Reakcije dvojice ministara u vladi Dritana Abazovića u tehničkom mandatu, Damjanovića i Kovača, na kritike povodom njihovog puta na poklonjenje proizvodu zločina genocida nameću potrebu za kratkim osvrtom.
Nije moguće slaviti negatora i čin negacije, a istovremeno poštovati suverenitet onoga što se negira. Nemoguće je poštovati suverenitet Bosne i Hercegovine dok se proslavlja dan kada je formalno ozvaničena genocidna tvorevina – takozvana Republika Srpska – čije postojanje negira suverenitet BiH!
Kada su pitanju ovi ministri, kao i svi politički zvaničnici iz vlasti u Crnoj Gori koji prisustvuju i učestvuju u ovakvom slavlju, svejedno je u kom svojstvu je to proslavljanje rađeno.
Svejedno je zato što nam dosadašnje iskustvo govori da predstavnici ,,nove” vlasti u Crnoj Gori rado i često pokušavaju da nas uvjere da se ne možemo osloniti na sopstvene oči i uši, te da ono što vidimo i čujemo nije ono što se, u stvari, dešava. Oni su do savršenstva doveli ovaj stari model političkog manipulisanja stvarnošću. Iako oni svojim postupcima svakodnevno brišu razliku između ličnog i profesionalnog, i dalje nastoje da nas uvjere u suprotno.
Kada je u pitanju ministar Damjanović, nepopravljivi optimisti bi mogli ovaj njegov napor viđeti i kao znak da nije još uvijek, i baš potpuno, izgubo lični osjećaj stida, te da za njega još ima nade. To se ne može reci za ministra Kovača, koji je gromopucatelno i ponosno naglasio da mu je bila čast što je prisustvovao paravojnom defileu mržnje i zla, i što je svim srcem podupro temelje već pomenute genocidne tvorevine. Izvjesno je da je ministar Kovač nepovratno izgubljen u maglinama kleronacionacionalističke mržnje koja rastacče mozak do tačke u kojoj od ministra-eksperta ostanu “samo dugmići”.
Ministri Damjanović i Kovač imaju mogo zajedničkih karakteristika, ali ću ovdje pomenuti samo dvije.
Prva je da su obojica potvrdili da su na ličnom nivou obožavatelji te genocidne tvorevine, odnosno, da opravdavaju metode koje su korištene u njenom kreiranju. Ovim oni sebe entuzijastično svrstavaju u brojčano narastajuću grupu poštovalaca i promotera zločina genocida koja, na naću nesreću, trenutno dominira crnogorskim javnim prostorom i državnim aparatom.
Druga je da su Abazovićevi ministri potvrdili ono u šta mnogi odavno nijesu ni sumnjali: da su, povodeći se za premijerskim primjerom, i oni sposobni maestralno lagati na profesionalnom i zvaničnom novou, pretvarajući se da ulažu velik napor kako bi se crnogorske EU integracije otrgle iz samrtnog zagrljaja domaćih genocidaša, vjerskih ekstremista, političkih klovnova, i intelektulanih kepeca koji danas kroje sudbinu građana Crne Gore.
STUPS: IZNENAĐENJE