pitanje kredibilitet Ustavnog suda BiH kao najvažnijeg čuvara Ustava BiH.

Vučić je još u decembru 1995, u časopisu Velika Srbija, kritikovao Slobodana Miloševića, zbog toga što je u Dejtonu prihvatio da troje sudija u Ustavnom sudu BiH imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava.

Vlasti Srbije i RS-a imaju pravo misliti da je Milošević pogriješio, pa i vjerovati da se moglo ispregovarati bolje, ali imaju obavezu poštovati potpisano, sve dok se napravi novi dogovor u BiH.

Doskorašnji predsjednik Srbije Vučić nije poštovao potpisano, te je često dovodio u pitanje odluke i ustrojstvo Ustavnog suda BiH, čime je potpirivao strastven odnos Banjaluke prema Ustavnom sudu, ali i narušavao odnose između Srbije i Bosne i Hercegovine.

Odnos prema OHR-u

Druga sporna tačka u Studentskom programu jeste ona koja tretira Ured visokog predstavnika (OHR), međunarodne institucije zadužene da suplementira institucije BiH. OHR donosi privremene odluke, i to samo u slučajevima kada, usljed nemogućnosti postizanja internog konsenzusa, institucije BiH nisu u stanju donijeti odluke i kada takva situacija, u kojima manjka odluka, šteti dejtonskom poretku.

Dobar primjer, u novije vrijeme, jeste odluka OHR-a o isplati duga slovenačkom preduzeću Vijadukt, nakon što institucije BiH, zbog spora u tumačenju Republike Srpske i Federacije, nisu donosile odluku, a dug je svakim danom sve više rastao. Da OHR nije djelovao, dug je mogao narasti do te mjere da bi ugrozio finansijsku održivost zemlje i, u konačnici, mir.

Ako postoji volja predstavnika sva tri naroda, Parlament BiH ima suverenu moć da ukine ili promijeni svaki zakon, koji je donio OHR. Prema tome, prisustvo OHR-a ne narušava suverenitet. Na koncu, brojni privremeni zakoni, koje je proglasio OHR, u istom tekstu usvojio je i Parlament BiH, te su to punovažeći, stalni zakoni u BiH.

Studenti kažu da će, “u saradnji s međunarodnom zajednicom”, preispitati navedenu praksu OHR-a; zatim da će insistirati na “legalnom i legitimnom izboru Visokog predstavnika” i, na kraju, vele da će alarmirati međunarodnu zajednicu u slučaju “prekoračenja mandata” OHR-a.

Navedene teze su stidljiva reprodukcija stavova vlasti Republike Srpske po kojima OHR nije imao pravo donositi odluke kojima nadomješta nedostajuću volju institucija BiH; i da Vijeće sigurnosti imenuje visokog predstavnika.

Obje teze su netačne. OHR ima pravo donositi odluke, a trajno mu je to pravo potvrdilo i Vijeća sigurnosti UN-a rezolucijom iz 1997. godine.

Nadalje, Vijeće za implementaciju mira (PIC) imenuje visokog predstavnika, a Vijeće sigurnosti UN-a je u svojim rezolucijama po pravilu pozdravljalo odluku PIC-a.

Tekst Dejtona ne kaže da Vijeće sigurnosti imenuje visokog predstavnika, već da se on imenuje u skladu s relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti.

U prevodu: PIC mira imenuje visokog predstavnika, u skladu s relevantnim rezolucija Vijeća sigurnosti poput one iz 1995. kojom se podržava potpisivanje Dejtonskog sporazuma ili one iz 1997. kojom se podržava Bonska konferencija PIC-a na kojoj su definisane bonske ovlasti, tj. moć OHR da donosi privremene odluke.

Tako je, recimo, 2006. PIC za visokog predstavnika imenovao Nijemca Christiana Schwarz-Schillinga, pri čemu se Vijeće sigurnosti UN-a nije izjasnilo o tome, ali su ga vlasti Republike Srpske svejedno priznavale. Milorad Dodik je, kao tadašnji premijer RS, čak lično sarađivao s ovim visokim predstavnikom.

Tumačenje, po kojem visoki predstavnik nije legitiman ako nije imenovan u UN-u, izumljeno je prije koju godinu, ne s ciljem dosljedne primjene Dejtona, već njegovog podrivanja.

Na koncu, treba reći da je čak i bivši predsjednik Srbije Aleksandar Vučić priznavao Christiana Schmidta kao visokog predstavnika za BiH, uprkos tome što ni on, kao Schwarz-Schilling, nije imao podršku Vijeća sigurnosti. U tom smislu, ako bi nova vlast u Srbiji odstupila od tog stava, imala bi u tom pogledu nazadniju i Dejtonskom sporazumu neprimjereniju politiku čak i od Vučića.

