Protiv zločina u Srebrenici srbijanske aktivistkinje Žene u crnom digle su glas odmah nakon vijesti o masovnoj egzekuciji bošnjačkih muškaraca na istoku Bosne u julu 1995. godine.

Staša Zajović narednih 28 godina također će ustrajati i glasno upozoravati na odgovornost Srbije u srebreničkom genocidu i drugim zločinima, ali će njene poruke sve to vrijeme ostati ignorisanje među službenom politikom u Beogradu, čak i kada su u zgradi u Andrićevom vencu sjedile demokrate.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić rekao je da dok je on „predsednik u Srbiji neće biti rezolucije o Srebrenici“, čak i kada je njegova zemlja ostala skoro usamljena u negiranju srebreničkog genocida, i nakon pravosnažnih presuda Međunarodnog suda za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije.

„Srbija je skliznula u potpuni sunovrat“, rekla je Zajović za Al Jazeeru, uoči godišnjice Srebrenice, kada će se ukupati 30 posmrtnih ostataka srebreničkih žrtava, među njima i četiri maloljetnika, među više od 6.700 žrtva genocida koje su dosad pokopane u mezarju Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari.

Prve ste u Srbiji progovorile o zločinima u Srebrenici, i drugim zločinima. Koliko je teško bilo biti protuteža nacionalističkoj politici u doba zločina?

– Jako je teško govoriti o tome koje vrste rizika su postojale, jer uvijek imamo na umu jednu stvar – kako podnose pritisak oni koji su žrtve genocida. Kada tako posmatrate stvari, onda stavite sebe u drugi plan. Naravno, postojala je jedna organizovana akcija, sadejstvo Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i srpskog režima u Srbiji, da nam onemoguće rad, čak i odlazak u Srebrenicu. Naš prvi odlazak u Potočare 2002. godine, pun autobus naših aktivistkinja, zaustavila je policija Republike Srpske na mostu u Zvorniku. Ja sam došla sa druge strane, bila sam prethodno u Sarajevu, ali druge članice Žena u crnom nisu mogle proći. Za nas je tada bilo šokantno da su predstavnici međunarodnih mirovnih snaga stajali pored, kao kipovi, i nisu nam pomogli. Onda se desila jedna dirljiva gesta – žene aktivistkinje iz Bosne i Hercegovine su došle do mosta, iz pravca BiH, i tu su se srele sa Ženama u crnom.

Šta se u Srbiji promijenilo u pogledu odnosa prema ratu devedesetih od vaših prvih javnih istupa protiv zločina do danas?

– Što se tiče institucionalnog nivoa, nažalost, situacija je ista, ili mnogo gora u nekim segmentima. Činjenica je da od 1995. godine ni jedan funkcioner u Srbiji nije bio spreman ni da izgovori reč genocid. Kada je na vlasti bila Demokratska stranka, dali su nekakvu jadnu deklaraciju 2010. u kojoj su rekli da će poštovati odluke međunarodnih sudova. Ali, ništa više od toga nije urađeno. Postoji jedan dio javnog menja u Srbiji koji je spreman da suoseća, ali sa institucionalnih nivoa nikada takve poruke nisu došle.

Smatram krajnje neodgovornom ono što je radio Boris Tadić [nekadašnji predsjednik Srbije i Demokratske stranke posjetio je Srebrenicu 2010. godine]. To su njegove lične stvari, privatne, ali to nema nikakvog političkog značaja. Kada je 2009. Evropski parlament proglasio 11. jul danom sećanja na genocid u Srebrenici, mi smo punih 18 meseci svakog 11. stajale ispred predsedništva Srbije, i niko nas nije primio. Nikada nas niko od tih demokrata nije primio.

Posle je, zbog izostanka suočavanja sa prošlošću došlo do potpunog sunovrata društva u Srbiji. U društvo koje je bežalo od odgovornosti, na vlast su se vratili oni koji su i proizveli rat.

Želite reći da je predsjednik Tadić propusti historijsku priliku za demokratizaciju srbijanskog društva?

– Za mene jeste. Promovisali su ono što se zove pomirenje bez odgovornosti. Tada počinje istorijski revizionizam. Šta to znači? Znači da se sudski utvrđene činjenice ne priznaju. A onda se sa istorijskog revizionizma prešlo na revanšizam – kao, sad ćemo sa našeg tihog ponosa na naše zločince preći na opasnu fazu njihovog slavljenja i glorifikacije na svim nivoima. Zlatko Paković je sjajno rekao – duhovnici genocida su sada na vlasti. U Srbiji se pitanje genocida potpuno briše. Presuda Stanišiću i Simatoviću [Jovica Stanišić i Frank Simatović, bivši pripadnici službe državne sigurnosti Srbije osuđeni za ratne zločine u BiH i Hrvatskoj] je potpuno prešućena.

Kome službeni Beograd pravu veću štetu odbacivanjem odgovornosti za Srebrenicu i druge zločine – žrtvama ili vlastitim građanima? Edward Joseph to je opisao ovako: ‘Srebreničke žrtve se nikada neće vratiti. Ali svakog jula, svijet će se uvijek sjećati kako su stradali – i ko ih je poslao u grobove’.

– Prave veliko zlo prema svima. Prvo su ubijali sve uokolo, zločine su počinili u naše ime, a sada zlo prave i vlastitim građanima. Sve to pokazuje potpuno totalitarnu, poraznu sliku režima u Srbiji, koji je izgubio svaku vezu sa stvarnošću. Srbiju vode u jedno potpuno moralno slepilo, moralnu anesteziju… Ovo više nije pitanje samo drugih, ovo je pitanje o nama.

Armin Aljović (tekst i foto: Al Jazeera)