Najvažnija činjenica koju Studentska lista treba imati na umu, u ovom kontekstu, jeste da OHR već godinu i po nije donosio nikakve odluke, što je dobro. Razlog tome je što vlasti Republike Srpske, nakon dogovora sa Trumpovom administracijom, nisu pokušavale, kao ranije, usvojiti odluke kojima bi sebi, protivno Dejtonu, osigurale više moći.

Ako Studentska lista želi da OHR ne djeluje, dovoljno je da ohrabre vlasti Republike Srpske da konstruktivno sudjeluju u radu institucija BiH i, kao što je to slučaj u proteklih godinu i po, da ne pokušavaju usvajati neustavne zakone.

Ne davati platformu za ratnohuškačku politiku

U prvoj reakciji na izbore u Srbiji, za podgorički CDM sam kazao da to nisu bili izbori o promjeni odnosa Srbije prema BiH, već o stanju unutar Srbije. Da se glasalo samo o odnosu prema BiH, Vučić bi ostao na vlasti.

Zato sam kazao da će se oni koji očekuju preveliku promjenu odnosa Srbije prema BiH, brzo razočarati. To se i desilo. Pretjerana očekivanja, poput onih da će se Beograd sada okrenuti protiv vlasti u Banjaluci, nisu bila realna. Za CDM sam kazao: “Trezveno bi bilo očekivati da se ‘briga’ Beograda o Republici Srpskoj zadrži, ali i da bude nešto nižeg intenziteta nego ranije.”

To se već ostvaruje. Niko od vodećih lica Studentske liste, kakvi su Aleksandar Čupić ili Dejan Šoškić, još uvijek nije primio Milorada Dodika, iako im se ovaj napadno nudi.

Još je pozitivnija činjenica što je šef poslaničkog kluba SL Jovo Bakić, čiji je stav u pogledu odnosa Srbije i BiH posve u znaku poštovanja Dejtona. Također, ohrabruje i način na koji je Studentsku listu u Briselu predstavio Aleksandar Baucal i ako on bude imao utjecaj na politiku Srbije prema BiH siguran sam da će doći do promjene. Ovo “pismo” sam naslovio na njihova imena, jer zasad, po onom što sam uspio vidjeti, pokazuju najviše dobre volje prema BiH, ali pokazuju i da će se pitati u novoj vlasti. Naravno, ne isključujem ni druge. Tek ćemo, kada se formira nova Vlada Srbije i vidimo ko će biti premijer i ministar vanjskih poslova, imati bolji pregled.

U svakom slučaju, prerano bi bilo, a rekao bih i neozbiljno, otpisati novu vlast u Beogradu. Razlike u odnosu na Vučića nisu totalne, ali postoje, vidljive su i bitne. Naša zadaća je uočiti ih i, bez pretjerivanja u nadanju i strahovanju, istaknuti. Čak i ako Bakić i Baucal ne budu u cjelini krojili politiku nove vlasti Srbije prema BiH, ona svejedno može biti drugačija od Vučićeve. Iskustvo bi nam dalo za pravo da očekujemo sve najgore, ali često se zbivaju i stvari koje nadilaze iskustvo.

Doskorašnji predsjednik Srbije je, naročito u prvim godinama svoje vladavine, često govorio kako želi bolje odnose s Bošnjacima, i kako je u stanju staviti se u njihove cipele. Ali, iako je puno pričao, to gotovo nikad nije radio. Štaviše, postavljajući se kao neodgovorni protektor, ohrabrivao je vlasti RS-a da se, poput razmaženog štićenika, prepuštaju strastima i željama kakvim se ozbiljni akteri nikad ne prepuštaju.

Vučić je, primjera radi, pozivao Dodika na vježbe Vojske Srbije, odakle je ovaj, govoreći da je to vojska i Republike Srpske, prijetio susjednim narodima i državama. Dovoljno je da ne pružaju Dodiku takvu platformu i samim tim će biti bolje od Vučića. To je minimum očekivanja.

A ako pokažu da, uz srpsku volju i srpske interese u BiH, mogu razumjeti i volju i interese Drugog – pa npr. podrže formiranje Vijeća ministara BiH, odbacujući uslovljavanja i opstrukcija koje Dodik u vezi s tim trenutno najavljuje – nove vlasti u Beogradu mogu pokazati da su i suštinski drugačije od Vučića, da zaista poštuju sve konstitutivne narode u BiH, te da mogu otvoriti novo, dosad nezamislivo poglavlje u historiji regiona.

(Odgovor.ba)